Izvana savršena slika sklada, iznutra trulež. Tako je novinar Vanity Faira u prvoj epizodi Netflixove dokumentarne serije o veganici prevarantici opisao lice i naličje, medijski i stvarni život Sarme Melngailis, vlasnice dva veoma popularna njujorška veganska restorana. Sarma, koja s tim imenom ne bi uspjela kao veganka na Balkanu i ne bi joj 2015. prijetila dugogodišnja zatvorska kazna, prevarila je svoje investitore i svoje osoblje kojem nije isplaćivala plaće jer je povjerovala prevarantu kojeg je upoznala online.
Nakon što ju je dugo virtualno osvajao, nasmijavao, slao slatke porukice, oni su se i upoznali uživo i ubrzo vjenčali - iako je izgledao, a bogme se i ponašao puno drugačije nego njegova online persona. U vrijeme dok ju je osvajao preko Twittera, pokazat će se kasnije, taj navodno jako utjecajni financijski mešetar koji joj je trebao pomoći da se riješi golemog kredita, živio je s ocem u kombiju parkiranom uz ocean u malom turističkom mjestu između New Yorka i Bostona. No, dok je prevarant osvajao seleb veganicu, za njega basnoslovno bogatu, ona je mislila da ona osvaja svojeg ekscentričnog bogataša zaštitnika kojeg će vrtjeti oko malog prsta. Labirint obmana.
Vjerovala mu je jer je online prijatelj s glumcem Alecom Baldwinom i njegovom ženom Hilarijom - jer kako ne vjerovati nekome tko virtualno komunicira sa selebima... Pušila je sve njegove ludosti, teorije urote i jeftine špijunske scenarije - ovo je vrhunac! - jer joj je obećao da će njezinog psa Leona učiniti besmrtnim. Papa Franjo bi joj priprijetio prstom s upozorenjem da ništa dobro ne može očekivati kad psa smatra važnijim od ljudi u svom životu, no to je posve drugo pitanje.
Osnovno je pitanje kako je moguće da je žena koja je završila studij ekonomije na ivy league Whartonu - a tata joj je profesor emeritus, doktor fizike s MIT-a, najuglednije svjetske institucije za STEM znanosti - povjerovala neobrazovanom prevarantu, koji joj se inicijalno predstavio lažnim imenom, što su slučajno otkrili njezini zaposlenici? Kao što je u dokumentarcu i brojnim intervjuima sama više puta potvrdila, ona mu je zaista vjerovala da može njezinog psa učiniti besmrtnim. Zašto? To je pitanje za sve one koji proučavaju new, new age vjerovanja i svijet lažnih vijesti. Ljudi najednom vjeruju u sve što čuju, u sve ono u što žele vjerovati jer osjećaji su im važniji od činjenica kao da objektivna stvarnost doista ne postoji, kao da se svaku vijest može izvrtjeti kako netko želi, što su poststrukturalisti nagovijestili još u vrijeme pariških studentskih pobuna krajem šezdesetih, a sad se zaista primilo. Svjedočimo tome svakodnevno kad vidimo najrazličitije interpretacije vijesti o pandemiji, ratu, ekonomiji.
Uostalom, tu treba dodati, i sama Hilaria Baldwin, Sarmina garancija da je njezin muž Anthony netko kome treba vjerovati, također je prevarantica. Hilariji/Hillary je bilo nesnosno biti obična bijela bogata Amerikanka, htjela je pojačati svoju virtualnu i medijsku personu joga instruktorice s dubljim uvidima u život pa si je promijenila ime i tvrdila da je Španjolka. Jer to zvuči zanimljivije. Čak je i govorila s lažnim akcentom, iako se rodila i živjela u Bostonu, gdje joj je majka bila liječnica i profesorica na Harvardu, a tata uspješni odvjetnik. Alec je to ipak trebao znati jer joj je upoznao roditelje, no i njemu se valjda činilo da je Hilaria Španjolka danas u Americi uvjerljivija kao veganka joginka pa je spremno sudjelovao u toj laži.
Što je danas uopće laž? Konkretne činjenice i znanstvene tvrdnje lakše je odbaciti nego prije nekoliko desetljeća. Recimo, nedavno se u Engleskoj pisalo o ženi koja se požalila kako je noću bila silovana na ženskom bolničkom odjelu. Ubijedili su je da je deluzivna, da je sve to samo umislila jer nije mogla biti silovana na odjelu na kojem nema muškaraca. Iako je u sobi do njezine bila žena samo po svojem unutarnjem osjećaju, a biološki, ne rodno, ipak osoba suprotnog spola. BBC i mnogi drugi svjetski mediji objavili su potom zaista bizarnu vijest kako je 83-godišnja žena ubila i raščerečila drugu ženu koju je upoznala online, nakon što je odslužila 50 godina zatvora zbog ubojstva druge dvije prijateljice. Tek na kraju BBC-jeva članka dodano je kao nevažno da se ta žena tek odnedavno identificira kao žena, a da je prva dva zločina napravila kao izrazito agresivni muškarac. Kad su republikanci u američkom kongresu rešetali Ketanji Brown Jackson, novu kandidatkinju za Vrhovni sud, jedan od njih postavio joj je "nemoguće" pitanje-zamku, može li reći što je za nju žena. Veoma obrazovana kandidatkinja za sutkinju otklonila je odgovor jer "nije biolog". Da sam poznata kao spisateljica J. K. Rowling, mnogi bi me sad otpisivali ili razapinjali po Twitteru što se uopće usudim spominjati konkretnu znanost biologiju u kontekstu rodnog samoodređenja.
Jako je teško dokučiti kad je i zašto počela era nevjerice u biološke i mnoge druge znanstvene činjenice, kad smo ušli u svijet masovnih lažnih vijesti. Prevaranata je bilo uvijek - u srednjem vijeku željeli su profitirati na kugi i pred crkvama prodavali bočice s Marijinim suzama ili dijelove Isusova križa koji ozdravljuju... No, to je nešto posve drugo, iz pretprosvjetiteljskog vremena.
U naše vrijeme, na zapadu, ako treba odrediti Trumpova prethodnika i najvećeg lašca - vjerojatno je to medijski tajkun i političar Silvio Berlusconi, koji je devet godina s prekidima vodio talijansku vladu, najduže od bilo kojeg poslijeratnog premijera, a kandidirao se i za predsjednika na nedavnim izborima. No, morao se u 86. godini zadovoljiti utješnom nagradom, članstvom u Europskom parlamentu. Tješi se i svojim milijardama dolara (oko šest).
Nedavno je sretno svima dokazao da je (još uvijek) nepobjediv kad je privid u pitanju, da ga zaista nije briga je li nešto stvarno ili nije. Važno mu je jedino kako on određeni događaj naziva i kako sve to skupa izgleda prema van, a ne što je suština. Organizirao je basnoslovno skupo "vjenčanje", no bez svećenika ili matičara, s uzvanicima koji su dobili pozivnice za ceremoniju poput onih dječjih, gdje se razmijene zavjeti i prstenje, ali brak zakonski ne postoji.
Sve se to događalo u pitomom krajoliku Lombardije, u vili Gernetto. Berlusconijevo treće vjenčanje bilo je posve nalik fikcionalnom vjenčanju kakvo smo gledali u trećoj sezoni serije "Nasljeđe", gdje su se u veličanstvenom vrtu ogromne toskanske vile okupili multimilijarderi da proslave brak ostarjele engleske bogatašice i njezinog siromašnog hofiranta snoba.
Bivši premijer Berlusconi takvim "vjenčanjem" okrunio je dvogodišnju vezu i ljubav sa svojom 53 godine mlađom odabranicom. Oni su se jedno drugome zavjetovali na vječnu ljubav u prelijepoj kapeli njegove velebne vile, bez svećenika. Tu vilu u prirodi, u kojoj ne živi, kupio je 2007. za 34 milijuna eura, a nekad je pripadala ovom pa onda onom milanskom grofu. Živi nedaleko, u vili San Martino, u središtu gradića Arcore.
Mladenka, lijepa Marta Fascina iz malog mjesta u Calabriji, na špicu talijanske "čizme", privukla je pažnju svojeg "muža" s tekstovima i pismima o tome koliko je oduševljena strankom Forza Italia. Kad je obožavateljicu upoznao, odmah je prekinuo dugogodišnju vezu s Francescom Pasquale. Uskoro, Marta je postala i parlamentarna zastupnica Berlusconijevog domovinskog pokreta Forza Italia. Iako je bila odjevena kao princeza iz bajke, u čednu bijelu čipkastu vjenčanicu Antonija Rive s velom i šlepom dugim više od tri metra, koja je koštala 20.000 eura, navodno je bila bijesna kad je shvatila da se neće zapravo udati, da je to fiktivno vjenčanje, bez obzira na cvijećem ukrašenu vilu, veliku tortu na nekoliko katova i šezdesetak uzvanika na piru koji je bivšeg premijera koštao 400.000 eura. Cijela ceremonija bila je lažna koliko i obećanje da će Sarmin pas živjeti vječno.
Zašto lažno vjenčanje? Bivši premijer, sad već pradjed, ipak nije želio svađu sa svojom djecom iz prethodna - stvarna - dva braka. Djeca koja vode njegove poslove, ozbiljno su se zabrinula oko svojeg nasljedstva koje ne žele dijeliti s pridošlicom Martom. Najstarije Berlusconijevo dijete, kći Marina (56), vodi najveću talijansku izdavačku kuću Mondadori skupa s očevim koncernom Fininvest, koji je vlasnik i najveće talijanske komercijalne medijske kuće Mediaset, kojom upravlja njezin brat Pier Silvio Berlusconi (53).
Marina i Pier su Berlusconijeva djeca iz prvog braka s Carlom Dall'Ogliom, koju je upoznao kad su oboje bili na fakultetu u Milanu. Taj brak trajao je 20 godina, uostalom kao i brak s drugom ženom Veronicom Lario. Kad su se razveli, Carla je poštovala želje svojeg bivšeg muža i djece i baš nikada o njemu nije dala niti jedan intervju. Kloni se medija.
Glumica ili bolje rečeno starleta Veronica itekako je voljela davati intervjue o Silviju nakon što se njihov brak raspao 2010., kad je postala svjesna, kako je tvrdila, njegovih veza s mladim djevojkama i prostitutkama te famoznih Bunga Bunga partija, zapravo orgija. S Veronicom, Berlusconi ima Barbaru (38), koja također sjedi u upravnom odboru Fininvesta, te ljepoticu Eleonoru (36), koja radi na očevoj televiziji. Najmlađe Berlusconijevo dijete je financijaš Luigi (33), koji je nakon studija biznisa na milanskom Bocconiju otišao na specijalizaciju u jednu londonsku banku. Danas nadgleda poslovanje raznih obiteljskih tvrtki, a naročito ga zanimaju startupi. Pier navodno nije želio doći na lažno očevo vjenčanje, ali su ostala djeca i unuci ipak došli. Nevoljko.
Zašto je ovo recentno vjenčanje tako zanimljivo? Jer zaključuje čitav niz Berlusconijevih kontroverzi, afera i lažnih svjedočenja koje je naredao u svojem dugom poslovnom i političkom životu. Lažno vjenčanje je simbolička potvrda života u laži.
O Berlusconijeve tri godine u opoziciji, između 2006. i 2009., Paolo Sorrentino napravio je i satiričku grotesku, film "Loro" (2018.). Taj talijanski redatelj neobuzdane mašte, autor serije "Mladi papa" i filma "Velika ljepota" (2013.), s kojim je osvojio Oscara te nagrade Golden Globe i BAFTA za najbolji strani film, pokušao je prikazati nestvarni Berlusconijev svijet kao iz realityja, s neprestanim Bunga Bunga partijima s mladim prostitutkama, na kojima se paralelno odvijaju i politički koruptivni dogovori pomoću kojih se bivši premijer želi ponovno domoći vlasti.
Poznati novinari Marco Travaglio i Enzo Biagi tvrdili su da je Berlusconi zapravo i ušao u politiku samo zato da spasi svoje problematične kompanije od bankrota. Početkom devedesetih njegova kompanija Fininvest bila je više puta pod istragom javnih tužitelja Milana, Torina i Rima. Sumnjalo se da je kompanija korupcijom lokalnih političara dobivala brojne ugovore i poslove. Ti procesi rezultirali su nizom presuda pa onda poništenja koje je zaista teško pratiti. Berlusconi je jednom bio i osuđen za lažno svjedočenje, kad je tvrdio da nikad nije bio član zlokobne masonske lože P2 s nizom kriminalnih afera, uključujući i bankrot Banco Ambrosiano, banke povezane s Vatikanom. Pisalo se da je Berlusconi bio povezan i s Mafijom jer je zaposlio jednog pripadnika te organizacije osuđenog za ubojstvo, krijumčarenje droge i iznudu. Na izborima 2001. na Siciliji je osvojio 100 posto glasova, što je vjerojatno znakovito. Najbizarnija je bila njegova presuda da je jednom potkupio odvjetnika da lažno svjedoči u njegovu korist i zatvori oči na veliku količinu dokaza da je u svojim privatnim kućama i državnim rezidencijama organizirao brojne orgije s plaćenim eskort djevojkama. Dakle, na sudu potkupljuje odvjetnika s druge strane i to uspijeva politički preživjeti.
Nakon što je 2009. snimljen s Noemi Letizijom na njezin 18. rođendan, kad je izašlo u javnost da mu se ona obraća s "tatice", Berlusconi je mirno objasnio da je on stari prijatelj Noeminog oca, koji je bio šofer socijalističkog političara i premijera Bettina Craxija, Berlusconijevog zaštitnika, koji je pobjegao u Tunis da izbjegne optužbe za korupciju. Kasnije se pokazalo da njezin otac nikad nije radio kao šofer, još manje Craxijev, no Berlusconi se više tim skandalom nije zamarao.
Dvije godine kasnije iz zatvora je nekako uspio izvući 17-godišnju Marokanku, prostitutku poznatu pod talijanskim pseudonimom Ruby Rubacuore (Ruby Srcedrapateljica), i to bezočno lažući da je ona unuka egipatskog lidera Hosnija Mubaraka. Talijansko odvjetništvo zatražilo je istragu da se utvrdi je li vremešni medijski mogul u sedamdesetima imao seksualne odnose s djevojkom koja nije u to vrijeme bila punoljetna, a rado je medijima pričala o bunga bunga partijima. Nekako se iz toga izvukao, a odmah potom u medijima se pojavila priča da je svojim privatnim avionom na Sardiniju prevozio mlade djevojke, od kojih je jedna potvrdila sudskim istražiteljima da joj je dao 10.000 eura u koverti nakon seksa i potom nazvao njezinu majku da je pita kako joj može pomoći. Taj spoj prisnog, brižnog lokalnog političara, gotovo Franje Tahija s pravom prve bračne noći, i razvratnog moćnika koji se smije u lice istražiteljima i sucima doista nije prije viđen u demokratskim zemljama.
Berlusconi je volio da ga opisuju u medijima kao vječno nasmijanog zafrkanta koji ništa ne shvaća ozbiljno, naročito istinu i formalnosti. Ostavljao je državnike da ga čekaju dok brblja na svom omiljenom "telefoninu", to je jednom napravio u svečanoj prigodi i Angeli Merkel. Sjetimo se kako se jednom u šali obratio bivšem srpskom predsjedniku Borisu Tadiću s "gospodine Clooney", a onda nastavio kako mu srpski nije naročito lijep jezik i kako je njegov puno muzikalniji, a još uvijek čeka da čuje prvu operu na srpskom. Nedugo nakon toga otputovao je u posjetu talijanskom gradu Aquila i gradsku vijećnicu glasno upitao smije li je malo "pošlatati". Inače, Aquila je čuvena po razornom potresu iz 2009. u kojem je poginulo 308 ljudi, a 65.000 ostalo bez krova nad glavom. Berlusconi ih je posjetio godinu i pol nakon potresa, kad obnova, na zgražanje talijanske i svjetske javnosti, još nije ni počela.
No, sve to Berlusconiju zapravo nije naškodilo, a zašto i bi u vrijeme lažnih vijesti i velikih obmana. Berlusconi i njegova obitelj kontroliraju dobar dio talijanskih medija, tri nacionalna TV kanala, neke dnevne novine i časopise, a dok je bio premijer na javnu televiziju Rai postavio je svoje ljude i mnogi su još uvijek tamo. BBC je prije nekoliko godina procijenio da 80 posto Talijana sluša ili čita vijesti koje je oblikovala obitelj Berlusconi. Talijani ne čitaju ozbiljni engleski časopis The Economist koji ga je sustavno napadao, a 2001. čak objavio naslovnicu "Zašto Silvio Berlusconi nije podoban da vodi Italiju?". U vrijeme prije Trumpovog fanatičnog twittanja po cijele dane i noći, Berlusconi je uzvraćao na napade veoma slično - kratkim uvredama. Economist je, recimo, zvao Ecommunist i smatrao da je time odgovorio na napade. Uostalom, za njega je laž uvijek bila najbolja obrana. Pogotovo u zemlji u kojoj njegova obitelj ne kontrolira samo vijesti, već i zatupljujući zabavni program: ozbiljna istraživanja pokazala su da upravo takvi programi još snažnije utječu na političke procese jer mladi birači postaju sve manje upućeni u politiku, ekonomiju i stvarni život i on ih sve manje zanima. Pa onda lako povjeruju u fejk njuz.
VIDEO Will Smith ošamario Chrisa Rocka na Oscarima pa dobio kipić, rasplakao se i tražio oprost!
