Krste Juras čuveni je brodograditelj i brodograđevni inženjer, čovjek s ozbiljnim karijerom u struci. Ali ima i jedan drugi Krste Juras, za kojeg znam - čini mi se - već cijeloga svog, ne baš više ni kratkog, života. Za izravnih prijenosa zabavnomuzičkih festivala, naročito onoga splitskog, njegovo ime navodili su kao tekstopisca. Uz još jednog ili dvojicu njih, recimo uz Zuppu, Britvića i Popadića (dakle, trojicu!), bio je najbolji i najliterarniji, vladao je najširim spektrom osjećanja, i jednako je sigurno i inspirirano pisao na književnome hrvatskom i na dalmatinskim govorima i festivalskim idiomima. Barem dva njegova teksta: "Balada o ćaćinom satu" i "Jubi san vašu 'ćer" pripadaju nekoj mojoj osobnoj antologiji pjevanih pjesama. Postoji i treći Krste Juras, ozbiljan, ali samozatajan pjesnik, koji nije pisao mnogo, i jedan je - opet iz perspektive samo jednog čitatelja - od najzanimljivijih živih hrvatskih pjesnika. Kako se brodogradnjom ne bavim, nikada nisam bio ni ja jednom lakoglazbenom festivalu, nema me baš ni među piscima kada u Hrvatskoj odnekud izvru, tako nijednog Krstu Jurasa nikada nisam sreo. I ne mogu s pouzdanjem reći da su sva trojica jedna čovjek.
"Izborane pjesme" nose podnaslov "Pjesme, šan(k)sone, soneti i šonete", i čine vrlo kratku i svedenu knjigu Jurasovih izabranih pjesama. On je među onim blaženim i posvećenim pjesnicima, kakvih nema mnogo i koji se u južnoslavenskim književnostima mogu lako i nabrojati (otprve to su: Ivan Slamnig, Luko Paljetak, Duško Trifunović, Branislav Petrović, Matija Bećković), kojima riječi kao da se same od sebe slažu u stihove, a rime im, kakve god i koje god bile, djeluju prirodno, kao da je rimovanje prirodna funkcija jezika. Takve se pjesnike često i olako podcijeni, pa im se višak njihova dara i umijeća u odnosu na ostale ispostavlja kao mana i nedostatak.
Po naravi svojoj, lirski subjekt Krste Jurasa grintavi je i pomalo samoživi melankolik, s fascinantnim melodramatskim darom, kojim može rasplakati i na svoju stranu pridobiti i najtvrđa srca. Duhovit je i ponesen, premda nikad prekomjerno sentimentalan, da ne kažemo patetičan. Precizno ga ocrtava autoportret, naslova "Grišpan se", koji ovako glasi: "Grišpan se na kiši/ ka soldat na fronti/ u prvome ratu./// Grišpan se i tišin/ ma odlazin u se,/ sam u svome blatu./// Grišpan se i krpan/ ka šofer na putu,/ i skalavan boga./// Grišpan se i prpan,/ ma odlazin u se,/ u se jedinoga." Formalno gledajući, ovo je savršena mala pjesma. Savršena poput dječje brojalice, tužbalice i stotinama godina glačane molitve. Sadržajem, međutim, i leksikom, pjesma je suvremena. I zahvaljujući samo jednom pojmu, ona ima svoj povijesni i porodični kontekst. "Ka soldat na fronti/ u prvome ratu", distih je iz kojeg poteče i malo, i veliko vrijeme. Potom, "Grišpan se i krpan/ ka šofer na putu,/ i skalavan boga.", vrijeme je neke noćne vožnje po magli i kiši, od Šibenika prema Zagrebu, a što znači skalavati boga, velika je i jezična, i pjesnička avantura objašnjavati. Jednostavno bi, a zapravo netačno, bilo reći da bi skalavati boga značilo boga, tojest Boga psovati. Međutim, nije tako! Skalavanje je skidanje, spuštanje, silaženje niza skale. Boga psovati može i ateist čovjek, ali ga ne može skalavati. Ne može se skalavati nešto čega nema, ni netko koga nije. Skalavanje boga u Krste Jurasa, u Dalmatinca koliko i u Hercegovca, potvrđivanje je njegova postojanja, psovanjem. Oblik prisnosti. Psovka kao molitva.
FOTO Hollywoodska elita u Hrvatskoj! Evo koje svjetske face su otvorile Slano Film Days festival
Pjesma "Grišpan se" govori o odlaženju u se, o povlačenju u sebe. Duhovito i autoironično govori o čovjekovoj muci sa sobom, jedinim. Krste Juras je cinik, hoće ujesti, ne mrzi ga pred ljudima se pokazati gori nego što jest. Divne su njegove šonete (uzgred budi rečeno: prije desetak godina, možda, novine su objavile vijest da u Jurasovom Šibeniku netko noću krade smrtovnice s gradskih stabala, kapija i oglasnih ploča...), iliti Umrlice, koje je posvetio "Ivi Brešanu i njegovim junacima". Pa kaže: "Umra je gospodin Deronja,/ živija je, vele, ko seronja,/ ali je skonča u božanskom grču,/ s oproštenjem, pri posljednjem prču." I kaže: "Preminuo je velečasni Guzina,/ na sprovod će mu stići duzina/ rodbine, i neka dica/ (bio im je, vele, poput strica?)." Veliki pisci i pjesnici od malih se i beznačajnih pisaca, pa tako i od Umjetne Inteligencije, razlikuju po tome što pravi pisci s minimumom sredstava umiju postići maksimum učinka. Pravi, naime, dobro poznaju riječi, i ono što riječi učine. Imaju povjerenja u njih, jednako kao što one, riječi, imaju povjerenja u prave pjesnike. Krste Juras, međutim, u umrlici za velečasnog Guzinu, ne iskoristi ni riječ, nego - interpunkcijski znak. Da nije tog upitnika unutar zagrade, pjesma bi imala posve drugo značenje. Ili bi bila bez značenja. Bila bi u najmanju ruku bezazlena. Ovako nije. Ovako se, zahvaljujući upitniku, ta četiri stiha razviju u imaginaciji čitateljevoj u jedan malomišćanski roman.
Poslije slijedi vlastita šoneta, čije ćemo samo prve dvije strofe na ovom mjestu citirati: "Valjalo bi umrit/ uz neku tihu misu,/ da zapiva mi društvo,/ al' ne znam ko su, di su./// Valjalo bi umrit,/ na panj mi stavit glavu,/ valjalo bi umrit,/ pa da me mrtvog slavu."
Evo, ja si drsko uzimam za pravo Krstu Jurasa da slavim, sasvim živog.
