Ohhh, obožavam je, tko nju ne obožava, ona je čudesna... Ali ovo je serija o neopjevanim junakinjama, a Michelle Obama je itekako opjevana, zaista veoma, veoma opjevana... Tako se u prvoj epizodi treće sezone serije "I tek tako..." dokumentaristica Lisa Todd Wexley nevoljko i zaprepašteno brani od prijedloga da među 10 neznanih velikih crnih junakinja o kojima bi trebala raditi dokumentarnu seriju za PBS (američki HRT, da pojednostavim) uvrsti najpoznatiju crnu Amerikanku izvan svijeta show biznisa.
E to je jedna od rijetkih priča u toj seriji koja mi zvuči veoma autentično - Michelle je za crne američke žene kraljica i njoj se moraju klanjati u svakom kontekstu, čak i onom neznane junakinje (u urbanom, woke novogovoru te serije, ženske junakinje su sheroes, she + hero). U originalnoj seriji "Seks i grad" - kroz svih šest sezona - gotovo sve priče bile su autentične, tople i iskrene, snimljene uvjerljivo i realistično, često metodom tad izuzetno originalnog televizijskog kvazi-dokumentarca.
Već sam pisala o tome kako me taj novi nastavak serije o četiri Njujorčanke, najbolje prijateljice, u potrazi za srećom, ljubavlju i chicom, nadahnjuje otprilike koliko i one lažne Gucci i Prada torbice na njujorškoj ulici Canal u Chinatownu. Nije to - to. Onaj tko se zagleda i udubi, to uvijek prepoznaje i osjeti tugu, ako ne i nešto gore, zbog jeftinoće te kopije. Danas bi se reklo otprilike, "Seks i grad" s Temua, bez obzira na poneke bolje pričice i silno smiješne ili - rijetko - elegantne outfite koje nose Carrie, Lisa, Seema i druge junakinje serije. Ja ne volim modu koja je apsurdna ili smiješna - to može napraviti svatko. Lako se smijati, teško je napraviti nešto trajno. Kad sam ja govorila svojoj baki da ne znam što bih obukla, znala mi je predložiti "gaće s rukavima" da me se riješi jer sam joj bila dosadna. Jako bi se iznenadila da je danas živa što su gaće bez gornjeg odjevnog predmeta najednom legitimni večernji komad za crveni tepih i izlaske.
Seema Patel, "nova Samantha", žderačica muškaraca koja od njih traži obožavanje, inače bogata i uspješna nekretninska brokerica koju je Carrie upoznala i s njom se sprijateljila kad je prodavala svoj stan (a Samantha joj nedostajala), trebala bi mi biti simpatična jer je glumi meni draga, izvrsna englesko-indijska glumica Sarita Choudhury. No, njezina priča u toj prvoj epizodi treće sezone tugaljivog nastavka obožavanog "Seksa i grada" naročito mi je odbojna i isprenemagana na blagi woke način. Po tome što pretendira da je neka feministkinja nove generacije, Seemina priča mi se čini čak i štetna, zloslutna.
Seema je zaljubljena - ili je barem u vezi koju smatra važnom - s hollywoodskim redateljem Ravijem (glumi ga iranski glumac Armin Amiri). Ravi već duže snima film u Egiptu i Seema, kraljica instantne gratifikacije, teško podnosi vezu na daljinu. Čeka njegov video poziv usred noći, smještena na svoj krevet poput onih napirlitanih lutki s Ponte Rossa u pasivnim krajevima otprije pedeset i više godina. Uredila se kao zavodnica u crni korzet i zlatni seksi penjoar. Puši u krevetu dok čeka poziv, zaspi i izazove požar. Dakako, u Seeminoj verziji tog događaja ona je žrtva. Nije ona kriva što puši u krevetu dok joj glava pada od umora, on je kriv što je nije odmah nazvao. To je samo početak njezinih stalnih pritužbi moderne "žene žrtve" u prebogatoj današnjoj Americi.
Da bi se iskupio, Ravi radi veliku romantičnu gestu kakvu "kraljica" i očekuje. Prekida snimanje - jer kome je važan posao kad su osjećaji u pitanju, kao u bezbrojnim američkim filmovima u kojima je otac prikazan kao hladni tip, malne zločinac, jer nije zbog posla stigao na utakmicu ili dječji koncert. Ravi se iznenada pojavljuje kod Seeme s velikim buketom i rezervacijom za ručak u restoranu s Michelinovim zvjezdicama.
E sad, u cijelom tom sladunjavom rom com scenariju postoji i jedna kvaka. Ravi moli Seemu, opet senzacionalno dotjeranu (za ručak) u večernju, blještavu haljinu poput onih iz Zlatnog doba holivudskih diva, da s njim obiđe lokacije za završni prizor njegova postapokaliptičnog filma. Obilazak lokacija nije Seemina ideja romantičnog dana, ali nevoljko pristaje jer je doputovao do nje kad je to zatražila. No, proces potrage odužio se sve do crvenog sutona na zaista prikladno razorenom drvenom molu negdje u širem newyorškom prstenu, satima udaljenom od restorana Jean-George. Ravi je oduševljen jer je našao što je trebao za svoj film, a Seema je izvan sebe jer su propustili ne samo rezervaciju za ručak nego i za večeru, a on joj opet pokazuje da mu ona nije na prvom mjestu. Dakako, ona ga ostavlja.
Reći ću vam kako ja vidim tu priču. Prvo, kako sam i sama u godinama u kojima sam (kao i Seema ili Davor Butković) provela dovoljno vremena po najboljim restoranima, meni bi bilo puno zanimljivije sudjelovati u procesu nastanka jednog hollywoodskog filma, nego sjediti u apsurdno skupom restoranu i čekati zalogajčiće degustacijskog menija. Je li važnije i smislenije kad te muškarac uvede u svoj svijet rada ili u restoran? Ne znam, žene koje misle da je ručak u restoranu romantičniji i uzbudljiviji od kreacije - pa makar i posredno u njoj sudjelovale - jednako su tako deluzivne kao one žene, poput Seeme, koje misle da je najviše što mogu napraviti za partnera, odjenuti neki posebno seksi dizajnerski komad. Da, to je izvrsna - iako ne originalna ideja, u filmu ili u životu - pogotovo ako je partner gay.
Nemojte se ljutiti na mene što sam iskrena - a možda i pod utjecajem muško-ženskih priča iz kozmosa Taylora Sheridana u kojem su muškarci i žene strasni suborci u velikim zajedničkim obiteljskim i poslovnim pothvatima - ali ne sviđa mi se ideja da je sve u odjeći i gotovo ništa u radu. Hm, hm, podsjeća me na moralno truljenje i kulturnu izgubljenost u vrijeme konačnog kraja Rimskog Carstva. A ja sam oduvijek obožavala modu. "Visoka modna svećenica" Diana Vreeland bila je moj "shero" od tinejdžerske dobi. Kako bi tek bilo da me moda nije nikad zanimala...
To me opet dovelo do Michelle Obame i one zafrkancije u prvoj epizodi nove sezone, koju je i napisao i režirao sam Michael Patrick King, kreator cijelog tog novog serijala. Sve Afroamerikanke i mnoge druge žene svijeta klanjaju se Michelle, što je i logično. Ona je velika zvijezda koja drži brojna, iznimno dobro plaćena predavanja, snimila je dokumentarce, napisala nekoliko knjiga (i po njima i "radnih bilježnica", praktičnih vodiča za pobjedu u izazovima koje pred žene postavlja život u modernoj Americi) - ona je istinska ikona moderne žene. Sad radi i novi podcast IMO, (koji nikako da se naročito digne od zemlje, no povremeno ga ipak poslušam).
Nedavno je Michelle u IMO-u razgovarala s prijateljicom, još jednom veoma uspješnom crnkinjom, ginekologinjom dr. Sharon Malone. One dijele "tešku", možda i pomalo "ponižavajuću" sudbinu - obje su udane za uspješne, moćne muškarce, poznatije od njih. Dr. Sharon Malone je supruga Erica Holdera, koji je u Obaminoj administraciji bio glavni državni odvjetnik. Poput Seeme, da tako kažem, zdvajale su što u svojim vezama one nisu alfa, u prvom planu, što se nije baš sve vrtjelo oko njih i njihovih dubokih ženskih potreba koje muškarci nikako da shvate. Michelle i Sharon upoznale su se i sprijateljile dok je Barack Obama još bio samo senator, na nekoj večeri Demokratske stranke i donatora. Okretale su (neprimjetno) očima - barem je to tako prepričala Michelle - jer su svi prisutni htjeli razgovarati s njihovim uspješnim muževima, zvijezdama večeri. Dok su one skrušeno sjedile, veli Michelle, iznad njihovih glava uzvanici su pružali ruke ne obraćajući na njih pozornost i polijevali im vodu po glavi (!) dok su se pokušavali progurati da se rukuju s njihovim muževima. Iako je zbog toga tako često kritiziraju, iznimno uspješna, sad i veoma bogata Michelle, kao da ne može odustati od narativa kako je nesnosno biti udana za uspješnu javnu figuru jer tu žena uvijek pada na drugo mjesto. Nešto kao Seema, čiji partner Ravi nikako ne shvaća da mu ona mora uvijek biti na prvom mjestu, čak i kad radi filmove, što mu je profesija i što on toliko voli. Iako je Michelle (donekle i Sharon) sudjelovala u možda i najvećoj mogućoj političkoj pustolovini u današnjem svijetu - borbi za ulazak u Bijelu kuću i predsjedanjem Sjedinjenih Država (donekle i svijeta) kroz osam godina, to naprosto nije dovoljno. Bila je u sjeni.
Pitam se je li taj novi odnos žena prema braku i ljubavnim odnosima u korijenu endemijske usamljenosti suvremenih američkih muškaraca, koji instinktivno osjećaju da ljubav, čini se, kod žena nema više neku naročito važnu poziciju (kakvu su još uvijek imali muškarci u "Seksu i gradu"). Nedavno veliko Gallupovo istraživanje pokazalo je da se svaki četvrti mladi Amerikanac u dobi od 15. do 34. godine osjeća veoma usamljeno, puno više negoli u ostalih 38 zemalja svijeta uključenih u anketu. Kako medicina danas usamljenost opisuje kao "bolest", jedva primjetni, ali podmukao stres koja šteti zdravlju koliko i 15 popušenih cigareta dnevno (vjerujte, nisam to izmislila, to je službeni podatak), nešto se mora promijeniti jer bez ljubavi nema ni svijeta ni ljudi. U SAD-u mladi muškarci više ne znaju što točno znači biti moderni muškarac u današnjem društvu, što se od njih očekuje u vezama i je li njihova virilnost sama po sebi toksični društveni problem. Zato su masovno glasali za Trumpa pa je Demokratska stranka nedavno osjetila potrebu za inicijativom SAM (Speaking with American Men: A Strategic Plan, dakle radi se o strateškom planu o tome kako razgovarati s američkim muškarcima). Ta inicijativa koštat će stranku 20 milijuna dolara, razni stratezi i članovi stranke sastajat će se, i već su se i sastali u skupim hotelima i restoranima ne bi li shvatili kako dalje. Ja bih im to lako riješila i ne bi ih koštalo 20 milijuna. Dakle, jednako poštovanje kakvo žene očekuju od muškaraca, moraju i one njima nuditi, ne ih neprestano ismijavati (kao Michelle Obamu), ne ih podcjenjivati i neprestano napadati.
Odnosi između žena i muškaraca, dakako, uvijek su u mijeni. Sjećam se sjajnog romana "Šaka prašine" (1934.) u kojoj veliki engleski pisac Evelyn Waugh opisuje odnose u tipičnom braku više klase u Engleskoj tog vremena (slično kao što je par godina ranije to opisao D. H. Lawrence u romanu "Ljubavnik Lady Chatterley"). Brak između protagonista počiva na pristojnosti kao glavnoj poželjnoj društvenoj vrlini. Ne na strasti, istinskom partnerstvu i uvidu u emocionalne, ali i poslovne i intelektualne živote supruga. Zbog rutine i dosade u braku, supruga zemljoposjednika započinje bezveznu ljubavnu vezu s nekim mladim tipom i nakon nekoliko tragičnih događaja u braku, traži i razvod od muža. Njezin muž, iz džentlmenskog osjećaja da je žena slabija, da je uvijek treba zaštititi i da je nemoćna preživjeti sama, nesposobna za rad, nudi joj da će on odigrati neki igrokaz u kojem se sastaje u hotelu s lakom ženom pa će on biti optužen kao uzrok razvoda, ne žena koju bi to zauvijek onemogućilo za uobičajen život u njezinoj klasi. No, ljubavnik traži višu apanažu od one koju je muž spremno ponudio jer oboje nemaju dovoljno novaca za dobar život u višoj klasi. Tu prevareni suprug prvi puta progleda. Ne, on ne mora i dalje štititi čast žene koja ga je prevarila, ma koliko to za njega bilo bolno jer ju je volio na svoj neostrašćeni način džentlmena koji skriva osjećaje jer "nije valjda Talijan". Njegova spoznaja, deziluzioniranost i tuga vode ga u pustolovinu na Amazonu i cijela ta priča o modernom braku u tridesetim godinama prošlog stoljeća završava tužno i tragično.
Puka pristojnost - to da muškarac radi sve što žena od njega traži jer je ona slabija i kraljica - što je na čudan način i pervertirana ideja o ljubavi nekih modernih feminista - ne vodi u istinsku vezu. Ne znam kako to izgleda kad u trenutku strasti moderni muškarac mora zatražiti ženinu privolu da je poljubi, no bojim se da to nepovjerenje, nespremnost da povjeruju svojim muškim instinktima, vodi u tu duboku usamljenost mladih ljudi iz recentne ankete, koji "život" pronalaze na internetu, porno sajtovima ili aplikacijama za neobavezne, isprazne, kratkotrajne odnose. Evo, ne moram biti neki medicinski stručnjak da sam svjesna toga da to vodi u bolest, i osobnu i društvenu, u tugu i usamljenost pa i demografsku katastrofu.
Nadica je jedna od rijetkih koja ne zna da je bivsi partner Baracka Obame muskarac. Tuzno.