Njegovo glumačko iskustvo teško je uopće nabrojiti, a i ono životno toliko je bogato da bi se o njemu mogle ispisati stranice i stranice. Danas 72-godišnji glumac Zdenko Jelčić naklonost publike, posebice ženskog dijela, osvojio je još 1975. kao naočit komandant Ljubo u “Kapelskim kresovima”, a od tada je glumio u nizu filmova i serija pa su tako na popisu “Putovanje u Vučjak”, “Duga mračna noć”, “Ustav Republike Hrvatske”, “Narodni heroj Ljiljan Vidić”, “Ljudožder vegetarijanac”…
A na daskama koje život znače izvodio je sve, od Sofokla i Eshila, Shakespearea i Becketta do Marinkovića i Krleže. Danas ga gledatelji prate na malim ekranima kao bivšeg udbaša Blagu Antića u dramskoj seriji “Novine”, za koju kaže da je jedan od najboljih projekata na kojima je radio. O svojoj posvećenosti glumi govori strastveno i otvoreno, jednako kao i svojoj životnoj priči koja nimalo ne zaostaje za radnjama u dramama koje izvodi.
Novine se mogu pohvaliti da nisu osvojile samo gledatelje, nego i vas kao glumca. Zbog čega toliko cijenite rad na toj seriji?
To je jedan izuzetan projekt s odličnim scenarijem Ivice Đikića. Dalibor Matanić izvrstan je redatelj, a i produkcija je vrhunska. Odrađen je i izvrstan izbor glumaca, a zna se da dobar casting nosi velik dio uspjeha. Tako da smo stvorili europski proizvod koji se može prodati u svijetu, za razliku od balkanske produkcije koja se teško negdje može plasirati. Ponosan sam što smo na Netflixu i što nas gledaju u 190 zemalja svijeta.
Gledate li Novine u slobodno vrijeme?
Inače gledam sve u čemu glumim, i to po nekoliko puta jer drukčije kao glumac ne mogu znati kako je finalni proizvod ispao. Važno mi je analizirati svoju glumu, možda uočiti neke greške koje trebam ispraviti i mislim da bi to glumci trebali raditi bez obzira na količinu iskustva koje imaju. A Novine gledam i jer smatram da imaju jako zanimljivu i kvalitetnu radnju. Druga sezona mi je još bolja od prve, a nadam se da će treća biti najbolja.
Je li vas ipak iznenadilo što su Novine preko Netflixa prihvatili gledatelji u cijelom svijetu?
Nije me iznenadilo jer ljudi vole kada im je radnja bliska i aktualna, tako da su Novine najgledanije u Južnoj Americi, a manje u onim državama u kojima sustav funkcionira. Jer u Južnoj Americi su korupcija, nepotizam, krađa i potkupljivanje svakodnevica, dok u Švicarskoj na to gledaju kao na komediju. Oni ne mogu vjerovati da se to negdje može događati i da to može tako funkcionirati. Pitaju se kako sve funkcionira ako svi kradu.
Prikazuje li se u Novinama realna slika hrvatskog društva?
Po meni se to moglo prikazati još i gore! U Novinama je pokazano jedno veoma crno stanje, ali ja mislim da Hrvatska funkcionira još lošije od toga. Ovdje živim posljednjih šest godina, a prije toga 25 godina bio sam u civiliziranom svijetu u Švicarskoj i nisam navikao na toliko mraka, nerada, nefunkcioniranja, na toliko problema i na njihovo nerješavanje. I to je ono najgore jer, ako postoji problem, postoji i rješenje i ono se u Švicarskoj odmah traži, a u Hrvatskoj se problemi skupljaju i guraju pod tepih. Zapravo smo došli u situaciju kada se ti problemi na kojima je država nastala više ni ne smiju rješavati jer će Hrvatska propasti.
Gledatelji komentiraju da ih mnogi likovi u seriji podsjećaju na stvarne ljude na našoj političkoj sceni. Jesu li uistinu nastali prema njima?
To nije baš tako jer Đikić likove nije radio po nekome, ali osmislio ih je s nekim određenim karakteristikama koje ljudi prepoznaju. Pa im ovaj sliči na ovoga, a onaj na onoga. Da, moglo bi se reći da je Đikić radio Tomaševića prema Bandiću, ali nije. No ljudi vide, gle, ovaj laže, maže, hoće biti predsjednik, pa mi to sliči na Bandića jer rade iste stvari. Isto tako ovi u Brazilu kažu, vidi, eno našeg Raula, pa Hrvati su Tomaševića napravili prema njemu. Pa ovi u Kolumbiji kažu, ne, to nije ni Raul ni Bandić, to je naš Ludovico. U svijetu je jednostavno puno takvih pa svaki lik nekome sliči na nekoga.
Na koga podsjeća lik Blage Antića koji vi tumačite?
Mene su već više puta pitali jesam li Josip Perković ili Josip Manolić pa sam u šali rekao: “Neka radije bude Manolić”. Jer sličim nekom starom udbašu koji još uvijek vuče konce i nešto mulja pa sam zaključio da neću biti Perković kad je on u zatvoru, a Manolić se ipak još drži.
Kako biste opisali svoj lik, na kojoj je strani – dobroj ili lošoj?
Moj je lik tipičan Hrvat kojemu je pragmatičnost osnovica i temelj čvrstog karaktera. I ja namjerno tako igram Antića iako sam osobno čvrst karakter.
A kako izgleda jedan tipičan udbaš kojeg igrate?
S obzirom na to da imam dovoljno godina da se sjećam vremena kada su takvi likovi drmali scenom, nije mi se bilo toliko teško saživjeti s tim likom. Iako nemam osobno iskustva s njima, jer su udbaši pratili ljude koji su nešto značili, a ja sam u to vrijeme bio mladi glumac koji nikome nije bio zanimljiv, prema pričama drugih ljudi stekao sam dojam o njima. Također, sjećam se da sam, dok sam bio u vojsci u Zadru, bio jako dobro kontroliran. Znao sam nekoliko puta otići u krčmu misleći da sam dovoljno lukav da se to ne dozna. Međutim, moj je major svaki put znao gdje sam bio, koliko sam bio, koliki je bio račun… Tako da mislim da je Udba bila jedna veoma široka organizacija, ali da su u njoj radili zapravo obični ljudi iz susjedstva koji su imali tajnu. I tako ja igram Antića, kao običnog čovjeka koji radi za tajnu službu.
Hoće li gledatelji i dalje moći pratiti vaš lik?
Da, jako sam zadovoljan i sretan što neću umrijeti u ovoj sezoni te što ću glumiti i u trećoj koja će se više baviti pravosuđem.
Antić nije prvi takav lik koji igrate, dapače, tijekom karijere puno ste puta glumili upravo uniformirane likove poput oficira, vojnika, policajca, agenata… Zašto?
Kao što sam rekao, dobar redatelj napravit će i dobar casting, a moje je lice prirodno strogo i odgovaraju mi takve uloge u kojim mogu biti autentičan. Naravno da bih kao profesionalni glumac mogao odraditi i ulogu klauna, ali gledatelji bi vidjeli da tu nešto nije prirodno. Moja je sreća da imam čvrsto, dinarsko lice pa se ne moram naprezati da budem strog. Dovoljno je da malo spustim obrve i da smrknem lice i već se ljudi bolje, a ja se zapravo u životu nikad nisam potukao, uopće se ne volim svađati i vikati te ne govorim negativno o ljudima. Ja sam optimističan karakter i uvijek nastojim da u društvu bude veselje tako da možda imam lice udbaša, ali dušu sasvim drukčijeg čovjeka.
Jedna od prvih uloga koja vam je i donijela slavu bila je baš ona komandanta Ljube u “Kapelskim kresovima”. Kako pamtite taj lik?
To je zasigurno lik koji me obilježio, a ono što je najfascinantnije jest da me ljudi na ulici još po njemu pamte. To mi je jako drago, ali me iznenađuje kako se ljudi još toga sjećaju. Pa to je bilo prije 43 godine, kada sam imao samo 29! I neki dan bio sam na tržnici na Kvatriću, išao sam kupiti neko povrće za ručak jer sam inače i dobar kuhar. I kupujem mrkvu, a bakica koja prodaje nekako me čudno gleda pa pita: “Joooj, kaj ste vi onaj?”. Ja u čudu gledam i pitam koji, a ona će: “Onaj komandant Ljubo, ja se vas sjećam, bila sam tak zaljubljena u vas kad sam bila mala!”. I sad ja mislim, ako je ona bila zaljubljena u mene kad je bila mala, koliko ja tek imam godina! I tako me to od srca nasmijalo, ali mi je i kompliment jer se inače ljudi u četiri desetljeća fizički promjene. Naravno da ni ja nisam isti, ali zadržao sam dovoljno tadašnjeg izgleda da me ljudi prepoznaju.
Čemu dugujete taj “nepromjenjiv” izgled?
E, to ne znam jer se uopće ne pazim i ne držim ove neke dijete koje preporučuju, a još k tome i pijem i pušim. Ali, eto, bit će da su to dobri hercegovački geni pa mi žene i dalje govore da su nekad bile zaljubljene u mene.
U to ste vrijeme bili poznati po vojsci obožavateljica, je li puno žena bilo zaljubljeno u vas?
Dobivao sam strašno puno pisama, bilo je tu svega, pa i bračnih ponuda. Dolazilo je po sto, dvjesto, pa čak i tristo pisama dnevno. U to je vrijeme u Hollywoodu bilo popularno da se odgovara obožavateljima te da im se pošalje potpisana slika, ali mi nismo bili velika produkcija, ja nisam imao ni menadžera ni toliko slika pa nisam mogao svima odgovoriti.
Jeste li sebe doživljavali kao poželjnog neženju?
Nisam tada toga bilo svjestan, samo sam se zafrkavao uokolo. Ali zato sam neki dan slučajno naletio na jednu reprizu reprize serije “Ća smo na ovon svitu” koja je snimana 1971., kada sam imao 25 i glumio mladog čovjeka koji je nesretno zaljubljen. I gledam sebe tako mladog i pomislim: “Kakav komad, čovječe!”. Metar i devedeset, lice, kosa, brada… I mislim, sad je meni jasno zašto su cure na mene trzale. Stalno sam mislio da sam neki bezveznjak, a sad vidim da sam zbilja bio zgodan.
U to je vrijeme karijera bila pred vama, ali vi ste se nakon prvih dana slave povukli u rodnu Čapljinu. Zašto ste se odlučili na to?
Ja sam bio dosta svojeglav i zbog nekih neslaganja dao sam otkaz u ZKM-u čiji sam član bio. Tada sam se vratio u Hercegovinu i proveo nekoliko godina u potpunoj anonimnosti. Vratio bih se tu i tamo u Zagreb odraditi neki poslić, ali zapravo sam se povukao u izolaciju i radio festival pod imenom “Čapljinsko ljeto”. Okupio sam mladu ekipu, napravio kazališnu trupu te radio s njom predstave u Čapljini koja je jako lijepo mjesto. Istina je da sam u to vrijeme izgubio neke kontakte u Zagrebu i malo se udaljio od tog svijeta tako da sam radio puno manje nego što bih da sam ostao u Zagrebu.
Je li vam danas žao zbog toga?
Uopće mi nije krivo jer me taj put odveo u dubrovački teatar, u Kazalište Marina Držića gdje sam proveo nekoliko godina. Igrao sam dobre uloge, radio sam na ozbiljnim predstavama, nastupao na Dubrovačkim ljetnim igrama, dobio razne nagrade...
U Dubrovniku niste samo radili, nego ste se i oženili...
Da, zaljubio sam se u izuzetno lijepu Dubrovčanku, ali to nije dugo trajao. No sretan sam jer iz tog braka imam sina Ivana na kojeg sam izuzetno ponosan. On je u Americi završio menadžment, a danas je profesor na fakultetu u Dubrovniku i veliki je stručnjak u svojem području. Također, ima prekrasnu ženu i dvije curice, Lucianu i Lorenu. Jedna je ljepša od druge i prave su fakinke. Jako se ponosim njima.
Sin vam je u poslovnim vodama, ali je zato u svijet filma i kazališta za vama otišao nećak, danas poznati redatelj Bobo Jelčić. Koliki ste utjecaj vi imali na njega?
Bobo je sjajan, baš sam ovog tjedna bio na hrvatskoj premijeri njegova novog filma “Sam samcat”. Priznajem da sam ga na neki način ja uveo u taj svijet, i to u vrijeme kad sam u Čapljini radio na svom festivalu. Tada je Bobo imao 15-ak godina i preko ljeta je obvezno dolazio iz Mostara gdje je živio pa je sa mnom išao na probe i to mu se jako svidjelo. Također, dolazio je i u Dubrovnik gdje sam glumio, no on nikada nije govorio da će biti glumac, uvijek je tvrdio da želi biti baš režiser. Kasnije, kada je odlučivao što će studirati, pitao me za mišljenje i ja sam ga podržao te mu dao knjige s Akademije. Čak je stanovao kod mene dok nije diplomirao, s obzirom na to da sam se ja tada već vratio u Zagreb gdje sam živio kao samac.
Nakon braka i odlaska iz Dubrovnika jedno ste vrijeme živjeli i u Parizu, o čemu ste kasnije napisali i knjigu “Sponzoruša u Parizu”. Bilo je to veoma turbulentno razdoblje za vas?
Jako sam volio žene i one mene i bio je to period mojeg života kada sam imao mnogo ljubavi. Bilo je u to vrijeme svega… jer sam iskoristio činjenicu da se većina muškaraca boji lijepih žena, a pametnih još više. A ako je žena i lijepa i pametna, od nje bježe kao zečevi. Ja sam to vrlo brzo shvatio pa sam prilazio baš takvim damama i imao dosta uspjeha. Uostalom, moja je supruga danas lijepa i pametna.
Onda ste po povratku u Zagreb napravili potpuni zaokret u privatnom životu?
U Zagrebu sam krajem 80-ih upoznao Dijanu Starčević, kćer naše poznate glumice i jedne od osnivačica kazališta Gavella Vesne Smiljanić. Odmah smo se zaljubili, iako su je upozoravali na mene… Srećom, dovoljno sam joj se svidio i vjenčali smo se 1988. i već smo 30 godina u sretnom braku.
Zbog nje ste se preselili u Zürich?
Da, ona je tamo radila pa smo trebali odlučiti hoćemo li se zajedno vratiti u Zagreb ili ćemo živjeti u Švicarskoj. Ja sam inače i diplomirani politolog, jer sam prije Akademije završio i Fakultet političkih znanosti. To mi je znanje u tom trenutku poslužilo da shvatim da se krajem 80-ih nešto loše sprema u Hrvatskoj te sam rekao Dijani da tu neće biti sreće idućih 30 godina. Sad mislim da sam trebao reći da se ne smijemo vratiti idućih 60 godina jer ovdje društvo samo nazaduje.
Kako ste se snašli u Zürichu?
Tamo sam živio 25 godina i onda sam definitivno izgubio puno kontakata u Hrvatskoj, ali počeo sam glumiti u Švicarskoj. Kada sam odlazio, pitali su me hoće li mi nedostajati gluma, a ja sam u dvije godine toliko dobro naučio njemački da sam se ubrzo vratio na film i u kazalište. Zaposlio sam se u Schauspielhausu, najuglednijem teatru njemačkoga govornog područja, a i snimao sam po Amsterdamu, Luksemburgu, Njemačkoj... Rekao sam ja odmah ženi da će se Hercegovac uvijek snaći i tako je i bilo.
Danas živite mirnim obiteljskim životom u Zagrebu?
Vratili smo se u Hrvatsku 2012. i živimo prekrasnim, mirnim i ispunjenim bračnim životom. Nema tu baš neke drame – ne svađamo se, ne tučemo se, ne rastajemo se, ne varamo se, ja nemam ljubavnicu, ona nema ljubavnika, ne bacamo noževe i stolice… Umjesto toga popijemo ujutro zajedno kavu, kuhamo, družimo se s prijateljima, odemo u kazalište, razgovaramo, čitamo knjige… To bi možda bio dosadan život da nas dvoje nismo jako zanimljivi ljudi i uživamo zajedno.
Ali i dalje radite punom parom?
Da, da, a mogao bih i još. Kad sam došao iz Švicarske, donio sam puno tekstova na njemačkom i sada ih prevodim. Tako da, osim što snimam, pripremam i kazališne projekte. U Kulturno-informativnom centru u Zagrebu trenutačno radim na projektu koncertnog čitanja drama, a uskoro nas očekuje i premijera novog filma Vinka Brešana u kojoj glumim. Također, po drami Thomasa Bernharda “Minetti” adaptirao sam i režirao monodramu “Veliki odlazak”. Napravio sam taj projekt prije četiri godine i još ga izvodim jer sam htio pokazati kakva se predstava može napraviti za nula kuna. Predstave u nekim kazalištima imaju budžet od 300, 500 ili 800 tisuća kuna, a nisu ni približno tako dobre kao ova koju je kritika uistinu nahvalila.
Koliko se rad u kazalištu danas razlikuje od toga kako je nekada bilo?
U moje se vrijeme kazalište radilo vrlo ozbiljno i smeta mi što danas čine od teatra. Vrte se na sceni, pa nešto bacaju, pa skaču i prevrću se preko glave, kolutaju očima, lamataju rukama... Ja smatram da je kazalište nešto sasvim drugo. Za teatar trebaju dobar glumac i tekst, pozornica koja čak nije nužna i publika. I to je dovoljno. Također, danas se pojavljuju neki novi režiseri s novim idejama i tumačenjima. Pa je sad odjednom “Krčmarica Mirandolina” tragedija, a ja znam da ju je Goldoni pisao kao komediju. A “Hekuba” i “Antigona” koje su napisane kao tragedije sada bi radili kao komedije. I tako stalno nešto mijenjaju i eksperimentiraju i to meni osobno ide na živce. Ako želiš raditi komediju, uzmi komediju ili napiši svoju! Zašto uzimaš tragediju pa od nje radiš komediju?
A što je s vašom karijerom pisca? Možemo li očekivati i neke nove knjige?
Ja zapravo imam već praktički napisane još tri knjige, ali sada bih se tome trebao više posvetiti da ih i objavim. Imam oko 300 stranica materijala o Hercegovini za knjigu koja bi se zvala “Vrijeme u kojem nije bilo ništa”, a govorila bi o mojih prvih 18 godina života. Druga knjiga za koju imam napisano 400-tinjak stranica govorila bi o mojim ženama i bilo bi to jedno vrlo bezobrazno štivo na rubu incidenta. Namjerno bih to tako napravio iako bih pazio da ne uvrijedim nijednu damu. Ne bih im spominjao imena, ali brojne bi se žene mogle prepoznati u toj knjizi koja bi zapravo govorila o muško-ženskim odnosima i seksualnosti. I treća knjiga, za koju imam još 400 stranica, bila bi zapravo moja teorija kazališta. Bila bi to skoro pa stručna knjiga, ali s obzirom na to da ja ne volim ništa preozbiljno raditi, nego se više volim zafrkavati, bila bi napisana na malo drukčiji način. Eto, to je zapravo moj život ukratko u tri iduće knjige – Hercegovina, žene i gluma.
