Hollywood - i ne samo Hollywood, već i svi ostali showbizz centri - puni su nepo babies više nego Hrvatska interesno povezanih kumova. To su djeca slavnih, bebe iz epruvete nepotizma, koje preko roditelja ili rodbine dobivaju uloge, prominentne pozicije u show biznisu i postaju i sami zvijezde. Često i ne moraju dobro glumiti, pjevati, plesati. Samo su poznati po tome što su poznati - imaju poznato prezime. Na tome se danas okreću veliki novci, slava je jedna od najjačih valuta. Kate Moss, koju je Calvin Klein krajem osamdesetih prozvao ultimativnim "siročetom", maltene djevojčicom sa žigicama, privukla ga je upravo zato što mu je djelovala sitno i izgubljeno, posve drugačije od supermodela i glamazonki. Kate, recimo, svoju slavu odavno koristi za druženja - i poznanstva su valuta. Tako je postala slikarev model - kao od majke rođena - možda najpoznatijem figurativnom slikaru dvadesetog stoljeća, psihoanalitičarevu unuku Lucianu Freudu, koji nikad nije želio raditi naručene portrete i navodno je odbio i samu princezu Dianu. No, pročitao je u nekom intervjuu da Kate sanja da joj on napravi portret i tako je počelo njihovo prijateljstvo. Taj portret Freud je radio devet mjeseci, kasnije je prodan za nekoliko milijuna eura, no Kate je ta druženja iskoristila i za tetovažicu iznad stražnjice koju joj je on napravio. Kako to prodati kolekcionarima za velike novce?
Umjesto toga, Katarina Velika modnih pista radi o tome biografski film koji se zove - a kako drugačije do pretenciozno - "Moss & Freud". Glumit će je lijepa Ellie Bamber, a Freuda poznati stari Derek Jacobi. Režirat će ga novozelandski scenarist i redatelj James Lucas koji je pristao da mu Kate bude producentica. Sa zanimanjem ću pogledati taj biografski film, no uvjerena sam da će mi se svidjeti manje od filma "Mr. Burton" velških autora, redatelja Marca Evansa i scenarista Toma Bullougha i Josha Hyamsa, koji priča dijametralno suprotnu priču, kakve se više gotovo i ne rade. Upravo zato meni nestvarno dirljivu. Od ugljene do zvjezdane prašine. Od provincijskih velških proleterskih korijena i gladi do Oxforda i Hollywooda. Prezime iz naslova je dvoznačno koliko prezime uopće može biti. S jedne strane, to je film o Richardu Walteru Jenkinsu Jr., sinu velškog rudara koji je prvo postao Richard Burton, potom veliki engleski šekspirijanski glumac i napokon jedna od najvećih zvijezda 20. stoljeća, zasigurno najveća zvijezda rodnog Walesa. A s druge strane, puno više, to je film o glumčevu profesoru, mentoru, adoptivnom ocu Philipu Burtonu.
Kao što je rekla Elizabeth Taylor, Burtonova žena s kojom se dva puta ženio i dva puta rastavljao: "Da nije bilo Philipa Burtona, nikada ne bi bilo ni Richarda Burtona. Taj veličanstveni glas koji je šibao i hučao poput divljih atlantskih valova nitko nikad ne bi čuo izvan njegove doline."To je posveta s kojom film započinje. Dramatično, da se naježiš. Elizabeth odaje počast Burtonovu glumačkom geniju i otkriva svoju velika ljubav, opčinjenost. Elizabeth je doista u jednom periodu života obožavala Burtona, što se vidi iz nastavka tog čuvenog citata: "Te zelene oči nalik na mačje uspjele bi slomiti samo nekoliko stotina srca, ali ne i milijune." (Da nije bilo Philipa Burtona.) No, Burton je bio nemoguć i Elizabeth ga je počela i mrziti. Izvanredna Nicholsova adaptacija Albeejeve drame "Tko se boji Virginije Woolf" (1966.), u kojoj se sredovječni par svađa s takvom ubitačnom strašću kakva je moguća samo zato što je izrasla iz osujećene, velike seksualne strasti i razočaranja, zapravo je njihova priča. Taj film bio je vrlo uspješan jer je publika, kao i sam redatelj, povjerovala da se to zaista svađaju filmske zvijezde Elizabeth i Richard, koje se ovisnički obožavaju i mrze - a ne fiktivni Albeejevi likovi. Iz posve istog razloga odlično je prošao Zeffirellijev film "Ukroćena goropadnica" (1967.) po Shakespeareovoj drami, u kojoj su se Burton i Taylor žestoko svađali i na koncu zavoljeli.
FOTO Evo kako se Tina Katanić mijenjala kroz godine: Nekadašnja loto djevojka povukla se iz javnosti
Toga svega nema u ovom novom filmu koji se bavi glumačkim počecima nadarenog, ali još uvijek sirovog srednjoškolca, koji tek treba postati Richard Burton. No, film nam nudi mali prozor u svijet ranih Burtonovih demona, koji su ga progonili i jačali cijeli život, uništavali njegove brakove i na koncu ga i ubili sa 57 godina. Filmove su razarali puno manje jer je uvijek mogao glumiti pijan, no često je sam sebe mrzio što se bavi tom nemuževnom, površnom profesijom s kojom je podlegao podlom zovu slave. "Publiku ne zanimam osobito kao glumac. Njih zanima dijabolički slavan Richard Burton", rekao je u jednom intervjuu. Njegov prvi holivudski film, "Moja rođakinja Rachel" (1952.), bio je nevjerojatno uspješan. Snimljen po gotičkom romanu Daphne du Maurier, jednako tako hipnotičan, s divljim krajolikom kao odrazom ukletog, progonjenog junaka poput njezine "Rebecce", nepoznatog engleskog kazališnog glumca pretvorio je u zvijezdu. Za svoju prvu američku ulogu odmah je bio nominiran za Oscara i osvojio Golden Globe - jer je na neki način glumio sebe, mladog idealista divlje kose i očiju kojega razdiru strasti koje ne razumije i ne može njima ovladati.
No, film "Mr. Burton", koji je tek početak proslave stotog rođendana Richarda Burtona - čekam i zanimljivu seriju o njemu i Elizabeth i još neke dokumentarce - započinje prizorima kao s druge planete u odnosu na Hollywood. U industrijskom gradiću Port Talbot u Walesu 1942., koji se guši u smogu i strahu od njemačkog bombardiranja, srednjoškolac Richie bori se da nekako ostane u školi, da je završi. Film je po mnogočemu uspješna periodska drama o skromnim ratnim i poratnim godinama u Velikoj Britaniji; kostimi i interijeri su dobri, a nenametljive, marljive i uredne žene koje mučno, ali bez samosažaljenja održavaju život civiliziranim, odreda su odlične.
Uostalom, što se mene tiče, svaki film dobiva posebne poene ako se u njemu pojavi Lesley Manville (69), glumica koja je osvojila dvije najvažnije engleske kazališne nagrade Olivier, Emmy, Golden Globe, dvije BAFTE i nominaciju za Oscara - i ostala gotovo nepoznata. Možda će i ona kao Maggie Smith procvasti u sedamdesetima i osamdesetima. Manville se kao sasvim mlada glumica udala za Garyja Oldmana jer talent prepoznaje talent i njime se u mladosti hrani, no ubrzo se razvela, čim im se rodio sin. Oldman je možda i teži od samog Burtona. Je li Manville zato u ovom filmu tako dobro prenijela ljubav prema tom teškom, iznutra izmučenom momku, tu želju da ga zaštiti i vidi da je uspio? I u ovom filmu ona je opet izvrsna starija usidjelica, duboka, tiha, uslužna voditeljica pansiona u kojem živi Philip Burton. Početak je sjajan, no kompjuterski generirani tvornički dimnjaci koji sukljaju crni dim u zaleđu strmih uličica s jednakim ciglenim kućama, nisu mi trebali - zašto podsjećati da je sve moguće brzo i neautentično s umjetnom inteligencijom, kad je velik dio snimljen na autentičnim lokacijama.
Ne otkrivam vam ništa što bi moglo upropastiti gledanje ovog filma, ovo je premisa od koje film kreće. Richard Jenkins je dvanaesto od trinaestoro djece svojih roditelja. Mama mu je umrla od babinje groznice kad je bio beba, nakon što je rodila svoje posljednje dijete. Richard preklinje pijanog oca u pubu da mu dopusti da se vrati kući i nastavi ići u školu; on sad živi kod udane starije sestre, čiji ga muž rudar ne želi više uzdržavati jer jedva prehranjuje svoju djecu. Sestra se bori kao lavica da njezin puno mlađi brat ne završi u rudniku kao njihov otac i njezin muž, koji polagano umiru od alkohola ili oštećenih pluća. Richarda dobro glumi Harry Lawtey (iz serije "Industrija"). Uspio je prenijeti snagu njegova glasa, pogotovo u drugom dijelu filma i taj neki divlji burtonovski intenzitet, s tom demokratičnom, razbarušenom, napola gladnom i nimalo aristokratskom ljepotom.
Dečko, kojem otac mirno i s osmijehom veli da se ne može vratiti u njegovu kuću jer je tamo ionako previše gladne djece, prekida školu i počinje raditi kao trgovački pomoćnik. Sestrin muž, koji nije zao, samo je siromašan i uplašen za budućnost svoje djece, našao mu je posao i sestra je pristala da počne raditi jer se ne spušta u rudnik. Njegov nekadašnji profesor Philip Burton slučajno naleti na Richarda, koji je u školi volio poeziju i riječi, volio je na njegovu satu izgovarati Shakespeareove monologe bez obzira koliko ih razumio. Profesor Burton predlaže mu da barem dolazi amaterski glumiti u lokalno kazalište pri crkvenoj dobrotvornoj organizaciji.
Tako započinje legenda o Richardu Burtonu, rudarevu sinu koji će završiti Oxford (ne klasični studij, već kratkotrajni program u kojem je studirao engleski jezik, književnost, pisanje i javni nastup. To se nudilo kadetima Kraljevskog zrakoplovstva, gdje ga je preko svojih veza uspio ubaciti njegov profesor). Kad je shvatio da ga bez obzira na RAF neće primiti na Oxford jer tad nisu primali radničku djecu, Philip Burton, koji je napravio nekoliko radijskih kazališnih produkcija za BBC i imao neke veze, nudi Richardu da će ga usvojiti i gurati kao svojeg sina. Dotada mu je davao privatne satove iz fonetike, dikcije, glume. Nevjerojatan užitak je slušati Tobyja Younga, koji glumi profesora Burtona, kako savršeno izgovara Shakespearove stihove i u svakodnevici koristi samo najbiranije riječi i fraze, savršeno izgovorene i naglašene. Gdje su nama takvi veličanstveni govornici našeg jezika! Richardov otac spremno pristaje na to da formalno izgubi sina - ali samo za pristojan honorar. Richard je prisutan dok se odvija ta novčana transakcija. Lawtey je dobro odglumio njegov osjećaj srama i bespomoćnosti. Nakon svega otac ga još i vrijeđa - možda zato što se sam ne može suočiti sa svojom slabošću i ovisničkom spremnošću da svoje dijete proda za novac da može nastaviti lokati. Za profesorom viče da ih ima još dvanaest pa može još birati, a sinu kaže otprilike, "čini se da su moji momci u pravu, rekli su mi da si postao poofter" (to je rani, pogrdni egleski izraz za homoseksualca).
S homoseksualnošću profesora Burtona film se bavi baš kako treba, bez vrijeđanja čovjeka koji u svakom trenutku svojeg života njeguje posvemašnju samokontrolu. Njegovi osjećaji se naziru, ali on ih ne nameće. Samokontrola i suptilnost toliko su danas rijetki da me uvijek oduševe. Mi jasno vidimo koliko se najbolji likovi iz filma muče da zadrže u ratu i siromaštvu dostojanstvo, uljudnost, ljepotu i čistoću u tom industrijskom smogu, kako ne odustaju od umjetnosti i dok se svijet ruši, kako se profesor muči i izlaže da darovitom momku promijeni život. On mu nudi da ne radi, da se može odseliti od sestre i fokusirati na školu i ocjene jer će ga samo tako primiti u Kraljevsko zrakoplovstvo umjesto da bude mobiliziran kao obični vojnik; on će mu plaćati sobu i obroke u pansionu u kojem i sam živi (kod decentne i suosjećajne domaćice koju glumi Lesley Manville).
FOTO Maja Šuput na koncertu zagrlila obožavatelja, a na njezin nastup došao je i ovaj svjetski poznati glazbenik
Manje suptilni scenaristi vjerojatno bi krenuli u morbidno i senzacionalističko analiziranje homoseksualne mreže koju je možda ispredao profesor da bi u nju uhvatio talentiranog dečka. No, nema nikakvih dokaza da je veza između dva Burtona bila homoseksualna, iako je jasno da je zakleti neženja, zaljubljenik u poeziju i kazalište, koji živi sam u pansionu i sa svojom domaćicom razgovara biranim jezikom, vjerojatno homoseksualac. No, ostali su prijatelji do kraja života, iako su tog mladog dečka razarali tračevi i insinuacije. U filmu je važno profesorovo prijateljstvo, briga za tog dečka, koja je djelomično pigmalionska - on s njime stvara svoje najveće umjetničko djelo - a djelomično i kompenzacija za njegove vlastite neuspjehe kao dramskog pisca i glumca. U filmu je to savršeno izvedeno - polazi od one starinske pretpostavke od koje polazi i pristojna, uredna domaćica: sram ga bilo tko zlo pomisli. Zlo nam ne bi trebalo prvo pasti na pamet. Pogotovo bez ikakvih dokaza, recimo kao u drami Lillian Hellman "Dječji sat". Fokusirajmo se na prijateljstvo, na to kako je sve moguće uz pomoć dobrih prijatelja ili pak bez njih nemoguće jer nitko ne može bez emocionalne utjehe, oslonca, Shakespeare bi rekao mlijeka ljudske dobrote.
Film ima jako puno tih faceta, stranica obrađenog dijamanta; to je istovremeno priča o palanki i predrasudama, o talentu koji bez brušenja ne može sjati; o teškom životu i traumama koje se ne daju zaliječiti, djelomično i o slomljenom srcu i izdaji, o tome kako onaj tko čini dobro, mora to prvenstveno činiti zbog sebe sama jer samo tako bit će adekvatno nagrađen. U životu, kako što kaže najdraža dalmatinska poslovica moje svekrve, često "učini dobro i izjedi g..no". Ali nema veze, film slavi sve one starinske vrijednosti za kojima tako često žeđamo, sve ono suprotno razmetanjima i orgijama seleba, nepotizmu, narcizmu, konzumerizmu i sebičnosti. Nije filmsko remek-djelo, ali dušu veseli, obodri.
Otvori KEKS Pay
