U samo pola sata razgovora sa 34-godišnjim splitskim glumcem Vickom Bilandžićem shvatit ćete da je riječ o osobi vedra i nemirna duha koja je za medije izvrstan “materijal” jer nema pitanja na koje vam neće odgovoriti. Simpatičnog Dalmatinca trenutačno gledamo u dramskoj seriji “Loza” – produkcijske kuće Drugi plan – u ulozi Frane Radovanija, za kojeg kaže da je lik baš po njegovoj mjeri. Vicko je nedavno prestao pušiti na što je ponosan, ali zato plastične žličice za kavu nemilosrdno stradavaju. A ispijajući jednu kavu, glumac nam je otkrio zašto se nakon završenog studija vratio u Split, u kakvoj je obitelji odrastao te planira li se uskoro oženiti.
Tri ste ljetna mjeseca proveli na Zlarinu snimajući “Lozu”. Je li vam teško palo radno ljeto ili ste spojili ugodno s korisnim?
– Meni je bilo genijalno. Ekipa s kojom sam radio živopisna je jednako kao i mještani na otoku. Slobodno vrijeme mogli smo koristiti za kupanje, igranje balota. Na Zlarinu gotovo nema automobila pa smo čak dolazili u fazu da se iznenadimo kad bismo ga ugledali na cesti.
Izjavili ste da je lik Frane Radovanija vaša slika i prilika. Po čemu se ipak razlikujete od njega?
– Teško mi je izdvojiti razlike. Možda način na koji reagira u nekim situacijama, ali bojim se da bih otkrivajući te detalje previše otkrio sebe, a to ne želim.
Prvo ste odbili ulogu u “Lozi” jer ste mislil da je riječ o tipičnoj sapunici. Zašto tako kategorički odbijate glumiti u sapunicama?
– Nije kategorički, nego nemam potrebu trenutačno raditi takve stvari. Znao sam da se snimaju neke sapunice po Splitu i mislio sam da je “Loza” samo jedna od njih, a meni je simpatičnije zvučalo slobodno ljeto od tog projekta. Nakon što su mi rekli da serija ima samo 16 epizoda, tražio sam da mi pošalju scenarij i na kraju prihvatio ulogu. Možda je riječ o tome da nemam hrabrosti izložiti toliko svoje tijelo koje je glumcima alat rada.
Jeste li oduvijek znali da želite biti glumac?
– Nikad nisam o tome maštao. Sve je krenulo u četvrtom razredu srednje škole kada su me prisilili da odglumim nešto, ali ni tada nisam želio biti glumac. Upisao sam FER u Zagrebu i završio dvije godine.
Kako ste onda postali glumac?
– U rujnu sam učio za neki ispit i nisam ga položio pa da se malo odmorim odlučio sam otići na prijamni ispit na Akademiju dramskih umjetnosti. Imao sam sedam dana da se spremim, a nakon toga sedam dana da ponovno naučim za ispit na FER-u. Prijamni sam položio, ali mi je Neva Roščić – ovo dosad nikome nisam rekao – nakon prvog semestra rekla da će biti bolje da odustanem od glume. Tad sam prolazio turbulentno razdoblje.
Što biste smatrali vrhuncem svoje glumačke karijere?
– Do sada sam imao nekoliko vrhunaca karijere. Kad sam upoznao pokojnog Borisa Dvornika, rekao sam da nakon toga mogu umrijeti. Onda sam glumio u filmu “Ta divna splitska noć” i smatrao da nakon toga više ne moram glumiti. Sad sam jako zadovoljan likom Frane. Ne maštam o zvijezdi na Stazi slavnih u Hollywoodu. Bilo bi mi draže da mi netko pokloni milijun eura nego da mi gaze po imenu.
Na kakvu ulogu nikad ne biste pristali? Biste li mogli glumiti homoseksualca?
– Na svaku bih ulogu pristao, pa i homoseksualca ako bi mi odgovarala po priči i scenariju.
Čak i kad bi ta uloga od vas zahtijevala da se ljubite s filmskim partnerom?
– Nije da bi mi to bio najdraži trenutak u životu i da ga čekam s nestrpljenjem, ali odradio bih to. Skidanje bi već bilo problem.
Kakvi ste kao osoba? Smireni, brzopleti, vragolasti?
– Smiren zasigurno nisam! Često gledam scene u kojima sam glumio da vidim koliko sam to ja, a koliko ne, ali kakav sam, ne znam... Možda bi trebalo pitati moju susjedu.
Kakav je Vicko kad se zabavlja? Volite li lude noćne provode ili ste više tip za kućna druženja?
– Izlazim, ali sam u zadnjih godinu dana naglo ostario. Imam neke svoje klubove u koje volim izaći i onda to traje do 6-7 sati ujutro. Moram priznati da mi s vremena na vrijeme dobro dođe da se ispušem. Ali ne izlazim baš često, a pogotovo ne izlazim kad znam da sutradan imam nekakvu obavezu.
U kakvoj ste obitelji odrasli?
– Rekao bih u normalnoj, sređenoj obitelji. Imam starijeg brata i sestru i bio sam maza. Kad sam htio sendvič, radio mi se sendvič. Kad sam htio sok, radio mi se sok. Ali oca se uvijek slušalo. Kad je on govorio, stajalo se mirno. Uvijek su mi bila podrška, čak i kad su tražili da napustim Akademiju i vratim se na FER, nisu to imperativno tražili.
Žalite li za djetinjstvom ili barem nekim trenucima djetinjstva?
– Ne! Veselim se budućnosti i onome što ona nosi. Ima trenutaka u kojima bih danas možda drukčije reagirao, ali ne žalim ni za čim. Svjestan sam svojim pogrešaka i ponosim se njima.
Imate 13-godišnjeg sina Bruna. Kako provodite vrijeme s njim? Kakav je Bruno dječak?
– Bruno je super dječak. Trenutačno se bavimo tenisom jer ga u tome još uvijek mogu pobijediti. Uskoro planiramo kupiti boksačku vreću. Dosta smo sportski aktivni.
U kakvim ste odnosima s Brunovom majkom?
– Zajednički se brinemo za njega, naš je odnos dobar i to je to. Nismo se nikada vjenčali, ali nam je Bruno na prvome mjestu. Ne želim više ništa o tome reći.
Biste li sinu zabranili da se bavi glumom ili biste ga podržavali u svemu što odluči?
– Što se mene tiče, može biti glumac, padobranac, rudar.
A da vam jednog dana kaže da je homoseksualac?
– Ozbiljno bismo razgovarali.
Osim Bruna, što vas je još vuklo da se nakon studija u Zagrebu vratite u Split?
– Otišao sam u Zagreb s namjerom da se vratim u Split. Kod mene je više bilo upitno hoću li otići živjeti u inozemstvo s obzirom na to da imam rodbinu po cijelom svijetu. A Zagreb nije previše različit od Splita, sve je to u Hrvatskoj. No, u Splitu imam dom, obitelj, bolja je klima i imamo more tako da nije imalo smisla da ostajem u Zagrebu. Tamo sam proveo odlične studentske dane.
Već ste pet godina u vezi s balerinom, Ukrajinkom Irinom Čaban. Kako ste se upoznali i čime vas je osvojila?
– Upoznali smo se u kazalištu. To je ljubav s kazališnih dasaka. Čak bih rekao da se nismo trudili osvajati jedno drugo. To se jednostavno dogodilo.
Mislite li da je za vezu dovoljna samo ljubav?
– Ne! Uz ljubav je potrebno nadopunjavanje i prijateljstvo. Danas se riječ ljubav jako ofucala. Volim Hajduk, volim Hrvatsku, volim ovaj ili onaj WC papir. Smiješno mi je kada čujem da ljudi nakon šest mjeseci veze kažu da je to ljubav. Previše sam puta to iskusio i doživio da bih povjerovao.
Biste li mogli prijeći preko prevare?
– Ne znam. Ne mogu reći ni da bih ni da ne bih. Ako mi osoba puno znači i imamo neku budućnost, možda bih oprostio. Ovisi o okolnostima.
Za kraj: da nisam glumac, bio bih...
– Vjerojatno nešto u financijskoj industriji, nešto povezano s burzama i ekonomijom. U biti bio bih Frane.
