Bob Dylan nije kao Prince ili Jack White koji su na svojim zadnjim turnejama od publike pristojno tražili da ne fotografira mobitelima tijekom koncerata. Dylan je radikalniji, uopće nema službene fotografe, a u Beču je na kraju sjajnog nastupa uspio napraviti skandal. Prekinuo je nakon pola minute izvođenje “Blowin’ In the Wind” na bisu i zeznuo fenomenalan prateći bend, ustao od klavira i objašnjavao nešto gestikulirajući na pozornici Charlieju Sextonu koji je potom promijenio gitaru, došapnuo nešto basistu i vođi sastava Tonyju Garnieru, a ovaj bubnjaru, dok je kolega na pedal steelu, mandolini i violini pokušavao shvatiti što se događa.
Slike ili svirka – bira publika
Svirka nije prekidana, prešli su nasilu u završnu “It Takes a Lot to Laugh, It Takes a Train to Cry” da bi Dylan potom prišao središnjem mikrofonu i prvim redovima publike, koja se sad već nagurala ispred pozornice inače sjedećega bečkog Konzerthausa, i izgovorio jedino što je te večeri rekao u mikrofon: “Ili ćete fotografirati ili nećete, ili ćemo svirati ili ćemo pozirati” i usput se spotaknuo o monitor iza leđa i zamalo pao na pozornici, što bi mu bila primjerena kazna.
Nije bilo jasno zašto je to napravio, mogao je i prešutjeti ako je već spazio nekoga tko je za cijenu ulaznice od gotovo 300 eura u parteru dvorane htio imati i uspomenu. Jer, publika je bila izuzetno pristojna i nitko nije izvlačio mobitel u prekrasnoj dvorani Konzerthaus s oko 1500 ljudi. A pogotovo nije trebao kvariti ugođaj, jer bila je riječ o možda najboljem Dylanovu koncertu koji sam vidio u posljednjih dvadesetak godina, a vidio sam ih podosta.
Zapravo je bilo zanimljivo vidjeti Dylana koji nije izgubio ništa od svoje svađalačke naravi pa je i danas svojeglav kad mu se prohtije. I dakako, htio to priznati ili ne, pozer je, što se vidjelo iz svake geste na koncertu iz lože iznad same pozornice u kojoj sam sjedio nekoliko metara od njegova klavira. Dylan je u Beču čvrsto stajao (i sjedio) za klavirom kao Notre-Dame prije požara, kao samodovoljna institucija i najvažniji rock-autor unatrag 60 godina.
U Beč je stigao baš s tri nastupa u pariškom teatru Le Grand Rex, na rub pozornice postavio je statuu Oscara koji je dobio za pjesmu kojom je počeo – “Things Have Changed”, dokaz da još uvijek mijenja i “stvari” i “vremena”. Mogao je komotno dodati i Nobelovu nagradu.
Prije tri godine gledao sam ga na turneji na kojoj je izvodio samo obrade pjesama s albuma posvećenih Sinatri i samo jednu svoju. Za takvog autora bila je riječ o hrabroj odluci. Danas opet svira samo svoje pjesme, njih 20 u sat i pedeset minuta nastupa.
Ali, jer kod njega uvijek postoji nekoliko “ali”, radikalno prearanžirane, sa sjajnim bendom s kojim je već dvadesetak godina. On zaista pjeva, ne “mumlja”, i zaista svira taj veliki koncertni klavir na koji se prebacio s gitare otkako ima probleme s kukom. Samo tri puta stao je u središnji dio pozornice pred mikrofon, a onako odjeven, u crne hlače sa širokom bijelom “štraftom”, srebrni sako i šljokičastu košulju s kravatom te u bijelim čizmama djelovao je kao iz filmova Davida Lyncha. Ili kao Sid Vicious iz Sex Pistolsa u videospotu (Sinatrine) “My Way” – uvijek u sukobu s okolinom, pa i sa svojih 78 godina. Jer prepoznatljiva silueta s razbarušenom kuštravom kosom i danas mu izgleda kao “Juda”, kako su mu dobacivali 1966. kad se posvađao s nekim svojim fanovima i prešao na “elektriku”.
Dylan i dalje provocira
I danas će vam neki vjerni fanovi reći da Dylan “ne valja”, ali ne vjerujte im. Bob Dylan do savršenstva je, uz izuzetnu svirku benda, doveo koncertnu strategiju “nepopularne glazbe” ostavivši samo natruhe nekih od ponajboljih melodija koje je napisao, a danas ih preuredio po svojem guštu, u pakleni rhythm and blues, swing ili nešto treće. Dok vam svi drugi na pop-sceni podilaze i žele vam se svidjeti, Dylan i danas provocira i za ključne pjesme povijesti glazbe traži dodatni napor publike, koja na koncertima mirno sjedi. Ovo zapravo i nisu koncerti, nego filozofski teatar uz publiku koja sa strahopoštovanjem pokušava odgonetnuti Dylanove zagonetke.
Pa za svaku izvedbu zamalo neprepoznatljive “Like a Rolling Stone”, možda najvažnije pjesme rocka, bogohulno pretvorene u reggae/bossa nova aranžman, i danas ironičan stih “how does it feel?”, ili “nisam ja taj kojeg tražite” iz “It Ain’t Me Babe”, dobiva ovacije publike koja zapravo i ne zna što bi mislila. A tada je on nagradi spektakularnom klavirskom izvedbom “Don’t Think Twice It’s Alright”, zajedno s usnom harmonikom, jednim od najboljih novih trenutaka koji ulazi u vrh kompletne Dylanove koncertne karijere.
Kod njega doista uvijek treba promisliti dvaput, ako ne i triput.
Nažalost ili na sreću gledao sam samo dva njegova koncerta. Nakon zadnjeg ljudi su izlazili ozarenih lica jer su vidjeli Dylana. Koncert je bio atak na sluh i inteligenciju posjetitelja, doslovno neslušljiv zbog izuzetno loše obavljenog posla audio tehničara tako da su experti tek na samom kraju koncerta uspjeli buku pretvoriti u jedva slušljivu kakofoniju koju su artisti proizvodile na pozornici. Cijeli koncert je imao jednu jedinu svijetlu točku, solo na harmonici u Ballad of Thin Man koju su eksperti kojima sam bio okružen nazivali Mr. Jones..Uglavnom toliko loš koncert da je zaslužio tako lošu publiku. Prvi je bio vrlo sličan. Toliko o Dylanovim koncertima.