Osim što su okrutna, djeca vole okrutne i strašne priče. Smišljaju ih danonoćno, pa ih pokušavaju ispripovijedati tatama i mamama, dok ih jutrom voze u dječje vrtiće, ali oni ih ili ne čuju ili ništa ne razumiju. Prvi grdni nesporazum naš s književnošću, i prva naša nečitanja, podrijetlo svoje imaju u tome što knjige za djecu nisu okrutne i strašne. U njima nema psovki i prostota, nema smrti i ostalih gadarija, nema u knjigama za djecu ništa ili skoro ništa od onog što stvarno zanima djecu.
Godine 1973, u ediciji koja je imala naziv Modra lasta, i pod urednikovanjem Ivana Kušana, objavljena je knjiga "Strašna djeca". Najstrašnija hrvatska knjiga za djecu, i nesumnjivo jedna od najboljih pjesničkih knjiga za djecu u povijesti hrvatskog i svih drugih naših jezika. Pedagozi, socijalistički dušobrižnici i čuvari djetinjstva namah su se pobunili, pa je knjiga uskoro povučena iz prodaje, a preostali tiraž spaljen. Bilo je to, naime, vrijeme prije ekološkog recikliranja. I bila je to, valjda, i jedina knjiga u povjesti književnosti za djecu koja je u našim krajevima zabranjena, tako da nikad više u sljedećih pola stoljeća ne bude objavljena.
FOTO Emotivne scene! Počelo okupljanje obožavatelja Halida Bešlića, od glazbenika će se oprostiti pjesmom
Kakve su to strašne pjesme? Evo ovakve: "Kad god mene izmlati tata/ ja prebijem mlađega brata./// i kad on pođe uvečer da spava/ ja ga plašim da će doći krava./// I da će njega odnijeti u vreći,/ a ako se sakrije, ja ću joj reći./// A ako njemu donesu kolače/ ja mu se hitro popišam u gaće./// I dokle gledam kako njega mlate,/ oči se moje od dobrote zlate." Pjesma se, naravno, zove "Braća", i u njoj je demonstrirana sva sjajna raskoš djetinjega duha. Posljednja strofa i distih neusporedivo je remek-djelo, jer je Babiću uspjelo da u njemu derivira suštu i raskalašnu djetinju zloću. Uspjelo mu je da se uzvine u jednog - petogodišnjaka.
Odmah zatim slijedi poduža "Pjesma o strašnoj Crvenkapici". U pjesmi jedan je mali vuk, koji se zvao Hrabri Huk, svojoj baki vučici nosio košaru s darovima, "s mesom ptica, od kojih dvije nisu, a jedna je bila pjevica". I onda se, sve po redu, odvije u pjesmi priča, u kojoj je sve kao u Crvenkapici, samo obrnuto. Strašna Crvenkapica pojede baku vučicu, a zatim pojede i medvjeda Bruha, koji je prethodno lovio pčele, jer su mu krale med i kruh: "Ali sad je bila cijela/ tako debela, debela,/ da više nije mogla izaći/ iz pećine Rebela,/ i otad više nema/ ptica, vukova ni medvjeda,/ a strašna Crvenkapica/ još živi/ u šumskoj pećini Rebela/ iz koje ne može izaći/ jer je strašno debela."
Zabrinuti socijalistički pedagozi uglavnom ništa nisu razumjeli, kao što ništa ne razumiju ni današnji, tobož emancipatorni zastupnici kanceliranja i cenzuriranja književnosti u ime djetinje, rodne ili rasne jednakosti. Najprije, ne shvaćaju ono što i malo dijete zna: između zbilje i pjesme ili priče, između života i književnosti, postoji razlika. Zlostavljanje brata u pjesmi je bratska ljubav u zbilji. O tome svjedoči taj genijalni paradoks: "I dokle gledam kako njega mlate,/ oči se moje od dobrote zlate."
"Pjesma o strašnoj Crvenkapici" upravo je pjesma o emancipaciji, o uvažavanju Drugog, o tome da valja biti oprezan prema bajkama, prema legendama i vjerovanjima, prema zadanim istinama, te na kraju svih krajeva prema politici. Zašto je vuk svaki put krivac i negativac, Crvenkapica je svaki put heroina, a njezina baka nedužna je žrtva. Ima li vuk baku? Ima li vuk pravo na baku, na svoju bol i nesreću? Ima li vuk pravo na elementarnu empatiju? O tome će 1973. dvadesetdevetogodišnji Goran Babić, pa mu je zato knjiga morala biti zabranjena. Djeca, međutim, vole obrnute priče. Vole izokretanje svega što je izokrenljivo, pa i onog što odraslima djeluje kao konačna sveta istina. To je u djetinjem načinu mišljenja, i u onom što su odrasli kod djece nekad davno nazivali zločestoćom, a što bi, zapravo, moglo biti ljekovito pri odraslim susretima s velikim zlom, s mržnjom i s Holokaustom.
U pjesmi "Zmija" Babić je opjevao strah od mraka: "Na kraju svijeta, u dnu provalije,/ gdje nešto gmiže, leglo je zmije./// Tu ona spava, tu ona jede,/ djecu i ljude, mene i tebe./// Kad nestane dijete, a nešto ga ubije,/ u travi se nađu tragovi zmije./// Ona nema srca i hladne je krvi,/ sve što uhvati ona i smrvi./// Male je glave, a golema repa,/ što joj se primakne ona i ščepa./// Pojede slona, pojede i lava,/ pa onda legne u travu i spava./// Kad ode tata, ode i mama,/ zmija jede djecu koja su sama."
E sad, kako objasniti pedagozima socijalizma i kenselašima i zabraniteljima postmodernizma da je riječ svjetlo u mraku, i da straha nestaje čim se pjesma ispjeva. "Kad ode tata, ode i mama,/ zmija jede djecu koja su sama", distih je koji govori o tome što se događalo prije njega, i kako je bilo strašno prije nego što je bilo smiješno.
Nabavite "Strašnu djecu", može se naći po zagrebačkim antikvarijatima, pa čitajte knjigu djetetu u sebi, a onda i djeci oko sebe. Svidjet će im se.
Otvori KEKS Pay
Sasvim promašeno, čini se neprimjereno a ne vidim u čemu bi bilo evtl inteligentno u pozadini, ne vidim ni odgojnu funkciju ni tradicionalno ni progresivno, ni politički podobno ni protiv režima, ni učenje djece humoru i ironiji ni životnim lekcijama niti moralu, čini se da bi samo krajnje nasilna i zlurada djeca možda bila zabavljena. Uglavnom valjda treba malo i kritizirati socijalizam? Pa kritizirati cenzore "naših jezika" 🙄 pa nađemo nešto sasvim neprimjereno što bi većina pedagoga i prije, i tada, a i danas bez puno dvojbe izbacila iz opticaja... ?? Stvarno neumjesno.