Srdačna, vesela, duhovita i pomalo luckasta, a opet nježna i ranjiva — takva je naša zvijezda ovotjedne naslovnice Večernjakovog Ekrana. Nedavno sam je gledao u jednoj dramskoj predstavi i doživio pravi vrtlog emocija. Danima mi je u mislima odzvanjala ista pomisao — moram s njom napraviti intervju. Kad sam je napokon nazvao i predložio razgovor, prvo se glasno nasmijala, pa iskreno iznenadila: "Ma dajte, pa ja sam već dala previše intervjua! Što ću vam ja, nisam ja više zanimljiva..." Nije mi, naravno, trebalo dugo da je nagovorim. Jer klik se dogodio odmah — spontano, bez glume. Naše prvo telefonsko upoznavanje potrajalo je dvadesetak minuta, a već tada sam znao: To je to. Otvorena, iskrena i bez maske. O najdubljim i najosjetljivijim temama govorila je s takvom lakoćom da kasnije, tijekom autorizacije, nije poželjela ništa mijenjati. Jer ona ne glumi sebe — ona to jednostavno jest. Žena, inspiracija, snaga i, vjerujem, mnogima nadahnuće. Ona je — Arijana Čulina.
Kada sam vas zvao za intervju iznenadili ste se i rekli mi da vam je jedina prepreka fotografirati se. Zar vi, glumica, imate strah od fotoaparata?
Zaista se ne volim fotografirati. Prije nekoliko godina otvorila sam Instagram, stavila sam možda tri ili četiri fotografije, uglavnom iz teatra, i to je bilo to. Nemam pojma, nešto sam objavila i s Borisom Dvornikom, ali zapravo nisam vidjela smisla u tome da se fotografiram i objavljujem te slike. Ne volim se slikati ni iz poslovnih razloga, iako shvaćam da ljudi to vole. S obzirom na to da je mobitel sada postao nešto što uvijek imamo pri ruci, sve je postalo – hajdemo se slikati, hajdemo se slikati! A to meni jednostavno ne odgovara. Stari Indijanci govorili su da fotografiranje oduzima dušu. Moj predak je sigurno bio Indijanac, možda se zbog toga osjećam tako. Jednom sam bila u Budvi, nastupala sam i pjevala na festivalu mediteranskih zemalja, i s pokojnim Kemalom Montenom gledala sam Julia Iglesiasa, koji je nastupao prije nas. Kemal je tada rekao: "Pogledaj ga, njega mogu slikati samo iz jednog kuta, a mene mogu iz svih!"
Za sebe mislite da niste previše zanimljivi jer vas u posljednje vrijeme nema na ekranu. A nedavno ste čak odbili ulogu u seriji od 170 epizoda. Je li razlog tome što vam je teško izaći iz svoje svakodnevice?
Gledajte, ja sam zaista radoholičar i posljednjih godina sam puno radila, možda čak i previše, a to me, nažalost, koštalo zdravlja. Bilo je trenutaka kad sam zaista pomislila da se više nikada neću vratiti na scenu, jer mi je stanje bilo ozbiljno. Zaista mi je bilo jako teško. Čak sam završila u bolnici u Zagrebu zbog toga.
Kažete ozbiljno?
Ne znam što je bilo ozbiljno, ali nije bilo smrtonosno, Bogu hvala. Međutim, tada se nije znalo je li ili nije. Bile su tu neke ozbiljne stvari, ali da ne duljim... Uglavnom, sada moram paziti na svoje zdravlje. To je razlog zašto nisam obraćala pažnju na svoje tijelo. Imala sam nove predstave u teatru, promocije, knjige, predstave... Sjedila sam u autu, vozila 800 kilometara, vraćala se i spavala uz cestu. Sve sam to radila, ali organizam pamti. Tijelo pamti, a mi često, pogotovo u ovom poslu, samo letimo tijekom dana. Ne razmišljamo o tome, letimo, ne znajući uvijek što nam se događa. Svi poslovi su teški, naravno, ali u ovom našem poslu često ne prepoznajemo vlastite granice. I tada tijelo pokaže posljedice. Iz tog razloga nisam mogla riskirati i dalje ignorirati te signale koje mi je tijelo slalo.
Žao mi je to čuti, a kako ste danas?
Hvala na pitanju, osjećam se bolje, ali još uvijek moram paziti. Nastupam u puno predstava koje stalno idu. To je bila prava frka, puna dinamike – "Crvena voda", "55 kvadrata", "U malu je uša đava", "Tiha noć", moje francuske šansone, "Disco baba"... Uz sve to, naravno, još su bile i kućanske obaveze pa je sve postalo očito previše za moj organizam. Uvijek mi je žao odbiti nešto, jer kad dobijem priliku koja mi je zanimljiva, teško je ne odgovoriti na taj poziv. Međutim, ponekad morate staviti stvari na vagu i donijeti ispravnu odluku. Ali, hvala Bogu, uvijek imam što raditi. Ja sam takav tip – znam da ću uvijek naći nešto. Život ide dalje, samo nekim drugim tijekom.
Povod za razgovor i nisam dugo trebao tražiti, imamo ih nekoliko. Uskoro, 6. studenog igrate predstavu "Kak'i smo, tak'i smo" u Dvorani Lora, aktivno igrate u splitskom HNK-u, a i nedavno ste dobili hrpu nagrada.
Prvi put sam prije 30 godina igrala u Lori, a tada je bilo tamo malo izvođača, sjećam se Zijaha Sokolovića i još nekoliko glumaca. To je bio izlazak iz okvira tradicionalnog teatra, i svakako nije bilo u potpunosti prihvaćeno od šire teatarske publike. Sada, nakon toliko godina, mnogi imaju svoje projekte i to je zaživjelo, a ima i velikog interesa među publikom. Zanimljivo je da je prva predstava u 20:30 rasprodana u trenu pa smo onda otvorili još jedan termin u 18:30 sati. Zaista sam zahvalna publici i svakome tko dođe na predstavu "Kak'i smo, tak'i smo". Još uvijek nisam za Hipodrom, ali i ovo je dobro. Šalu na stranu, osim toga, redovito igram i svoje stand-up nastupe, nastupam i na festivalima, a jedan od onih redovitih su i Gumbekovi dani. Prošle godine me Zlatko Vitez jako iznenadio kad mi je uručio nagradu za zasluge u promicanju kabarea u Hrvatskoj. Bilo je to stvarno ugodno iznenađenje, i zahvalna sam na tome. Jer, to je nešto što sam dugo godina sama guralа, pisala, radila. I zato mi je drago što su ljudi to prepoznali.
A o čemu predstava govori?
Napravila sam kompilaciju iz svojih knjiga, nešto novog, a sve govori o tome kakvi smo mi danas. Naravno, sve to korespondira s vremenom, tehnologijom koja je postala neizbježna. Danas, recimo, starijim ljudima treba cijeli dan da kupe kartu "online", onda zovu pomoć telefonski: "Vi ste treći na redu", i onda čekaju sat dok se netko javi. Zanimljiva je razlika između nas i Europljana. Kod nas su vikendima puni kafići i idemo na vikendice, a dok Europljane skoro pa ni ne možemo sresti rasterećene ulicama tijekom tjedna. Vikendima, pak, idu u pubove. Za njih, radni dan je radni i pitaju se koliko je sati, dok smo mi, čini se, više povezani sa svojim domaćinstvima i prirodom. Tako sam čula anegdotu o jednoj ženi koja je nazvala svog muža usred radnog dana. On je sjedio na Rivi, a ona je pomislila da je u bordelu zbog velike buke oko njega. To je tipičan primjer kako se različito percipira svakodnevica među nama. I kad govorimo o stolu – još jedna razlika. Europljani će poslužiti veliki tanjur s malo hrane, dok mi volimo napuniti tanjur do vrha. Nema kod nas restorana gdje platiš fiksnu cijenu i jedeš koliko hoćeš – jer bi svi bankrotirali! I sve to, popraćeno je u predstavi odgovarajućom glazbom koja zapravo najbolje ide uz ove i još mnoge situacije kao komentar. Svatko od nas doživljava to na svoj način, ali na kraju se sve svodi na isto - kakvi smo mi danas u usporedbi s nekim drugim običajima i svjetovima.
Koliko ste nagrada kroz desetljeća karijere dobili? Je li vam tlaka brisati prašinu s njih?
Nije mi tlaka, drago mi je da ih imam. Znate što mislim - dugo su me ovdje doživljavali isključivo kao komičarku. I da, ja jesam komičarka, ali nisam samo to. Diplomirala sam kabare na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu. Godine su prolazile, i onda se, nakon nekog vremena, Hana Jušić prva odvažila mi dati ozbiljniju dramsku ulogu u filmu "Ne gledaj mi u pijat". Osvojila sam nagradu za najbolju glumicu na Festu, što je internacionalna nagrada i to mi jako znači. Iste godine film je proglašen najboljim u Veneciji. Za taj sam film dobila i Zlatnu arenu, za prošlu i pretprošlu godinu za predstavu "55 kvadrata" nagradu hrvatskog glumišta, nagradu "Šovagović" i "Marul", nagradu kao najbolja glumica u regiji, a ove sve nagrade bile su za dramske role. Interesantno, za komediju nisam dobila nijednu nagradu.
Nedavno mi je bilo zadovoljstvo gledati vas u "Crvenoj vodi", igrate lik koji se na početku predstave čini sasvim običan, gotovo neprimjetan. No kako se predstava odvija, tako i vaš lik pokazuje svoje pravo lice. Publika vas češće doživljava kroz humor i toplinu, nego dramu. Kako vam je igrati ovakvu dramsku predstavu?
Publici koja nije gledala "Crvenu vodu" ne bih otkrivala tko je lik Uršule Rokov, ali svakako mogu reći da je šokantna. Komedija i drama, kažu, tanka je linija između njih. I stvarno jest, vrlo tanka. Dobar primjer toga je što mnogi danas, kad hoće postati glumci, kažu: "Mi smo stand-up komičari." No, moramo to razdvojiti jer stand-up komičar nije isto što i glumac. To su dvije potpuno različite stvari. Stand-up komičar je netko tko priča viceve, zabavlja publiku pričama, dok je glumac netko tko se potpuno posvećuje karakteru i ulozi koju tumači. Recimo, Zijah Sokolović je glumac koji izvodi svoju monodramu na potpuno drugačiji način nego što će to učiniti stand-up komičar. On donosi drugačiju vrstu energije, potpuno različitu. I zato je tanka granica između komedije i drame. Da biste igrali komediju, zapravo morate biti još ozbiljniji nego u drami. To je gotovo dupli posao - morate ozbiljno shvatiti stvari i zatim ih prenijeti na komičan način.
FOTO Evo kako se glumica Arijana Čulina mijenjala tijekom godina
Je li najljepši osjećaj dobiti aplauz?
Naravno da mi je najveća nagrada aplauz i zadovoljstvo publike, ali uvijek kažem da to treba zaslužiti. Sjećam se kad sam jednom, dok sam bila mlada i studirala, pitala profesora na akademiji: "Zašto mi učimo cijeli dan, a ona tamo glumica odmah igra?" On mi je odgovorio: "Zato što vi morate trajati." To mi je ostalo urezano u sjećanje. Nije isto kad netko zasja preko noći i kad netko traje četrdeset godina. Moja najveća nagrada je upravo to što trajem. Bez obzira jesam li na ekranu ili nisam, gdje god dođem, imam svoju publiku. Naravno, ne mogu me svi voljeti – to je nemoguće. Nitko se ne može svima svidjeti. Ali imam svoje ljude, svoju publiku, i to je zasluženo. Ponekad se, naravno, dogodi da sam umorna ili ne želim voziti npr. do Pule, ali to publiku ne zanima. Oni su kupili karte, žele me vidjeti i očekuju da im dam ono najbolje. Bez obzira na to jesam li umorna, bolesna, oni to ne vide. Mnogi misle da nemam problema, a imam ih – zdravstvenih, osobnih, svakakvih. Ali tko nema? To je normalno. No, to publiku ne zanima. Oni dolaze na predstavu da dobiju ono što očekuju, i svaki put sam se trudila da im to dam. Ne dolaze ljudi tek tako, nakon 20, 30 ili 40 godina. Publika je vrlo inteligentna, bez obzira na to je li obrazovana više ili manje. Imaju emotivnu inteligenciju, i to je ono što se osjeti. Ako netko nije dobar, neće se vratiti. To vrijedi za sve – za glumu, za pjevanje, za pisce. Ima i onih koji nestanu, za koje se više ne zna gdje su. Pa pitaju: "A gdje je taj?" Na kraju, ako želite nešto postići, možete to jedino radom – ništa drugo ne može zamijeniti upornost, trud i posvećenost.
Što vas najviše opušta nakon predstave?
Odmah nakon predstave idem doma.
Ozbiljno?
Nekada ću naravno i ostati s kolegama, ali s obzirom na to da ni ne pijem i ne smijem puno pušiti, češće idem kući. Svakako sam tu s kolegama i prije predstave i na pauzi, ponekad ostanem kratko, a to češće ostajanje poslije predstava je nekako više za mlađe.
Kakve su plaće glumcima u HNK-u?
Mislim da nas je sve zatekao kapitalizam, jer smo svi odrasli u socijalizmu. U socijalizmu je osnovna razlika bila što nas je netko zapošljavao, dok je u kapitalizmu situacija drugačija – ljudi su prisiljeni tražiti posao, otvarati male trgovine, raditi projekte i slično. U kazalištu su plaće državne, poput prosjeka plaća u Hrvatskoj. Naravno, kao i svugdje, tu postoje razlike – imamo prve, druge, treće i četvrte skupine, a ja spadam u dramske prvake nakon puno godina rada. Ali sve to spada u okvire prosječne hrvatske plaće. Zbog toga su glumci često prisiljeni, ili jednostavno žele dodatno zarađivati, bilo kroz sapunice, reklame ili razne projekte. To je danas sve češće, i mnogi koji rade u različitim strukama isto tako imaju više poslova. Nije nikakvo čudo da ljudi trče iz jedne smjene u drugu kako bi preživjeli. Mnogi ne mogu živjeti s jednom plaćom, a da ne spominjemo porast cijena nekretnina. Ljudi više ne mogu ni iznajmiti stan niti ga kupiti. Ako ga iznajme, već nakon prvih nekoliko mjeseci ne mogu si to više priuštiti. Iako je situacija teška, moram reći da neki glumci uspijevaju, dok će drugi živjeti teže. U Splitu, na primjer, nemamo toliko prilika u filmu, niti je lako dobiti uloge u sapunicama, ali ipak imamo priliku raditi. Znam da mladi glumci rade, ali, nažalost, teže je onima koji nisu angažirani. Kao što kažu – snađi se, druže.
Za vas kažu - odlična pjevačica, slikarica, stand-up komičarka, glumica i spisateljica. A koja je vama najdraža titula?
Oduvijek sam voljela glazbu, a počela sam pjevati operu u glazbenoj školi Josip Hatze. Međutim, nakon dvije, tri godine, shvatila sam da nikada neću biti Traviata, da je to zapravo iluzorno. I baš to mi je bilo jasno, ali svejedno, puno mi je pomoglo u smislu pjevanja, kabarea i šansone. Diplomirala sam na kabareu, što je obuhvaćalo i pjevanje unutar glumačkog posla. Kada je riječ o tome što mi je najdraže, teško mi je reći, zapravo sve navedeno volim. Počela sam pisati još kao dijete, čak sam s devet godina dobila i nagradu Grada za pjesmu, ali poslije sam zaboravila na pisanje. Zaboravila sam i na glumu, na sve to u mladosti. No, kako to obično biva, Bog je imao svoj plan. Sjećam se, sjedila sam u klupi u kemijskoj školi i jedna moja kolegica je rekla da se otvorio neki glumački studio. Rekla je da ne može ići sama pa sam se ja ponudila da idem s njom. Na kraju sam ja primljena, a ona nije. Dino Radojević je rekao: "Dobili ste novu komičarku!" I tako, ja sam ostala u teatru, a moja Neve je postala znanstvenica. Čak smo i danas u kontaktu.
I, nije bila ljubomorna?
Ma ne, nije bilo nikakve ljubomore. Bile smo djeca, imale smo samo šesnaest godina. Odmah sam bila ubačena u predstave, a u tom studiju bili su i Boris Dvornik, Trpimir Jurkić, Goran Golovko i mnogi drugi. Prvo sam igrala u "Hrvatskom Faustu", a nakon toga igrala sam i s Borisom Buzančićem, Vanjom Drach, Zdravkom Krstulović, Zvonkom Lepetićem. To je bilo ogromno iskustvo.
Jeste li se ikada osjećali zapostavljeno što dolaze nove, mlađe, poletnije glumice na scenu?
Mi glumci ne odabiremo uloge. Uloge dolaze od redatelja, oni ih postave i ti igraš tu ulogu. Svaku ulogu koju sam dobila, odigrala sam najbolje što sam mogla. Ali, ako neku ulogu nisam dobila, nikad nisam bila ogorčena. To mi nije bilo važno, jer, kao što ste rekli, jednako volim slikati, pjevati i pisati. Ako ne dobijem ulogu koja mi se sviđa, to je super – imam više vremena za druge stvari. Trenutačno ne mogu toliko igrati pa sam dala mladima da igraju dva komada koja sam pripremila. U planu je igranje mog romana "Od pizduna do tajkuna". Rado surađujem s mladima i to je nešto što mi je važno. Uvijek sam otvorena za suradnju i volim poticati nove talente.
Jeste li realist ili sanjar?
Prije bih rekla da sam realist, što je možda malo čudno povezati s umjetnošću, ali je tako. Čvrsto stojim na nogama i uvijek pokušavam izvući najbolje. Ne bih mogla reći da sam sanjar, ali maštu svakako moram imati, jer bez nje ne bih mogla stvarati. Ne samo ja, nego bilo tko, tko se bavi kreativnim radom. No, sanjar sigurno nisam.
Kakvo ste djetinjstvo imali?
Imala sam djetinjstvo, koje, da budem iskrena, nije bilo posebno. Obično kad čitate biografije glumaca, većina ih je imala nesretno djetinjstvo pa tako ni moje nije bilo baš ružičasto. Otac automehaničar i majka fizioterapeutkinja puno su radili pa su me poslali kod bake na selo. Kad bi odlazili, plakala bih i vrištala, "Nemojte me ostaviti, molim vas, nemojte!", ali ipak su me ostavili pa sam tako provela neko vrijeme na selu, sve do škole. Kasnije sam došla u grad, ali kombinacija života na selu i u gradu bila je, s obzirom na okolnosti, jedini način kako su moji roditelji mogli sve organizirati. Možda sam čak zbog toga na neki način ostala povezana sa "zemljom". Smatram da se u tom razdoblju, kad je dijete staro oko sedam godina i kada se formira njegov mozak, puno toga dogodi. A onda, kad sam došla u Split, moji roditelji su se smjestili pored stare hitne pomoći, tu je danas muzej. Sjećam se, slušala sam sve te krikove noću s hitne, a automobili su prolazili pored mrtvačnice. Kasnije smo se preselili na "Split 3", kada je otac kupio stan, a ja sam tada išla u osnovnu školu. Imam i sestru koja je mlađa od mene deset godina i završila je kriminalistiku.
Jesu li se vaši roditelji vodili onom izrekom - "batina je izašla iz raja"?
Otac mi je bio vrlo strog, dok mama nije bila toliko. Mama je iz Hrvatskog zagorja, a ljudi tamo imaju svoj specifični mentalitet, uvijek kažu: "Nemoj kaj zameriti"... Sjećam se, teta mi je jednom rekla: "Hoćeš Katici ponijeti ove krumpire", a ja joj odgovaramo "Hoću". Ona uporna u toj svojoj ljubaznosti pa kaže: "Mislim, samo pitam, ak' nemreš - nemreš", a ja joj ponavljam da hoću. Nije me otac sad baš tukao, ali poslije roditeljskog sastanka mi ipak ne bi bilo svejedno.
Koliko vam je bilo teško kao umjetnici i samohranoj majci u doba rata podizati kći?
To je bio zaista jedan jako, jako težak period. Moram priznati da sam se našla u toj situaciji potpuno sama. Njen otac je otišao i u tom trenutku stvarno mi nije bilo lako. Ostala sam potpuno sama s djetetom, a znate, to je uvijek izazovno. Iako sam imala dijete, snalazila sam se. Nekoliko godina sam živjela s jednim čovjekom koji mi je pružio krov nad glavom i podršku. Na neki način, to mi je pomoglo da izdržim. No, ništa mi nije bilo izazovno u tom smislu, jer dijete je uvijek bilo na prvom mjestu. Morala sam ju odgajati i to je bila moja najveća odgovornost. Sjećam se nekih anegdota koje su mi se događale. Na primjer, sjećam se da je nisam imala kome ostaviti na čuvanje pa sam s njom odlazila u teatar. Nekada sam je morala ostaviti garderobijerki na čuvanje dok sam ja igrala na sceni. I tako sam, dok sam bila na sceni sa Zdravkom Krstulović jednom čula vikanje "Mama, mama!" i onda se zalomio aplauz.
I eto, na kraju Karla nije zavoljela kazalište već je odabrala biti interventna policajka. Kako ste vi reagirali na njezin odabir?
Malo se bavila pjevanjem, nekoliko godina, čak i danas u slobodno vrijeme. Završila je informatički menadžment, a umjetnost je uvijek bila prisutna, osobito heavy metal. Govori i finski jezik uz engleski i ima puno interesa. Završila je fakultet, ali onda je odjednom odlučila krenuti u interventnu policiju. I, eto, sada radi u tom području. Ima ona svojih interesa, ali to je stvarno težak posao sam po sebi - nema puno slobodnog vremena.
Je li vam važno postati baka?
Naučila sam jednu važnu stvar u životu. Kad bi me pitali što želim da bude moja kći, uvijek bih odgovorila isto – da bude sretna. To je sve što želim za nju. Mislim da sam u tome uspjela, jer ako je ona sretna, to je moje najveće postignuće. Nikada nisam forsirala da mora postati nešto posebno, niti sam je tjerala da ide tim ili tim putem. Postala je ono što je željela biti i to je najvažnije. Mislim da se ne treba ništa forsirati. Ako odluči imati djecu, bit ću sretna, naravno. Voljela bih biti baka i da ona postane majka, ali samo ako naiđe na osobu s kojom bi željela imati djecu. To je nešto što nije u našim rukama. Možda sam imala stroži odgoj, ali sam shvatila da doista ne treba nikog forsirati. Previše se stvara pritisak i na djecu kroz školovanje, "moraš ovo, moraš ono", a onda kad dođeš do kraja, nešto te pogodi. Da, moraš, ali i ne moraš, jer život je kratak i prepun nepredvidivih situacija.
Pročitao sam da ste rekli kako nikada niste iskusili idealnu ljubav. Mislite li da ste previše željeli živjeti po svojim pravilima i je li vas emotivni život namučio?
Pa, da, namučio me, ali zapravo, nisam željela živjeti na način kako su to možda drugi očekivali. Dapače, uvijek sam se željela davati, biti interesantna i biti tamo gdje je obitelj, a ne nužno karijera. S jedne strane, obitelj mi je uvijek bila važnija od karijere. S druge strane, bilo mi je puno lakše kada sam mogla raditi nešto nad čime imam kontrolu – jer kada radite, možete utjecati na to što ćete raditi. Ali ne možete utjecati na to koga ćete sresti. To je stvar sreće. I iskreno, nisam imala tu sreću da sam srela pravu osobu. Nisam uvijek bila sama, ali nisam ni bila idealno ispunjena. Uvijek sam bila romantična duša, kao vaga, i željela sam biti s nekim s kim ću dijeliti život, s kim ću imati zajedničko razumijevanje o životu. Iako nije bilo idealno, nisam tražila puno. Tražila bih osobu koja je moja srodna duša, s kojom bih mogla dijeliti život. Čovjek s kojim sam živjela petnaest godina bio je kvalitetna osoba i sigurno je ostavio trag u mom životu. Otada je prošlo dvadeset godina.
Arijana Čulina: Živahna sam i takvi su mi i roditelji, moja mama ide na pilates s 20-godišnjacima
Na mene ste uvijek ostavljali dojam kao da vas nije briga što će tko reći, jesam li u pravu?
Mislim da nije istina kada netko kaže da ga nije briga. To jednostavno nije tako. Ipak, donekle ste u pravu, jer u poslu me stvarno nije briga što drugi misle. Da sam se time opterećivala, sigurno ne bih uspjela. Sjećam se kada sam igrala tu Gogu Bjondinu, tada su počeli napisi o meni, komentari, svašta su pisali. A kasnije, kad sam izdala svoju prvu knjigu "Što svaka žena treba znati o onim stvarima", također su bile kritike i komentari, ali nisam se obazirala. Bilo mi je najveće zadovoljstvo gledanost i čitanost. Sljedeće godine knjiga će se ponovno izdati, prošireno izdanje, u VBZ-u, jer već dugo nije bilo mojih knjiga na policama. Za iduću godinu planiramo reizdanje. No, da se vratim na početak, bila sam pionir oko kojeg su se koplja lomila. Bila sam prva koja je došla na televiziju u "Glamour Cafe" kao komentatorica. Tada sam odabrala ulogu žene koja se doima kao "blesava plavuša", koja može govoriti o svemu, a to sam radila na dijalektu ili narodnom jeziku. Dakle, bila sam ta "glupava i priprosta plavuša", što je, naravno, lik koji sam igrala.
Jeste li u vrijeme te Goge Bjondine imali hrpu udvarača?
Nisam, i općenito nisam imala puno udvarača u životu, vjerojatno nisam nešto posebno privlačna. U poslu, da, uvijek sam bila angažirana, ali u emotivnom životu bih rekla da sam više nego slaba. To, naravno, nema nikakve veze s mojom snagom, jer snaga u poslovnom smislu i emocionalna snaga nisu isto. Mislim da smo svi na neki način slabi u emocijama. Da nije tako, ne bi ni bilo tih velikih umova koji se, na kraju, nisu mogli nositi s emocijama. Emocionalni život i emocionalna snaga nemaju nikakve veze s profesionalnom snagom ili kreativnošću. U jednom periodu života, jedna mi je prijateljica savjetovala: "Pročitaj knjigu Arijane Čuline".
Nedavno ste proslavili svoj jubilarni 60. rođendan! Jeste li se pribojavali te brojke?
Strašno brzo su proletjele te godine. Ono što me iznenađuje jest to što starim tjelesno, ali duhovno u meni postoji još to neko dijete. Iako nisam više mlada, osjećam da u meni postoji neka mladenačka energija. Igrala sam s mnogim kolegama u kazalištu, a mnogi od njih su nažalost preminuli vrlo rano. To je nešto što me stvarno pogađa, kad pogledam cijelo glumište, većina ih je prerano otišla. Boris Dvornik sa 68, Zoja Odak sa 73. Oni su bili među najstarijima, ali Zdravka Krstulović, Lepetić Zvonko, Josip Genda - svi su oni otišli premladi. Moramo shvatiti da život ide svojim tijekom i da svi mi idemo prema nekoj svojoj posljednjoj etapi. S obzirom na sve to, shvaćam koliko je važno cijeniti svaki trenutak i svaku fazu života, jer ništa nije vječno. Rođendane inače ne slavim, nemam taj običaj. Za ovaj sam s kćeri otišla na ručak, to mi je bilo dovoljno.
Je li vam ikada bio cilj ostaviti trag?
Nije mi bio cilj ostaviti nikakav veliki trag, jer, iskreno, mislim da je to rijetko. Ako ćemo biti realni, u umjetnosti su velike tragove ostavili samo neki – poput Mozarta, van Gogha, Beethovena... Ti ljudi su ostavili neizbrisiv trag. Možda ću i ja ostaviti trag, ali više u smislu "putića". Znate, onaj tko previše razmišlja o tome, teško da će ikada postići nešto. Tako to ide – moraš raditi jer osjećaš da želiš, jer te nešto vuče da to radiš, a slava dođe, ili možda tragično, kao posljedica svega što si radio. Bez velikog i kontinuiranog rada, nema ničega – ni malog butika, ni uspjeha. Tako to ide. Mislim da mi, koji radimo ovaj posao, moramo živjeti od njega, naravno, ali ako ga ne volimo, ne bismo mogli raditi tako dugo. Moramo imati ljubav prema tome što radimo, jer jedino tako možemo trajati i uživati u procesu.
I evo jedno legendarno pitanje za kraj - jeste li kroz godine doznali zabavljaju li se bolje plavuše ili brinete?
O tome sam govorila u knjizi "Što svaka žena treba znati o onim stvarima", u poglavlju "Bolje se roditi bez one stvari nego bez sriće". Nedavno sam baš ponovno prolazila to poglavlje pa sam naišla na ironičan dio u kojem pišem o tome kako su plavuše na kraju uvijek uspješne, ali da na natjecanjima uvijek pobjeđuju crne "vištice". Sve to pišem kroz šalu jer je to humoristički prikaz. Ni brinete ni plavuše – nema ništa od toga. Ljepota ili vrijednost osobe nisu određeni bojom kose. Oni su određeni karakterom, kvalitetom i unutarnjom snagom. Nema veze s tim jesi li lijepa ili ružna. To su sve vanjski faktori. Ključno je samo - što nosiš u sebi.
Otvori KEKS Pay
Čovjek s kojim sam živjela petnaest godina bio je kvalitetan i ostavio je trag u mom životu. Nisam čitao članak i moram priznati, kako se ne sjećam, kad sam na našim portalima, pročitao, tako lijepu uvodnu rečenicu.