Naslovnica Premium Kolumne

Molimo biskupe i sve ostale da prestanu ljude hraniti strahom od različitog

Jacqueline Bat, Jadranka Brnčić, Lana Bobić i Marina Škrabalo o Crkvi, biskupima, kampanji protiv Istanbulske konvencije
07. travnja 2018. u 15:46 352 komentara 21657 prikaza
Jadranka Brčić, Marina Škrabalo, Jacqueline Bat i Lana Bobić, teologinje i aktivistice
Foto: Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/3

U televizijskim raspravama o Istanbulskoj konvenciji, pred najširom javnošću dogodilo se nešto čega inače u Hrvatskoj baš i nema: unutarcrkvena javnost. Kada je nakon zagrebačkog prosvjeda protiv ratifikacije konvencije na Hrvatskoj televiziji Kristina Pavlović, predsjednica konzervativne i Crkvi bliske udruge Grozd, rekla da se čuo glas hrvatskog naroda i vjernika, sugovornica Ana Raffai, katolička teologija i mirovna aktivistkinja, smireno joj je odgovorila da je to bio samo dio naroda i dio vjernika.

Želimir Puljić Darko Pavičić Crkveno za ili protiv ratifikacije Istanbulske konvencije

U jednoj televizijskoj emisiji predsjedniku Hrvatske biskupske konferencije nadbiskupu Puljiću vrlo je hrabro oponirala Marina Škrabalo, naglašavajući: “i ja sam vjernica.” Ovim razgovorom želimo pokazati drugo, pluralističko lice Katoličke crkve u Hrvatskoj, kroz iskustvo četiri vjernice.

Marina Škrabalo upraviteljice je zaklade Solidarna za ljudska prava i solidarnost, mirovna aktivistica i stučnjakinja za javne politike. Ona doista živi onu molitvu sv. Franje koja kršćane upućuje da budu utjeha i pomoć gdje god je patnja i nepravda. Lana Bobić predstavlja se kao teološka aktivistkinja. Time daje do znanja da je studirala teologiju, ali da je prvo polje njezina djelovanja aktivizam. Za nju je teologija teorija koja pomaže u artikulaciji vjere, koja mora doći iznutra i temelj je prakse. Jacqueline Bat po struci je profesor rehabilitator, defektolog, slikar i likovni terapeut. Predstavljajući se, ona sama te riječi koristi u muškom rodu. Vodi i podružnicu zaklade “Otok Brač – negdje između mora i zvijezda”. Svoju vjeru živi i kao benediktinska oblata, dakle svjetovna redovnica benediktinka, laikinja. Jadranka Brnčić radi na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i po struci je biblijska hermeneutičarka. Piše i pjesme, a svoje nadahnute eseje u kojima razmatra svoju vjeru i Crkvu objavila je u dvije knjige: “Biti katolik još” (Golden marketing, 2007) i “Biti kršćanin s Papom Franjom” (Synopsis, 2016). Za razgovor o Crkvi i vjeri u uskrsnom vremenu namjerno sam odabrao samo žene, podsjećajući tako da su, prema Novom zavjetu, upravo žene bile i pod Isusovim križem, a prve su došle i na prazan grob i susrele Uskrslog, te prenijele radosnu vijest učenicima koji su se razbježali i sakrili.

Kakav je vaš odnos s Katoličkom crkvom i kako se u njoj osjećate?

J. Brnčić: Kad kažete Katolička crkva, to je znači sveopća, univerzalna crkva u kojoj postoji niz načina na koji ljudi žive svoju vjeru i izražavaju je kroz različite kulture. Osjećam se vrlo dobro u toj crkvi, ali ne baš tako dobro u Hrvatskoj. Čini mi se da je kod nas nastao kulturološki lom nakon 1991. Ja sam odgojena na Drugom vatikanskom koncilu i očekivala sam da ćemo tada početi razvijati i živjeti u javnosti sve potencijale koje imamo. Dogodilo se nešto sasvim drugo. Mobilizirali smo samo neke najniže momente u vjeri. Tako da se ne osjećam baš dobro i doživljavam neugodnosti zato što se usudim reći javno što mislim.

Zar i u crkvi u koju odlazite na misu?

J. Brnčić: Osobno imam sreće da mogu odlaziti na liturgiju u franjevačkoj crkvi u Samoboru gdje se ne moram bojati što ću čuti na propovijedi, odnosno gdje se mogu radovati da ću čuti tumačenje pročitanog evanđelja. No, na drugim mjestima znala sam doživjeti neugodnosti. Jednom mi je u Zagrebu pristupio nepoznat čovjek odmah poslije pričesti i kroz zube komentirao: “Ti nemaš što tu raditi kad blatiš našu Crkvu”, a dobivam katkad i vesele mailove optužbi da služim “đavlu” ili da me plaćaju komunisti, soroševci ili tko zna tko. Jedan čovjek mi je jednom preko Facebooka poslao poruku da “ću vidjeti svojega boga“, a ja sam mu odgovorila: “Da bar...” Stoljećima smo odgajani da mislimo kako je Crkva, točnije da je crkvena hijerarhija predstavnica Božja na Zemlji te da kritizirajući nju, kritiziramo samoga Boga, (kao da bi to bio golem grijeh!). Drugi vatikanski koncil nije zaživio u nas u tom najvažnijem području: razumijevanju da je svatko od nas Crkva i odgovoran za Crkvu te da svi dijelimo dar Duha Svetoga i pozvani smo međusobno se ispravljati i bodriti. A nismo ni doista svjesni da je poslanje Crkve da brigom i ljubavlju budemo odgovorni za cijeli svijet kao naš dom i za svakog čovjeka bez obzira na njegove identitarne pripadnosti. Kršćanski aktivizam, koji je jedan način očitovanja te odgovornosti, u nas ide uglavnom u sasvim drugom smjeru: u očuvanje vlastitoga shvaćanja identiteta koji se svima hoće nametnuti kao jedini ispravan. No, ima, hvala Bogu, i divnih primjera kršćanskog aktivizma koji u središte svojega djelovanja stavljaju sadržaj Evanđelja: mir (Katarina Kruhonja i Mirovni centar u Osijeku), nenasilje (Otto i Ana Raffai), dijalog (Lana Bobić, U dobroj vjeri), a zacijelo ima i niz akcija dobrih ljudi koje nisu poznate javnosti.

M. Škrabalo: Ja sam odgojena u katoličkoj vjerskoj zajednici, u crkvi sv. Križa, gdje sam imala veliku sreću što sam pohađala vjeronauk u župi koja je funkcionirala kao živa dinamična zajednica. Mi smo samodoprinosom izgradili vlastitu crkvu, ja sam krštena u baraci. Imala sam sjajne vjeroučitelje i vjeroučiteljice, franjevce. Pater Emanuel Hoško bio je naš župnik, a imala sam i sjajnu vjeroučiteljicu koja se vratila iz Indije kao redovnica Majke Tereze. Doživjela sam Crkvu kao zajednicu vjernika, redovnika i svećenika koja je ovdje da bismo jedni druge podržali u što kvalitetnijem životu u zajednici i u svojim osobnim duhovnim putovanjima. A početkom devedesetih godina počela sam volontirati, najprije u izbjegličkom kampu u Gašincima, a nakon toga sam u mirovnom projektu u Pakracu. Mirovni rad mi je bio jako važan za vrijeme rata.

To ste povezivali s vjerom?

Da, naravno, zato što je to pitanje nekih temeljnih načela. I ja sam odgojena u duhu Drugog vatikanskog koncila kojem je moj otac bio izuzetno posvećen i veliki pobornik. U našoj kući bili su mnogi svećenici kao obiteljski prijatelji i meni je bilo logično da je u trenutku kada se događa rat crkva mjesto utjehe i ohrabrenja. Mjesto gdje ćemo učiti kako da se nosimo s mržnjom, s problemom velikih povreda, a da ne odbacimo čovjeka, to jest da nađemo put nenasilja. Ja to u crkvi nažalost nisam čula. Slušala sam samo molitve isključivo za jednu stranu i proklinjanja neprijatelja. U tom trenutku morala sam otići u neki drugi prostor, a to je bila Antiratna kampanja Hrvatske. Kod mene je s vremenom prevagnuo taj ljudskopravaški zagovarački okvir, promišljanje ljudskih prava i izgradnja mira, što je moja najjača identitetska točka, u odnosu na moje vjerske motive. Ali, to je dio mog identiteta i ja i dalje istinski vjerujem da Katolička crkva može činiti mnogo sjajnih stvari širom svijeta kao što ih i radi. Nažalost, u Hrvatskoj imamo dominaciju pravaca kojima je prioritet čistoća nečije vjere, ponašanja, nacije, gledanje koga uključujemo, a koga isključujemo, a ne na koji način da se ponovo svi povežemo i da jedni drugima, tamo gdje treba, oprostimo.

L. Bobić: Samim tim što sam studirala protestantsku teologiju olako me se otpisuje kao protestantkinju, a čula sam već o sebi i da sam pravoslavka. Pa se pitam hoću li morati uvijek sa sobom nositi potvrdu o krštenju, pričesti i krizmi iz splitske Župe sv. Frane. Sve mi je to u najmanju ruku mučno. Ja se jako dobro osjećam u jednoj, svetoj, apostolskoj, Katoličkoj crkvi, zajednici vjernika kojoj je glava Isus Krist. Pridjev katolička znači sveobuhvatnost. Međutim, jako se loše osjećam u instituciji Crkve kakvu imamo danas u Hrvatskoj gdje se ljudima zapravo nameće što i tko moraju biti da bi bili pravovjerni, gdje se ljudima govori kako trebaju vjerovati, a ne slušaju se ljudi i njihove potrebe. Mislim da u Hrvatskoj ima jako puno ljudi koji napuštaju Crkvu upravo iz tih razloga, ljudi koji traže prostor zajednice, duhovnosti i kršćanstva, ali ne nalaze odgovore na svoja pitanja unutar Rimokatoličke crkve kakvu imamo u Hrvatskoj i kakvu promovira Hrvatska biskupska konferencija. Ja sam se našla u aktivizmu upravo zbog tih razloga. Nedostajao mi je prostor u kojem mogu djelovati. Kada je krenula migrantska kriza, nedostajao mi je prostor zajednice koja će bez postavljanja ikakvih pitanja, tko su ti ljudi, odakle i zašto dolaze, primijetiti da su to ljudi u nevolji, otići na teren i pružiti im ruku.

J. Bat: Kao i Lana, osjećam se dobro u zajednici vjernih, u univerzalnoj, sveopćoj Katoličkoj crkvi. Svoj katolicitet živim na univerzalnoj, sveopćoj razini. Također, osjećam se jako dobro u zajednici sa svojom monaškom braćom, u benediktinskoj zajednici u koju sam se uključila početkom 2000-ih tražeći svoj prostor ovdje, ne želeći napustiti svoju Crkvu zbog stvarnosti koja skreće od koncilskog dokumenta Gaudium et Spes (Radost i nada), od individualnih sloboda, kao i od dokumenta Dei verbum (Božja riječ) koji naglašava prakticiranje riječi božje kod laika. U okviru nametnutih tema ja se i po svojoj umjetničkoj vokaciji ne mogu snaći. Uvijek preispitujem prostor oko sebe i svoj unutarnji. Ne pristajem na gotove istine i zadane teme u okviru kojih se može misliti kršćanstvo. A pogotovo ne pristajem na povezivanje Crkve i nacije, na preispitivanje jesi li Hrvat ili nisi, jesi li katolik ili nisi i da se sve to interpretira u binarnom sustavu koji, nažalost, moja Crkva, kojoj pripadam, prakticira da bi potpirivala antagonizme. Moje mišljenje je da je to zbog njezine želje za svjetovnom moći, za utjecajem na krojenje zakona i građansku stvarnost. Nažalost, sve češće slušamo o uređenju građanskog društva na temelju kršćanskih vrednota. Time HBK, koja se svrstala uz bok biskupima Slovačke, Poljske, Latvije i Estonije, negira tekovine Drugog vatikanskog koncila kojem su polazišta osobne ljudske slobode, sekularnost države i razlikovanje kompetencija. Ipak, Crkva je pluralistična, premda se čini da nije, bez obzira ne neke dominantne note. Ja sam inače socioliberal i politički sam angažirana u stranci Pametno. Ne mogu reći da sam od župnika ikada doživjela išta više od pošalice poput “da čujem što sad Pametno kaže” ili “još ću završiti na webu Pametno”, ali od pojedinih vjernika da. Čak su me zgrabili jednom na izlazu iz crkve i tražili da se ispišem iz stranke jer da to nije spojivo s kršćanstvom, a s druge strane cijeli moj crkveni zbor je na lokalnim izborima, na kojima sam bila nositeljica liste, glasao za mene. Ono što nedostaje je prostor za diskusiju.

L. Bobić: Osjećamo se kao izbjeglice u vlastitoj Crkvi, jer nam se ne dopušta biti dio Crkve zato što možda razmišljamo drugačije ili propitkujemo neke stvari. Osobno sam bila aktivna u Crkvi dok nisam počela preispitivati žensku ulogu u njoj i pitati svog svećenika o ulozi Marije Magdalene. Jer ja sam pročitala u Evanđelju da ona Isusa zove “Učitelju”, pa mi nije bilo jasno zašto mi o njoj učimo kao o bludnici, a ne kao jednoj od učenika. Kad sam počela postavljati takva pitanja, dobila sam odgovore tipa “joj, nemoj to pitati, zbunjuješ druge učenike na vjeronauku”. Ili nisam dobivala odgovore, ili bi mi se reklo da ne budem heretična. A kada kršćanstvo počnemo povezivati za jednu od političkih opcija činimo veliku, veliku pogrešku jer na taj način isključujemo one aktere u društvu koji su isto tako dio njegov dio i čiji su glasovi isto tako potrebni da bismo krojili zajedničko društvo po mjeri svih. To se događa onda kada se brani pozicija moći. A naš kršćanski poziv je uvijek osporavati poziciju moći koja je zapravo ta koja potlačuje.
M. Škrabalo: Ono što mene jako, jako zabrinjava, jest da mi u Hrvatskoj ne samo da imamo situaciju tradicionalnog kompleksa u kojem se nacionalni identitet povezuje s vjerskim. Nego sada imamo novi moment koji se događa s pokretima koji su trenutačno dominantni i među aktivnim vjernicima laicima i institucijama, a koji tako čitaju i predstavljaju doktrinu da u prvi plan ispada da je jednakost nešto loše. Imamo gospodina Batarela i njegove aktiviste koji otvoreno govore da je jednakost protivna Bogu, da se naravni zakon temelji na hijerarhiji, da nismo svi isti i da ne možemo biti solidarni sa svima, nego samo s nekima, koje smo proglasili da žive i djeluju po slici božjoj, a one druge ćemo ili odbaciti ili preodgojiti.

Kako je došlo do te promjene i odstupanja od Drugog vatikanskog koncila?

J. Brnčić: Rat je pridonio tome da se mobiliziraju instinkti za preživljavanje. I to je normalno. Ali je problem što smo te instinkte nastavili njegovati i osuđivati druge.

L. Bobić: I tako već skoro trideset godina nakon rata mi i dalje živimo u izrazito ratnom mentalitetu. Brojni naši ljudi iz Crkve, svećenici i biskupi, njeguju vrlo militantnu retoriku. Meni je to vrlo zabrinjavajuće. Cijela bit evanđelja je u tome da pružamo ruku jedni drugima i ljubimo jedni druge. Mi, kao vjernici, bez obzira na to osjećamo li se kao pripadnici institucije Crkve ili ne, koji želimo autentično živjeti Kristov nauk i svjedočiti vjeru kao što su je svjedočili prvi kršćani koji su bili spremni za tu vjeru i ginuti, mi moramo širiti vijest o radikalnom nenasilju i radikalnoj ravnopravnosti i prekidanju tog cikličkog niza konstantnog ponavljanja tragedije i patnje.

Kako gledate na ovaj otvoreni sukob Crkve i Vlade RH oko Istanbulske konvencije?

M. Škrabalo: Dogodilo se nešto bez presedana u odnosima Katoličke crkve i države u Hrvatskoj. Potpuno je legitimno da se Crkva oglašava kao jedan od dionika u oblikovanju našeg društva, ali ne smije pretpostavljati da ima privilegiranu poziciju u odnosu na bilo kojeg društvenog aktera. A u slučaju Istanbulske konvencije Crkva se izravno umiješala ne samo u političko pitanje nego u unutarstranački i unutarkoalicijski obračun. Mislim da je tu prijeđena crta koja je neprihvatljiva i na razini opstanka i čuvanja interesa Katoličke crkve u odnosu na državne vlasti širom svijeta. Ovdje se jedan član vladajuće koalicije, stranka Hrast, povezala s antirodnim pokretom, njegovim aktivistima i s Crkvom koja je izravno mobilizirala ljude da bi se išlo protestirati protiv politike Vlade RH koju vodi druga stranka u toj istoj koaliciji. Prosvjed je bio politički skup i po tome što se čitava antirodna kampanja vodi pod logom i okriljem ICPM-a, međunarodne političke grupacije političkih stranaka, a ne društvenih pokreta. Prema tome, to nije nikakav suverenistički narodni pokret, kako ga se prikazuje. Nadbiskup Puljić se kao predsjednik HBK u ovoj situaciji vrlo ozbiljno izložio kao politički akter i to je odgovornost koju će on morati preuzeti, a i nekoga izvijestiti o tome u Vatikanu koji je, isto tako, organiziran i na razini diplomatskih odnosa s državama širom svijeta.

J. Brnčić: Ja vidim i pozitivnu stranu u tome da će cijeli taj populistički pokret i politička manipulacija koja je na djelu u antirodnom pokretu biti stavljena na svoje mjesto, a to je krajnje desno i ultrakonzervativno. Sad su se “autali”.

Čuli smo biskupe, da čujemo vaše uskrsne poruke.

L. Bobić: Ja bih poručila HBK da sam drugotna jedino i samo u odnosu na Boga, i da ih ponovo iskreno pozivam da se otvore vjernicima laicima i vjernicama laikinjama jer možemo pomoći Crkvi da nađe svoje mjesto u suvremenom društvu, jer to je potrebno i neophodno. Ako kritiziramo Crkvu, to ne znači da je želimo rušiti, nego je kritiziramo upravo zato što želimo stupiti u dijalog i pomoći ne mijenjati ovaj svijet, nego ga rehabilitirati. Svi smo mi duboko traumatizirani, pa i Crkva. Nama je potrebna rehabilitacija društva, a to ćemo moći samo u zajedništvu.

J. Bat: Ja se svoje Crkve nikada neću odreći zbog dominantnih nota zato što mislim da je prostor mog unutarnjeg traganja prvenstveno prostor vjere i sumnje. Ne razumijem vjeru koja se hrani strahom od različitog. Zato molim vodeće ljude svoje Crkve, HBK i sve ostale da prestanu ljude hraniti strahom. Ja ga nemam. Ne mislim da je Crkva klub istomišljenika i ne očekujem to od svoje župne zajednice, ali voljela bih da zajedno kao Crkva rastemo u pouzdanju i vjeri i shvatimo da nas razlike obogaćuju.

Koja je ono bila glavna Isusova poruka nakon uskrsnuća?

J. Bat: Ne bojte se!

Prosvjed protiv Konvencije Zbrka nakon izjave Crkva ipak protiv Istanbulske i traži odgodu ratifikacije Mons. Želimir Puljić, zadarski nadbiskup i predsjednik HBK 'Ne radi se o zaokretu' Mons. Puljić objašnjava najnovije izjave o Istanbulskoj konvenciji i stajalište Crkve Želimir Puljić 'VRIJEDAN VLADIN POTEZ' Veliki zaokret: Crkva podržava interpretativnu izjavu uz Istanbulsku konvenciju
Mala škola financija
Edukativni projekt
Učenici, prijavite se na nagradni natječaj i osvojite 15 tisuća kuna za svoju školu

A1 izdvaja za Vas

  • bakotic:

    Ove plaćene članke uopće nemam volje čitat, čim je ovoliko teksta netko ih je naručio. Doduše, lako je naručiti kad ti ubrzo stiže milijarda.

  • bijelocrveni:

    Ako su ove leftarduse katolkinje ja sam Usain Bolt!

  • bizonko1:

    Navedene drugarice, ili drugovi, su za sebe mogle reći i da su crnkinje, židovke, papuanke, muškarci s vaginom, osobe neodređenog roda, svemirke, klingonci ili vjernice, po rodnoj teoriji je to potpuno nebitno, svatko može biti ono kako se osjeća u ... prikaži još! tom trenutku, pa tako i Pofuk može biti novinar i heteroseksualac, isto kao što Frljić može biti umjetnik, a Plenković Hrvat. Stoga je ovaj tekst potpuno deplasiran i u suštini besmislen, na žalost, kao i većina tekstova osobe Pofuk.