Naslovnica Premium Kultura premium

Igraju već deset godina i stalno su rasprodani: Ako vam otkrijemo tajnu, moramo vas ubiti

"Kauboji” će trajati dok bude bilo publike, kaže glumac Matija Antolić. S time stvarno ne bi trebalo biti problema, jer klinci koji su imali 10 kada su počeli, sada imaju 20 i dolaze na predstavu
31. siječnja 2018. u 19:45 0 komentara 1212 prikaza
Foto: Žarko Bašić/Pixsell
Pogledajte galeriju 1/6

Još sam živa! Iako sam prošli tjedan prije jedne izvedbe legendarnih “Kauboja” u Exitu sve njih, ali i Matka Raguža, voditelja i osnivača Exita, pitala: “U čemu je vaša tajna?” Glumac Hrvoje Barišić mi je odgovorio:
“Ja je znam, ali ako vam je otkrijem, morat ću vas ubiti!” Na sreću, nije.

Oliver Frljić Goran Gerovac Može li se Frljića zabraniti zbog njegove poetike a da to ne bude istovremeno i politička zabrana

No, “Kauboji” su pravi kazališni fenomen u Hrvatskoj, perjanica programa Teatra Exit, predstava koja je ušla u desetu godinu i za koju se i danas traži karta više. Igra i večeras, a dok ovo pišem, za predstavu su ostale samo četiri ulaznice. Čudo je tim veće jer siječanj je tradicionalno “suh” mjesec u zagrebačkim kazalištima za koji mnoge kuće nude posebne akcijske cijene ulaznica, a sve kako ne bi igrali pred praznim gledalištem. Uz to, u međuvremenu je po toj predstavi snimljen i istoimeni film, prikazan je i na televiziji, a publika se uporno vraća predstavi s riječima: “Ma tek sada, nakon filma, treba još jednom sve vidjeti uživo”.
Glumci pak pričaju da je jedno vrijeme u Zagrebu bila aktualna anegdota da ako si “Kauboje” gledao samo jednom, kao da nisi nijednom. Ja im priznajem da sam ih gledada sedam-osam puta te ih u jednom trenutku života baš i nisam voljela, jer svatko tko mi je došao u goste, s mora, iz Njemačke ili Kanade, htio je ići baš na – “Kauboje”.

Saša Anočić, autor i redatelj predstave, kao i Matko Raguž, slažu se s mojom tvrdnjom da smo mi iz generacije koja se u djetinjstvu na nekoj kvartovskoj livadi igrala kauboja i Indijanaca, ali da mladi ljudi koji sada dolaze na predstavu ne samo da ne znaju za takvu igru, već im je u ovo virtualno doba livada za igru neko mitsko mjesto. Baš kao što je nama bio Divlji zapad.
I zato svoje sugovornike vraćam na same početke. Premijera “Kauboja” bila je 6. ožujka 2008., a predstava se u pokusnoj dvorani Exita pripremala punih šest mjeseci. Pitam stoga Raguža što mu je bila prva misao kada mu je Saša Anočić rekao da želi raditi – vestern, i to vestern-mjuzikl?

– Došao je Saša i rekao da ima dobru ideju, da je puno ljudi na sceni, što nije uobičajeno za produkcije u izvaninstitucionalnim kazalištima. Ispričao mi je osnovnu ideju, a tada je imao tek sinopis, jer tekst je nastajao dok su radili na predstavi, rekao mi je neka imena glumaca, a bili su to ljudi s kojima sam i ja radio. Rekao sam: O.K., hajdemo pokušati. Svi smo sa tom predstavom zapravo skočili u jednu veliku nepoznanicu. Kako to već u životu biva: nekad dobiješ, nekad izgubiš, a ovdje je dobitak nemjerljiv. Na početku sam imao samo jedan uvjet, a on je glasio: “Pazi, predstava mora biti exitovska”. Mi smo imali sreće što su nam se ovdje u Exitu u nekim razmacima događale te značajne predstave, a “Kauboji” su došli nakon “Dekadencije” i “Izbacivača”, koji su nas neki način lansirali, ali i trasirali. Taj moj zahtjev značio je da to mora biti predstava glumačkog umijeća, na način da svi glumci u predstavi sjajno glume, što se od njih i očekuje, ali i da pjevaju, plešu, sviraju... dakle na jednom je mjestu prisutna lepeza izvođačkih umijeća. “Kauboji” su taj moj zahtjev ispoštovali na najbolji mogući način – prisjeća se Matko Raguž i kroz smijeh objašnjava da su tragovi proba još i danas vidljivi u Exitu. Parketi u dvorani za probe i nakon deset godina nose vidljive tragove pokušaja i vježbanja stepa.

Raguž je ostavio ekipu da radi u miru i tek je nakon nekoliko mjeseci proba došao vidjeti što to zapravo rade. A na probama se, malo-pomalo, od prve ideje rađala predstava. Ideja je zapravo jednostavna: osmero ljudi susreće se radeći na jednoj predstavi, a gledatelji prate njihov put od audicije do premijere. Svi odreda su gubitnici, kroz rad na predstavi razotkrivaju se njihovi karakteri i životne priče, a svaki od njih zapravo kroz rad na toj predstavi u predstavi zapravo hvata konce svog života. Zbog te priče, ali i načina izvedbe “Kauboji” imaju romantičnu notu usamljenog jahača koji u suton nestaje u preriji, dozu zajedništva koje nastaje iz očaja kada se nemoćni moraju oduprijeti moćnima, odjek junaštva iz trenutka kada junak u bijelom šeširu izlazi na dvoboj zlikovcu, a od sigurne ga smrti spašava samo njegova vještina.

Te 2008. godine vestern je svuda u svijetu, a kamoli ne u Hrvatskoj, bio mrtav žanr. Slavne je filmove, što američke što talijanske, prekrila prašina, baš kao i roto-romane i stripove na temu mitskih jahača prerije. Zaboravili smo čak i emocije koje je osamdesetih u nama budio Darko Rundek pjevajući: “ja cijeli život sanjam/ kako odlazim uz rijeku/ starim parobrodom koji vozi sol/ i da nosim jednu davnu/ nikad prežaljenu ljubav/ tanku dugačku cigaru/ i par mamuza od zlata”. Matko Raguž se sjeća trenutka u kojem je vidio dio predstave:

– Odmah mi je bilo jasno da imaju veliku predstavu. Osjetio se taj kolektivitet, ta radost igre, energija koja je sumblimacija tog zajedništva. Ovdje se dogodila eksplozija talenta i ona traje i danas – tvrdi Raguž i objašnjava kako bi u nekom klasičnom kazalištu trebalo četiri puta više ljudi da naprave ono što je ovdje napravilo osmero ljudi.
Uz razgovor prisjećamo se brojnih nagrada koje su osvojili “Kauboji”, a 2008. i 2009. su doslovno poharali sve festivale, osvojili Nagradu hrvatskog glumišta (za predstavu u cjelini, ali i za režiju), Marule na Marulovim danima, nagrade na Festivalu glumca i Danima satire, dobili Plaketu grada Zagreba, Vjesnikovu nagradu Dubravko Dujšin za kazališnu umjetnost... Da ih se sve pobroji trebalo bi više od pola ove priče, a Raguž kaže da bi ih bilo još dvostruko više da su se mogli odazvati na sve festivale i sva gostovanja na koja su “Kauboji” bili pozivani, a najviše je tih poziva bilo iz zemalja u okruženju. No, kako je riječ o glumačkoj ekipi koja ima i obveze u svojim matičnim kazalištima, mnogi su ti pozivi morali biti odbijeni.

1 / 32
Premijera predstave "Šest likova traži autora" održana je u kazalištu Kerempuh.

Čak je i priča o osvojenim nagradama, priča o uspješnom trajanju ove predstave. “Kauboji” su, naime, 2016. gostovali na Makarskom kulturnom ljetu – i opet pobijedili. Osvojili su nagradu “Osmijeh Biokova” za najbolju predstavu, a Rakan Rushaidat osvojio je “Osmijeh Biokova” za najbolju mušku ulogu.
– To je svevremena predstava i zato će i živjeti dok je publika drži – kaže Matko Raguž i odbija špekulirati o tome koliko će se godina predstava održati na repertoaru.
Ističe kako će se 2019. godine slaviti 25 godina postojanja Teatra Exit, a kako će uoči te velike godišnjice ta predstava doći do čarobne brojke od 500 izvođenja te kako “Kauboje” slijede “SHAKEspeare na EXit” i “Kako misliš mene nema?” koje će dosegnuti brojku od 400 izvođenja.

“Kauboje” njihov autor Saša Anočić naziva mjernom jedinicom. Svatko od ljudi uključenih u to teatarsko čudo obilježen je tim naslovom i svoju karijeru dijeli na prije i poslije “Kauboja”. Naravno, najveće opterećenje je upravo na njegovim leđima jer od njega se uvijek iznova očekuju neki novi “Kauboji”. A on kaže da je to predstava koja se događa jednom u životu, i to ako imate jako puno sreće, i naglašava kako nitko od njih dok su radili na predstavi nije razmišljao o brojkama i godinama trajanja.
– Cilj nam je bio napraviti što bolji proizvod, a da uživamo u tome. “Kauboji” su mi se dogodili u trenuku kada sam već počeo naginjati prema četrdesetima i bio je to neki trenutak za rezime – i života i rada. U takvim trenucima svi se uvijek vraćamo u djetinjstvo, u sjećanja, mirise, okuse... i preko toga gledamo što je danas, gdje su razlike. Tada sam radio u kazalištu Trešnja, tamo smo počeli plesati step, i sve se nekako skupilo i zbrojilo u tom trenutku, jednostavno je sjelo na svoje mjesto – priča Anočić.
“Kauboji” s pauzom traju tri i pol sata, ali unatoč tome nemaju problema s pažnjom publike unatoč tome što danas publika već i nakon pola sata u teatru počne prebirati po mobilnim telefonima.

– Predstavu znamo odigrati tako dobro da ni najmaliciozniji gledatelj neće reći da mu je bila preduga. Naravno, ima i onih večeri kada nismo tako dobri i tada netko i prigovori zbog duljine. No, to je zaista vrlo rijetko. Skidam kapu cijeloj ekipi: treba izdržati deset godina, družiti se svaki dan, gledati se nekada i ispod oka. Treba i to pregrmjeti iako je takvih trenutaka bilo jako malo. Imali smo svi zajedno taj umjetnički interes, ali smo uživali i u zajedničkom društvu, učili jedni od drugih. Imali smo sreću što smo svi zajedno prošli kroz jednu vrstu umjetničke škole, ali i katarze – kaže Anočić i prisjeća se da je upravo u to vrijeme on počinjao sve više raditi s one “druge strane”, sve više režirati, a sve manje glumiti:
– Bilo je to doba kada u našim kazalištima nije bilo mjuzikla, kada nije bilo benda na sceni u predstavi, a danas je on prisutan u svakoj drugoj predstavi. Bio je to neki moj stil, koji sam izgubio ili, bolje rečeno, podijelio sa svijetom. Možda je to išlo meni nauštrb, ali ne gledam na to negativno, uvijek u životu i u kazalištu treba ići dalje, ali zapravo ne mislim da je moj posao nadmašiti “Kauboje” – kaže Anočić i objašnjava koliko mu je pomoglo to što je sve glumce koje je pozvao u “Kauboje” dobro poznavao, što je znao u kojoj sceni može iz njih izvući maksimum. Kaže da se nada da će se “Kauboji” igrati barem još nekoliko godina.
Na pitanje s početka: u čemu je tajna “Kauboja”, glumac Krunoslav Klabučar kaže:

– Ne mora postojati tajna. Sve je jasno i vidljivo: tu su glumci, tu je publika. Imali smo dobrog redatelja s dobrom idejom, sve se nekako poklopilo. Otkriva nam da je inicijalna ideja nekoliko godina starija od “Kauboja”, jer tada je Saša Anočić počeo okupljati ekipu s kojom je želio napraviti nešto novo i drukčije:
– Ne znamo što će to biti, ne znamo što će ispasti, jeste li zainteresirani, pitao nas je sve – priča Krunoslav Klabučar o razdoblju u kojem su svi zajedno gledali vesterne, pjevali, svirali...
Na pitanje koji mu je vestern najdraži, kaže:
– Bio sam klinac i slučajno sam, šaltajući programe, naletio na “Odmetnik Josey Welsh”. Ona scena kada Clint Eastwood pljune... bio sam fasciniran. Otkrio nam je da mu je najteže u predstavi bilo pjevanje:
– Ne volim pjevati. S time sam se mučio.
– A step?
– S time smo već imali neka iskustva s Akademije, a ovdje smo imali Radovana Ruždjaka, koji je bio apsolutni fanatik za step, i to samouk. Još nas je u Trešnji maltretirao s time, a ovdje mu je Saša dao slobodne ruke i on si je dao oduška. Još pamtimo žuljeve, jer Radovan je strašan učitelj koji voli maltretirati svoje učenike, ali tako dobije i rezultate. Na pitanje koliko još života predviđa predstavi, kaže kako to uopće ne može reži i kako je i ovih deset godina čudo u životu hrvatskih kazališta gdje se predstave odjednom nekim čudom ugase potpuno nenadano.

Hrvoje Barišić ističe da se priča kao “Kauboji” dogodi jednom u životu, ali drukčije gleda na problem trajanja:
– Počeli smo kada sam imao 36, sada imam 46. Dakle, trajanje je pitanje izdržljivosti, teško je reći koliko ćemo moći fizički. On priča kako je Sašu poznavao mnogo godina prije nego što su počeli raditi na predstavi i kako su prije toga mnogo radili zajedno:
– Kada je Saša rekao “Kauboji”, to je moglo značiti sve samo ne ovo što je na kraju ispalo. Ali kada smo svi mi vidjeli kakvu ekipu okuplja odustali smo i od nekih unosnijih poslova. Ovdje nam se, a neki od nas bili su već u nekim srednjim godinama, ponovno dogodio studentski zanos, entuzijazam. Pristali smo na cjelodnevne probe a da nismo znali što to donosi, niti smo imali iluzije o deset godina. I tako se samo zakotrljalo.
Otkriva kako je sav rad na toj predstavi bio čisti užitak, iako priznaje da je njemu step najteže pao:

– Ne zato što ne plešem, već zato što sam igrač za slobodne forme, a tu su me sputala stroga pravila, kaže kroz smijeh. Otkrio nam je i to kako je izgledala generalna proba predstave nakon koje je cijela ekipa totalno “potonula”. Generalka pred publikom trajala je puna četiri sata, a cijelo to vrijeme nije se nasmijalo ni dvoje ljudi u publici.
“Kauboji” imaju i svoju ljubavnu priču, onu koja je zavšila brakom. Ivana i Rakan Rushaidat u tih su deset godina postali mama i tata, a Ivana kaže da je super biti jedina cura u ekipi, i da je na takav tretman navikla i u glazbenom svijetu iz kojeg dolazi.
Rakan tvrdi da je zbog truda koji su uložili u tu predstavu, on morao uroditi plodom:
– Ovo smo zaista radili bez ikavih kalkulacija. Tu smo se družili, svirali... bila je to neka vrsta radionice. Danas sam siguran da je ta i takva startna pozicija, to što smo u posao krenuli iz ljubavi, a ne zbog zarade, pridonijela uspjehu i trajanju predstave – kaže Rakan i vraća se na početak “Kauboja”:
– Većina nas tada je bila u Trešnji i bili smo jak i povezan ansambl, ali zapravo je veliku stvar za “Kauboje” odigralo to što su ravnatelji ta dva kazališta dobro surađivali. Roman Šušković i Matko Raguž su našli zajednički jezik, i ta je suradnja pridonijela tome da smo se mogli šest mjeseci posvetiti radu na toj predstavi. A to nije baš čest slučaj. Ali imali smo vremena da dobro svladamo sve te vještine, a veliki razlog uspjeha te predstave je i to što nas je Saša sve dobro poznavao i što je uloge radio po nama – kaže te ističe da su “Kauboji” predstava koju nije nagrizlo vrijeme i naglašava kako je važan i žanr jer je u našim kazalištima kronični deficit dobrih komedija.

Podsjetio nas je i na to da su “Kauboji” rasli usmenom predajom i da baš ona predstavi donosi novu publiku:
– To se sad već pretvorilo u – moraš gledati. Nadam se samo da nismo pri tome nekoga i razočarali.
Matija Antolić priznaje da su u proteklih deset godina svi postali mirniji, da se manje oznoje dok traje predstava. Predviđa i da će predstava trajati dok bude publike:
– Mislim da s time dugoročno neće biti problema, jer klinci koji su imali deset godina kada smo krenuli, sada imaju dvadeset i dolaze na predstavu. Valjda ćemo igrati i na štakama.
Radovan Ruždjak najbolje opisuje prvu Sašinu ideju. I zanesenost:
– Ljudi, ajmo nešto! Nisu novci važni, idemo iz entuzijazma. I to što nismo kalkulirali ni sa čime tajna je ove predstave. Uz njezinu svježinu i zaigranost.
Damir Klemenčić svoju ulogu igra u alternaciji sa Živkom Anočićem i tvrdi da su svaki “Kauboji” neponovljivo iskustvo, radost igre i pripadnosti. 

Tamara Damjanović Damir Karakaš pomogao mi je da zakoračim u svijet Like čija me surovost iznenadila Kristian Novak Odgovor Kajtaziju Novak: Možda je vrijeme da si Romi izaberu legitimnog predstavnika Histrionska premijera Famozna Anja Šovagović Despot užasno zavija i pri tome je zabavna, ali i tužna
sas
PREVENTIVA
Liječnik savjetuje: U ovim situacijama je potrebno tražiti drugo mišljenje stručnjaka

A1 izdvaja za Vas

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.