Koliko generacija Zagrepčana, toliko i izgubljenih legendarnih mjesta u našem gradu. Živi su danas i oni koji se još sjećaju kako se nekada uživalo i zavodilo na Babinjaku, legendarnom kupalištu na Savi, oni koji su plesali ‘kod Tucmana’, koncerte slušali kod paviljona u Maksimiru... Mi koji smo najljepše dane mladosti živjeli u osamdesetima nikada gradu (s naglaskom na Milanu Bandiću) nećemo oprostiti način na koji je nasilno “obrijao” prostor oko HDLU-a, jer nestale su magnolije, posjekli su legendarnu tisu ispod koje je Mio Vesović slikao Branimira Johnnyja Štulića, uz malenu djevojčicu i milicijski fićek, za fotografiju koja je završila na naslovnici legendarnog albuma Azre “Filigranski pločnici”. Za nas koji smo svoje srednjoškolske dane proveli viseći na ‘džamiji’ to preuređenje trga ispod prozora hadezeovaca bio je čisti kulturocid, nasilno uništavanje simbola urbanog Zagreba, koji nas je zatekao nakon što su nestali: Lapidarij, Kulušić, Jabuka, Saloon...
Doista se tih dana činilo da je nestao i zadnji trag ‘našeg’ Zagreba, a kako smo se doista osjećali, mogla je shvatiti samo još jedna generacija Zagrepčana i zaljubljenika u naš grad, ona s kojom smo dijelili mitski trokut: Blato – Zvečka – Kavkaz. Bila je to generacija koja se iz godine u godinu morala opraštati s legendarnim zagrebačkim gostionicama i kavanama koje su nesmiljenom brzinom nestajale jedna za drugom. Najteži udarac njima je zasigurno zadao nestanak Blata, gostionice koja je dio ne samo urbane kulture metropole, već i dio hrvatske povijesti književnosti, jer baš je u toj gostionici – strateški smještenoj na uglu Gundulićeve i Masarykove ulice, u neposrednoj blizini HNK Zagreb, Kazališne kavane i novinskih redakcija koje su se tada nalazile u Masarykovoj ulici (u velikom dvorištu iza prostora u kojem je danas knjižara Školske knjige) – svoj stalni stol imao veliki hrvatski pjesnik Tin Ujević, kojeg povijest pamti i kao jednog od naših najvećih hedonista, čiju glasovitu izreku: “Ne poznavati ukus vina, isto je kao i ne vidjeti boje. Život treba vidjeti i s te strane. Inače ostajete polučovjek kojeg samo govor izdvaja od ostalih sisavaca”, dan-danas citiraju mnogi bonkulovići.
Sasvim obična gostionica
To legendarno Blato bilo je u Tinovo vrijeme tek jedna od sasvim običnih zagrebačkih gostionica, razasutih na svakom boljem uglu gradskih ulica, jedno od usputnih svratišta koja su redom njegovala nepretencioznost i bila tek mjesta za puk, prolaznike, ali i legende. O tome kako se tada živjelo i pilo u Zagrebu, svjedoče i fotografije Tina snimljene baš u Blatu: obični drveni stolovi i sjedalice, u jednoj njegovoj ruci cigareta, u drugoj ona najobičnija, ‘prosta’, staklena čaša s vinom (najbolje korčulanskim) uz obavezni šešir na glavi. Možda i najbolju od svih Tinovih fotografija iz Blata snimio je legendarni fotograf Milan Pavić, a imali smo je prilike iznova vidjeti baš lani, na proljetnoj izložbi u Galeriji Forum “Uredi, kavane, ateljei” na kojoj su bili izloženi portreti umjetnika koje je tijekom godina snimao taj legendarni majstor fotografije. I taj sjajni portret Tina, na kojem cigaretu pripaljuje opuškom druge koju tek što nije ugasio u već prepunoj pepeljari, uz punu čašu i pomalo već praznu flašu crnjaka, uz sugovornika od kojeg se vidi tek ruka koja drži ‘fraklić’ rakije, jasno pokazuje kako se tih godina elegancija, s toaletama i šampanj-čašama, ‘špilala’ u Esplanadi, a u Blatu se jelo, pilo, razgovaralo o smislu života, filozofiji, pjesništvu... Uz Tina bili su tu i drugi intelektualni velikani, predvođeni njegovom “zvjezdanom subraćom” Vesnom Parun i Virgijlijem Nevjestićem, a njima u čast Goran Matović (glumac, scenarist, redatelj, osnivač i voditelj Festivala Miroslava Krleže) od davne 1975. godine u tom je prostoru, koji je tada već iza sebe ostavio legendarno ime Blato i postao Tip-Top, organizirao pjesničke večeri. I upravo je on poveo građanski otpor kada je krajem lipnja 2012. zatvoren Tip-top da bi se na njegovu mjestu otvorio steak bar.
Detalji iz Tinova vremena
Sada je prošlo malo više od mjesec dana otkako na tom zagrebačkom vuglecu stoluje La Riseria wine bar i trattoria koja čuva sjećanje na Tina i povijest tog prostora. Ono najvažnije što je učinjeno pri najnovijem uređenju jest činjenica da je zadržan originalni raspored, pa se tako i La Riseria sastoji od dviju prostorija, baš kao i nekada Blato. Ona prva u koju se ulazi s pločnika je ležernija, s barskim stolovima (uz koje se može trgnuti i nešto s nogu) i visokim sjedalicama, prostor u kojem dominira veliki fotoportret Tina, pod čijim se blagoslovom tu pije (i pojede pokoji zalogaj) u pomalo prigušenoj atmosferi koja je domišljato postignuta mjedeno-crnim lusterima zasjenjenim bujnim zelenilom koje visi sa stropa. U prostoriji iza su stolovi za obroke, koji se lako i jednostavno spajaju te tako prilagode veličini društva. Namjerno su ostavljeni detalji uređenje koji doista “vuku” u Tinova vremena. Kruh se, primjerice, na stolove donosi u papirnatim škarniclima u kojima smo ga nekada i kupovali, namazi se poslužuju na drvenim daskicama na kakvima kod kuće tučemo šnicle za pohance i režemo neku finu domaću kobasu... Cijelim prostorom La Riserije dominiraju efektne metalne police koje bi, da ih može vidjeti, najviše usrećile starog pjesnika jer na njima je izloženo više od 500 boca kvalitetnih, pa i vrhunskih, talijanskih vina.
Tako je Tinovo Blato danas mjesto na kojem se u jutarnjim i prijepodnevnim satima može pojesti talijanski sendvič, jer novi vlasnici zadnjih su 30 godina živjeli i radili u toj susjednoj zemlji, da bi se u domovinu vratili usred pandemije i prvo u Zagrebu otvorili istoimenu delikatesnu radnju s talijanskim specijalitetima, a za wine bar kažu da je njihov korak u hedonizam, a ne u ugostiteljstvo. Iza podneva ponuda se mijenja i nudi talijanske pašte i rižota, uz neizostavni prosecco kao aperitiv.
Probali smo od svega pomalo, zadivio nas je namaz od bakalara, fine teksture s odlično pogođenim začinima, zatim delikatan, jako kremasti rižoto s kozicama u kojem je riža bila baš kako treba i besprijekorno pečen biftek poslužen uz povrće s grila, za koje smo zaključili da dugo nismo jeli bolju grilanu papriku, jer je chefu uspjelo da ona ostane savršeno hrskava. Kako se na ručku okupilo žensko društvo, naravno da nismo odoljele desertima, kao ni činjenici da se isti takvi prodaju u londonskom Harrodsu, šoping-meki iz snova svake od nas. Tinu smo nazdravile uz neizbježan crnjak raboso, a dok smo odlazile u rani mrak zimske zagrebačke večeri, činilo nam se da baš on, glasom promuklim od cigareta, za nama poručuje: “Vino razvezuje jezik, daruje blistave govorničke teme, stvara rječitost... U vinu je sveta iskra, jer duh i poezija izlaze iz vina.” Potpisujemo!
Otvori KEKS Pay
