Klavir je u njezin život došao posve “slučajno”. Ni njezini roditelji, a ni bake ni djedovi nisu imali nikakve veze s glazbom. Kao djevojčici, omiljena aktivnost joj je bila gimnastika, ali je ponekad, onako u igri, voljela i zapjevati. Nitko od malene Mije Pečnik, iza koje je danas više od 80 vrijednih nagrada i više od 30 solističkih nastupa s orkestrima u Hrvatskoj i inozemstvu, nije očekivao uspješnu pijanističku karijeru. Nastupala je u prestižnim dvoranama u Rimu i Kuvajtu, a trenutačno pohađa poslijediplomske glazbene studije u Londonu i Kölnu.
“Moja priča s klavirom zapravo počinje slomljenom rukom. Kao mala sam se, zajedno s bratom, ozbiljno bavila gimnastikom. Treninzi su bili svakodnevni i trajali su po nekoliko sati. Sport je tada bio moj svijet sve dok na jednom treningu nisam slomila ruku i time prisilno stala. Dok su brata i dalje svakodnevno vozili na gimnastiku u Sokol, roditelji su tražili aktivnost koju bi mogli organizacijski uklopiti uz njegove treninge, a da i ja imam svoj prostor za neku korisnu aktivnost i razvoj. Ispostavilo se da je najbliže Sokolu bila Glazbena škola Lisinski, a kako sam oduvijek voljela pjevati, odluka je pala na glazbu. Tako je klavir ušao u moj život, potpuno spontano, bez velikog plana i bez unaprijed zamišljene glazbene karijere“, priča nam 26-godišnja Mia o početku svoga putovanja svijetom glazbe.
Miju u djetinjstvu roditelji nisu tjerali da svira klavir, baš naprotiv, pokušavali su je odgovoriti od profesionalnog bavljenja glazbom jer su znali koliko je taj put zahtjevan i neizvjestan. No, kako Mia kaže, ona je bila tvrdoglava i uporna.
„Klavir nije bio roditeljski projekt, nego isključivo moj izbor. Zanimljivo je da je ubrzo nakon mene i brat krenuo glazbenim putem, upisao je gitaru i pokazao izniman talent. Osvojio je prve nagrade na državnim natjecanjima i, među gitaristima svoje generacije, bio je u samom vrhu. Tako je jedna sportska ozljeda, koja je u tom trenutku djelovala kao kraj jedne priče, zapravo otvorila novo poglavlje, i to za nas oboje“.
Živi na nekoliko lokacija
Mia Pečnik trenutačno je na dva poslijediplomska glazbena studija u dvije različite europske države. U Njemačkoj u Kölnu, na Visokoj školi za glazbu i ples u, gdje je još od 18. godine krenula s bachelorom, nastavila masterom, a sada pohađa Konzertexam, program na koji primaju samo rijetke talente, što joj je posebna čast. Usporedo, nakon prijemnog ispita, upisala je i Royal College of Music u Londonu kod vrlo uglednog profesora Dmitrija Alexeeva, što joj je također veliko priznanje.
„U praksi to znači da sam većinu vremena u Njemačkoj, a u London idem na nekoliko dana kada imam predavanja ili nastup. Iako zvuči lijepo, u stvarnosti je prilično naporno. U skladu sa svojim budžetom, u Londonu odsjedam u hostelu blizu akademije, dijelim četverokrevetnu sobu s različitim turistima. Dakle, daleko je to od nekog 'wow' studentskog života kako ga ljudi zamišljaju, ali ja sam zahvalna na prilici da mogu napredovati“, kaže Mia i dodaje kako joj je ovakav način života omogućio da susretne i upozna različite ljude koji su joj, svaki na svoj način, obogatili život.
No izazova na njezinom glazbenom putu bilo je od samih početaka studiranja. Mia je Visoku školu za glazbu i ples u Kölnu upisala u vrijeme pandemije korone, a njezino znanje njemačkog bilo je bazično. Sva predavanja su bila online, u Njemačkoj nije imala prijatelja, bila je daleko od obitelji, a osim svojih studentskih obaveza, svaki je dan imala i predavanja iz njemačkog jezika, koji je morala položiti.
„Ipak, najveći izazovi na mojem profesionalnom putu nisu bili vezani uz samu glazbu i školovanje, već uz nepravde i nepredvidive okolnosti koje i ovaj svijet nosi, politiku, ljudske slabosti i subjektivnost. Sudjelovala sam na velikim natjecanjima za koja je trebalo pripremiti i po četiri sata programa napamet, putovati u drugi grad na predselekcije, snimati izvedbe i čekati odluke komisija. I ponekad, iako znaš da si odsvirao dobro i da zaista daješ najbolje od sebe, dobiješ odbijenicu. Uz to vidiš kako prolaze kandidati koji su izravno ili neizravno povezani s članovima žirija ili akademijom kojoj pripadaju“, otkriva Mia.
O upornosti, omiljenim izvedbama, tremi pred nastup...
Iako priznaje da je u razvoju njezine karijere glazbeni talent odigrao važnu ulogu, Mia naglašava da su ipak bili presudni rad, trud i upornost. „Za jedan koncertni program (a stalno ih morate mijenjati) potrebni su mjeseci svakodnevnog vježbanja, a u stvarnosti to počinje već od malih nogu. Puno morate uložiti u sebe, sudjelovati na natjecanjima, plaćati masterclassove, pokrivati troškove putovanja i smještaja... a honorar s koncerta (ako ga i bude) ponekad jedva pokrije dio tih troškova“, objašnjava i dodaje kako su svaki uložen trud, svaki sat proveden za klavirom, svaki izazov i svaka prepreka zapravo dio puta koji oblikuje glazbenika.
Hrvatska pijanistica najviše uživa u klavirskim koncertima s orkestrom te bi željela više prilika za solističke nastupe jer je to prostor u kojem se može izraziti kao umjetnica. Poznata je po tome što voli izvoditi djela hrvatskih skladateljica i posebno je ponosna što ih može prezentirati svjetskoj publici.
„Osobito sam ponosna na izvođenja glazbe Dore Pejačević. Ona je bila žena ispred svoga vremena, skladateljica iznimne umjetničke snage, bogatog glazbenog jezika i velike emocionalne dubine. Prošle godine imala sam u dva navrata veliku čast u Bonnu izvoditi njezin Klavirski koncert uz Akademisches Orchester Bonn pod ravnanjem dirigenta Daniela Mayera. To je djelo izrazito zahtjevno i po svojoj kvaliteti može se svrstati rame uz rame s poznatim svjetskim klavirskim koncertima“, kaže pijanistica i dodaje kako je publika bila oduševljena, što ju je potaknulo da i nedavno u Londonu na jednome natjecanju izvede nekoliko njezinih djela.
Mia ne skriva da prije svakog koncerta osjeća intenzivnu tremu, ali je prihvaća kao dio svog profesionalnog života. „Kako bih se nosila s tremom, prije koncerta znam uzeti bojanku i bojati ili heklati, što mi pomaže u opuštanju, ali volim i racionalizirati situaciju i osvijestiti si da se ništa neće dogoditi ako nešto ne bude točno onako kako bih željela, i da je sve ljudski i prihvatljivo. Ponekad se javim mami za ohrabrenje, da čujem njezine riječi 'možeš ti to'“, priznaje mlada umjetnica.
Osim izvođačke karijere, Mia nam otkriva kako bi jednoga dana voljela biti profesorica jer su joj njezini profesori najveća najveća inspiracija i upravo su joj oni prenijeli strast i ljubav prema glazbi. „Smatram da je glazba jedan divan, duhovno i emotivno bogat svijet, koji u današnjem ubrzanom vremenu pruža svojevrsnu izolaciju od svakodnevice i oplemenjuje čovjeka iznutra. Voljela bih jednoga dana i sama nekome otvoriti vrata tog plemenitog, unutarnjeg svijeta, baš onako kako su moji profesori otvorili meni“, otkriva nam pijanistica.
Za klavirom posvećena glazbi, u životu preferira raznolikost
Iako predana svome životnom pozivu, glazbi, Mia itekako ima bogat privatni život i širok raspon interesa. Nabraja nam kako voli druženja, voli pjevati, uživa u čitanju knjiga, gledanju filmova, slaže drvene modele kućica, hekla male životinje i ne boji se novih životnih iskustava. „Za klavirom sam potpuno posvećena glazbi, ali u životu volim širinu i raznolikost. Sve to pomaže da skladbe ne ostanu samo note na papiru, nego da u njima vidim emocije, priču i karakter skladatelja. Moglo bi se reći da ono što sam naučila izvan klavira zapravo nadopunjuje mene za klavirom i čini da glazba 'živi' na način koji je meni osobno smislen“, objašnjava Mia.
No život bez klavira i sviranja joj je nezamisliv. Priznaje da se ne sjeća da se ikad od djetinjstva dogodilo da je prošlo deset dana a da nije svirala barem sat ili dva u danu. „Moj idealan dan bio bi onaj kada mogu mirno ustati, vježbati, napraviti pauzu za ručak ili kavu s prijateljima, a potom do večeri posvetiti se programu i biti na Akademiji dok je ne zatvore u 21.30“, kaže Mia.
Iako voli mirne dane u svome životu, bez nastupa i obveza, ne voli kada oni predugo traju. „Tada se pojavi ta neka nesigurnost, a ja se trudim ostati optimistična jer mislim da je važno ne izgubiti vjeru u svoj put, čak i kada se trenutno ne vidi najjasnije kamo idete“.
Nagrade su poticaj za rast
Više od 80 primljenih međunarodnih i naših nagrada potvrđuju kako je Mia Pečnik zasigurno jedna od najistaknutijih hrvatskih pijanistica. Svaka od primljenih nagrada za ovu mladu umjetnicu predstavlja potvrdu njezina truda, ali, kako sama priznaje, još jedan novi korak naprijed i priliku za daljnji rast.
Nedavno je Miu Večernji list proglasio Mladom nadom u sklopu priznanja Žene koje mijenjaju Hrvatsku. „Ovo priznanje za mene ima velik značaj. Ne doživljavam ga samo kao potvrdu svog truda, nego i kao priznanje za cijelo područje umjetnosti kojim se bavim. Ovo priznanje dodatno me motivira da nastavim raditi ono što volim i da kroz svoj rad doprinosim razvoju i vidljivosti glazbe, kako u Hrvatskoj, tako i izvan nje“, za kraj je poručila pijanistica Mia Pečnik.
Otvori KEKS Pay
