Prastara je priča koja govori da će posljednji vampir, jedan od moćnih bojovnika Sotonine plamene vojske, biti savladan u Armagedonu onog trena kada od sjajne svjetlosti koju su s Neba spusili Isusovi anđeoski vitezovi poginu svi njegovi suborci, a sam Sotona već bude okovan Kristovim vatrenim obručem, i to tako što će mu ratorobni kerubin Gabrijel u usta gurnuti glavicu češnjaka.
Od njegova snažna okusa i mirisa, iz njegovih anđeoski bijelih režnjeva koji su tako blagorodni za Kristove sljednike i ljude, njemu će se stegnuti grlo i izdahnut će u za vampire i demone najstrašnijim mukama budući da će češnjak privuči čisti eter u njegova pluća koja će se u tom trenu početi raspadati i bolno zagrizajući u vampirovo tijelo izazivati posljednje razorne otkucaje ognjenog njegova srca i mračne duše.
Tako će, kažu, nestati i posljednji vampir. No on i njegovi sljednici koji slijede zov zarobljenog Sotone, vještice, vukodlaci, vampiri i demoni, još su tu među nama i stoga je po staroj predaji važno u svakoj kuhinji imati glavicu češnjaka, tek tako za svaki slučaj, ali i zbog toga što je za razliku od Luciferovih sljednika, za nas češnjak iznimno zdrav, ono nezamjenjivo i dragocjeno povrće i začin bez kojeg je nezamisliva naša kuhinja i cjelokupna gastronomija.
Pa kako je prastaro biblijsko proročanstvo o Armagedonu, tako je i staro podrijetlo češnjaka i sve zemaljske i nadzemaljske priče i bajke koje se uz njega vežu. Taj je najsnažniji od svih lukova prvi put uzgojen u Kini pred više od pet tisuća godina, i došao još davno na obale Sredozemlja, a u Egiptu su mu pridavali posebna gastronomska, ali i nadnaravna svojstva, tako da će postati zagrobna popudbina svakog faraona kada ga spuste u njegov sveti grob i krene u susret svome ocu sunčanom Amon Rau.
Za razliku od egipatske gastronomije, koja je dopuštala uživanje u češnjaku samo najviši slojevima, u Staroj Grčkoj i Rimu već su poznavali opća ljekovita svojstva češnjaka i bio je omiljena hrana puka, vojnika, zanatlija, atleta i mornara, svih koji su za svoj život zarađivali teškim tjelesnim naporima i bavili se fizičkim poslovima, ali i miljenik aristokracije. Jer i grčki su viši slojevi uživali u češnjaku koji je bio često okusna osnova njihove jednostavne, gastronomije pretežito oslonjene o plodove mora i uzgajali su nekoliko vrsta koje se, ako je suditi po ostacima pronađenim u posmrtnim žarama, u kojima je ovaj luk također služio kao poputbina u svijet umrlih, nimalo ne razlikuju od našeg češnjaka, a i cijeli se jedan dio velike atenske tržnice još od V. stoljeća pr. Krista nazivao skoroda, jednostavno, češnjak.
U Rimu su ga uživali svi, no neki osjetljiviji patriciji su ga izbjegavali zbog njegova snažna mirisa, ali i smrada koji se ispušta kroz kožu nakon nekog vremena, posebno nakon tjelesnih napora.
Tako za razliku od starijih rimskih pisaca o gastronomiji, posebno Katona i Cicerona koji hvale svojstva češnjaka, onaj elegantni i buntovni republikanac, aristokrat Marko Gabije Apicije u svojoj glasovitoj kuharici spominje samo dva recepta u kojima se upotrebljava bijeli luk, a i oni su bili namijenjeni isključivo bolesnicima. Istu odbojnost možemo osjetiti i u Horacijevim pjesmama jer on često pjeva da “Snažni je češnjak za ljubavnike pogubniji od trenutne tjelesne nemoći”, budući da “Odbija našu milu da nam se poda i prisiljava je da bježi na drugi dio postelje, često zauvijek.” Manje lirski i ljubavno raspoloženi Srednji vijek, nije mario za teške mirise i neugodan vonj našeg znoja, već je začudo, potaknut novozavjetnom pričom o Armagedonu, u njemu opet prepoznao moćno oružje protiv zlih sila, vještica i vampira, ali i traženi začin i lijek koji svojim mirisom i okusom spašava našu dušu i tijelo.
Tako sve do najnovijih nutricionističkih istraživanja koja su u češnjaku prepoznala važnog saveznika i oslonac naše ishrane, ali i okusnog užita koji češnjak unosi u našu kuhinju, jela i na naše stolove. Pa tako, izjedajući jela u kojima češnjak vodi glavnu gastronomsku riječ, i mi sami postajemo dio anđeoske vojske koja se kod Armagedona svakodnevno skobljava sa silama zla, pa makar ti zlodusi, vampiri, vještice i vukodlaci, ponekad čučali u nama samima.
Upržena juha od češnjaka
Na 1 dl maslinova ulja prepržite 3 žlice brašna, pa kad malo dobiju boju, ulijte 3 dl povrtnog temeljca, 2 dl mlijeka, 2 žlice aliöllia ili provansalskog umaka od češnjaka, sol i papar. Kuhajte miješajući dok ne dobijete gustu uprženu juhu. Posebno na ½ dl maslinova ulja prepržite na naglo 2 režnja češnjaka izrezanog u listiće i 1 plošku pršuta izrezanu na kockice. Kad zazlate, zajedno s uljem prelijte po juhi. Moj recept.
Da,dug život omogućit će vam češnjak moš mislit,samo ak nas prije ne dohvati neko od milijun zla koje vladaju planetom u današnje vrijeme.