Najgore što se Vedranu Pavleku moglo dogoditi iz žanra je bajke. Mogli su ga trajno, ili barem na nekoliko godina, zadržati u kazahstanskom zatvoru. Tamo, naime, nije ugodno. Prema izvještajima Amnesty Internationala, u zatvorima se provodi tortura nad pritvorenicima, ljudi se zlostavljaju što s ciljem, što bez ikakvog cilja, atmosfera po kazahstanskim tamnicama istodobno ima nešto od prilika opisanih u Andrićevoj “Prokletoj avliji” i od onog o čemu Danilo Kiš piše u “Grobnici za Borisa Davidoviča”. Kazahstan je moderna orijentalna despocija. Dugogodišnjega despota Nursultana Nazarbajeva 2019. zamijenio je Kasim Žomart Tokajev, koji je baš nedavno saopćio da njegova zemlja napušta “superpredsjednički” oblik vladavine i da cilj ne bi trebao biti čovjek za državu, nego država za čovjeka, ali čak i da Žomartu Tokajevu povjerujemo da mu cilj nije da postane kalif umjesto kalifa, činjenica je da Kazasi i ostali narodi ove multietničke zemlje imaju mračnu društveno-političku tradiciju, te se razuman čovjek ne bi volio zateći tamo u zatvoru.