Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Vizualna umjetnost

Život našeg najskupljeg slikara: Do Pariza sam došao na Vespi pa su me komunisti skoro ubili

"Nisam otišao u Pariz, nego u Trst. Ondje sam kupio novu Vespu i njome krenuo u Pariz. Danas me uhvati jeza kad se sjetim da sam kao entuzijastični mladić Europu prošao na motoru", kaže u životnom intervjuu Zvonimir Mihanović
13. rujna 2020. u 19:43 36 komentara 25665 prikaza
Foto: Ivo Čagalj/Pixsell
Pogledajte galeriju 1/10

Na intervju sa slikarom Zvonimirom Mihanovićem stigli smo u srijedu poslijepodne. Dočekao nas je u svom ateljeu na splitskim Mejama gdje baš počinje slikati novu sliku. Njegov je atelje, kaže, napravljen prema nacrtu Picassova ateljea u Parizu. Do posljednjeg milimetra. S jedne strane prostorije nalazi se veliki stakleni otvor kroz koji gotovo prodiru grane alepskog bora s Marjana, dok je na drugoj strani smješten balkon s kojega pogled puca sve do Šolte. Tipičan je to ambijent za umjetnika svjetskoga glasa, pomalo i boemski, no od prosjeka živućih slikara odskače njegova vila s bazenom i ispred nje skupocjeni terenac. Logično je, stoga, bilo da s čovjekom napravimo životnu priču. Od početka do kraja.

 | Autor : Ivo Čagalj/Pixsell Foto: Ivo Čagalj/Pixsell

Iako vas se naziva splitskim slikarom, vi ste ipak rođeni u Donjem Sitnu, malom mjestu smještenom nekoliko kilometara izvan grada. Sitno pripada gradu Splitu upravno i teritorijalno te je sastavni dio njegova sociološkog i kulturološkog bića, no činjenica je da se ljudi u tome mjestu, barem u lokalnim okvirima, radije nazivaju Sitnjanima, a ne Splićanima. U njima je duboko ukorijenjen lokalpatriotski osjećaj. Kakva je situacija s vama?

Da, rođen sam u Sitnome, mjestu koje se nalazi na zapadnoj granici nekadašnje slavne Poljičke republike. To je mjesto iz kojeg potječu i moja majka i moj otac, a zapisi o rodu Mihanovića sežu u 17. i 18. stoljeće. Pretpostavlja se da svi Mihanovići vuku iskonske korijene iz Sitnoga. Također, neke od starih splitskih familija koje su nosile prezime Duplančić, Kuzmić, Krstulović ili Ugrin svoje korijene nalaze u Sitnome. Za to mjesto veže me velika nostalgija, privrženost i rodoljublje. Svoje najbolje dane kao dijete provodio sam upravo tamo. Međutim, ja nisam živio u Sitnome. Kad sam imao samo nekoliko mjeseci, roditelji su se zbog poslijeratne gladi i neimaštine preselili u Split. Imao sam još dva brata i tri sestre. Bilo je jako teško preživjeti, ali ništa nam nije nedostajalo i bili smo sretni. No, gotovo svaki vikend išli smo u Sitno, i to pješice. Trebalo nam je dva ili tri sata. Sitnjani su inače ponosni i radišni ljudi, iznimno su pobožni i domoljubno orijentirani, a to ćete shvatiti ako detaljno proučite historiografiju Poljičke republike. Ona je dala bezbroj pametnih, uspješnih, probitačnih ljudi, a Sitno pogotovo. Ja sam u Sitnome upio život od svojih baka i djedova. Memorirao sam taj trud, instinkt za preživljavanje na dalmatinskom kamenu, sreću, obitelj, zajedništvo...

U vašoj obitelji postoje još neki uspješni ljudi koji su ostavili trag u nacionalnim gabaritima...

Da, moj bliski rođak bio je Damir Mihanović Ćubi koji je, nažalost, nedavno preminuo, nekadašnji predsjednik Sabora Nedjeljko Mihanović je moj stric, profesor i akademik Ante Mihanović također mi je blizak rod. Spomenuo bih svoga nećaka, uspješnog poduzetnika Damira Mihanovića, ali i brata Marina koji je vrstan povjesničar s iskustvom u diplomaciji. No, to je samo kap u moru. Mnogo još ima mojih Mihanovića umjetnika, poduzetnika, doktora znanosti, kulturnjaka i intelektualaca.

Kad se probudio vaš nerv za umjetničko stvaranje?

Ključni trenutak bilo je more, a postoje u tom smislu tri inspiracije. Ja sam kao dijete, možda čak negdje pri početku osnovne škole, ustajao rano i baš svako jutro odlazio na Bačvice, točnije na kamene sike između plaže Bačvice i plaže Ovčice. Tamo bih lovio ribu. I sad zamislite koja je to privilegija živjeti u Splitu, u Dalmaciji. Jutro je, šest sati, čuju se prva zvona s kampanela, a ja gledam u daljinu, bonaca je, more mijenja boje, sunce navire, valovi skrivaju stijene, mirišu borovi... To je bio presudan trenutak – more. Zbog zaljubljenosti u more počinju moje iskonske aspiracije prema umjetnosti. Kad gledate more, onda gledate život, beskonačnost, mistiku, gledate nadi i vjeri u oči. Tada sam osjetio mir, spokoj, tišinu, a to me čini sretnim. Drugi motiv vezan je uz Komižu. Jedan dio djetinjstva proveo sam na Visu. Naime, tamo je živjela prijateljica moje majke kod koje bismo išli na ljetovanje. Mnoga ljeta proveo sam s ribarima. Ustajali smo usred vrućih noći i išli na ribe. Još i danas mi glavom odzvanja zvuk dizel-motora, miris mreža, viški dijalekt, ali i slike tih srdela koje u mreži svjetlucaju poput bisera. Treći i možda najvažniji motiv također se dogodio u Komiži. Tada se na Vis iz Pariza vratio Vinko Foretić, vrhunski, ali, nažalost, javnosti nedovoljno poznat slikar. U biti, vratio se umrijeti na Vis budući da se u Parizu zarazio smrtonosnom bolesti. Susret s njim bio je moj prvi susret s ozbiljnim slikarstvom. Komiža je malo mjesto, svatko svakoga zna i nije trebalo dugo da se ja kao klinac i Foretić kao čovjek u posljednjoj etapi života počnemo družiti i razgovarati. Prepoznao je talent u meni. Dao mi je platno i boje i kazao mi: ‘Ajde, mali, slikaj’. Prije nego što sam ga upoznao nikad u životu nisam imao priliku vidjeti uljane boje. On mi je davao instrukcije. To je bila bajka. On je bio moj prvi učitelj, pričao mi je nekoliko godina, sve dok nije umro, o Parizu, životu, anegdotama, formirao me kao čovjeka i umjetnika.

 | Autor : Ivo Čagalj/Pixsell Foto: Ivo Čagalj/Pixsell

Kad ste napravili prvi rad, kako ste prepoznali talent?

Bio sam jako mlad, taman negdje pred školu. Igrao sam se na ulici ispred kuće i kredom na asfaltu nacrtao konja u galopu. Igrom slučaja ulicom je prolazio novinar tada tek osnovane Slobodne Dalmacije, šjor Kragić. On me fotografirao i stavio u novine pod naslovom “Umjetnost na asfaltu”. Sva sreća da tada nisu postojali vrtići. Ja sam kao dijete živio lutalačkim životom, kao slobodar. Mislim da vrtići uskraćuju slobodu i ubijaju kreativnost. To je užas za djecu. Vrtić postoji zbog zaposlenih roditelja, a ne dobrobiti djeteta. Ništa ne može nadomjestiti dječju igru i smijeh na mediteranskoj toploj ulici.

Kako su izgledali vaši srednjoškolski i studentski dani?

Važnu ulogu odigrala je moja profesorica Bunčuga iz osnovne škole koja je snažno utjecala na moje roditelje. Iako me voljela i podržavala u slikarstvu, pragmatično je razmišljala. Ja sam, što je sasvim logično, imao želju upisati Umjetničku školu, no ona je tada mojima sugerirala kako to nije utrživo i da ću cijeli život biti siromašan kao slikar bez opipljivog zanata u rukama. Tada se govorilo kako se u Kaštelima otvara tvornica televizora i elektronike pa mi je rekla: ‘Zvone, upiši ti tehničku školu, uzmi zanat u ruke, a kasnije ajde studirati na Akademiju u Zagreb. Ako budeš mogao živjeti od slikarstva – super. A ako ne, uvijek se možeš vratiti u Split i sastavljati televizore’. Eto, tako sam završio u Tehničkoj školi, smjer slabe struje. Naravno da se time nikad nisam bavio. Ali nije mi žao. U Tehničkoj školi predavali su mi najeminentniji splitski profesori, a pogotovo oni iz društvenih predmeta. Radili su upravo u Tehničkoj, a ne u Gimnaziji budući da je tadašnja komunistička vlast sve slobodnomisleće i prohrvatski orijentirane intelektualce marginalizirala tako da ih je postavljala u manje utjecajne škole.

A fakultet?

Kad je došlo vrijeme za fakultet, roditelji su već bili stari, jednostavno mi nisu mogli financirati studij u Zagrebu. Zbog toga sam tražio alternativu u Splitu pa sam upisao Pedagoški fakultet, smjer likovnih umjetnosti. To je bila viša škola, trajala je dvije-tri godine. Ali opet bih rekao da je to bila sreća u nesreći. Na tom fakultetu imao sam sreću da me podučava Ante Kaštelančić, jedan od najvećih naših slikara, ali i Andrija Krstulović koji je bio desna ruka Ivanu Meštroviću. Sve sam ispite položio, ali nisam diplomirao.

Zašto? 

U to vrijeme pjevao sam u crkvenom zboru Sv. Frane (na rivi). U toj crkvi, na jednom zidu postoji otisak Ticijanovog remek djela iz Venecije, iz crkve Santa Maria Della Salute, a na kojoj je prikazano uznešenje Blažene djevice Marije. Sanjario sam, naprosto sanjario da odem u Veneciju vidjeti tu majstoriju. Baš sam to tvrdoglavo hito pod svaku cijenu. No, kako nisam imao novca, preko svećenika iz crkve Sv. Frane sredio sam vatikansku stipendiju. Upao sam na Academia di Brera u Milanu, a u Veneciji sam se povremeno odlazio umjetnički razvijati. No, tadašnja diplomatski odnosi Vatikana i Jugoslavije nisu bili bajni, zbog čega je doneseno nekakvo suludo birokratsko pravilo da ostajem bez stipendije kao tada jugoslavenski državljanin. Morao sam se vratiti u Split. Ali ubrzo su me ponijeli neki novi snovi.

Koji snovi? 

Želio sam otići u Pariz vidjeti sliku 'Izlazak sunca' od Claudea Moneta. Ta se slika uzima kao referentna točka impresionizma u slikarstvu, a neodoljivo me posjećala na Bačvice - moju vječnu inspiraciju budući da je na slici prikaza pučina, plavetnilo i tek jedna mala gajeta s koje čovjek lovi ribu.

 | Autor : Privatna arhiva Foto: Privatna arhiva

Kako ste došli do Pariza?

Skupljao sam novac radeći u trogirskom škveru. Tukao sam hrđu s brodova po najvećim vrućinama. To je možda najgori posao koji sam u životu radio. Ali eto, skupio sam dovoljno novca za Pariz, ali znate što sam onda napravio? Nisam otišao u Pariz, nego u Trst. Ondje sam kupio novu Vespu i njome krenuo u Pariz. Danas me uhvati jeza kad se sjetim da sam kao entuzijastični mladić Europu prošao na motoru.

Kao prilično neiskusni Dalmatinac, Vespom dolazite u Pariz, vječno stjecište europske književnosti, glazbe, slikarstva, filma, ali i buržujskih kavana i prostora za brzu i laku propast u hedonizmu i dekadenciji. Kako ste se snašli?

Bilo je to u lipnju 1971., a Pariz kao Pariz, sa svom svojom raskoši i ljepotom, mamac za umjetnike i boeme (smijeh). Došao sam kao izgubljeni dječarac s tadašnje periferije Europe. Kako je bilo ljeto, bilo je i turista, na ulici se odvijao bogat život. Počeo sam slikati portrete na asfaltu i bilo je jako puno posla. Shvatio sam da u jednom danu mogu zaraditi sasvim pristojnu količinu novca za život i studij. Međutim, kako je odmicalo ljeto tako su i turisti odlazili, počele su kiše, a ja sam ostajao bez mogućnosti za zaradu – u svojoj sobici, usamljen, gladan, bez prebijene kovanice u džepu. No, moja splitska, poljička tvrdoglavost tjerala me naprijed pa sam tada uz malo šarma i probitačnosti u Parizu postao jedini slikar kojem je bio dopušten radni ulazak u najprestižniju kavanu Café de la Paix. Tamo sam slikao portrete uglednih gostiju, što me naposljetku spasilo od potpune financijske i opće propasti.

Kada onda dolazi vrhunac vaše karijere?

Prijavio sam prijemni ispit na École des Beaux-Arts u Parizu i upisao se na studij na kojem sam kasnije i diplomirao. Kad sam došao na taj studij nisam ni slutio da je to sjecište europske komunističke omladine. Svi su bili crveni. Zidovi su bili prekriveni zastavama sa srpom i čekićem, a često se pjevala Internacionala. Jednom mi je jedna kolegica dala nekakav propagandni letak, a kad sam ga odbio uzeti skoro su me pretukli. Naime, oni su tamo mislili da sam ja komunističkih uvjerenja pošto dolazim iz Jugoslavije (smijeh). No bez obzira na sve to je jedna od najcjenjenijih umjetničkih škola u svijetu. Ondje sam upoznao iskusnije i već poznate kolege koji su se oduševili mojim radovima i omogućili mi da izlažem u Salon d’Automne. Iste večeri tijekom izlaganja mnogi su se počeli raspitivati o meni i tako sam došao do mnogih poznanstava.

Život vas, ako se ne varam, i dalje vuče u Ameriku?

Ubrzo sam dobio pisma od nekoliko europskih galerija, ali frapiralo me kad sam vidio da su mi pisali iz galerije Wally Findlay, najjače svjetske galerije i onda i danas. Oni su 1980. organizirali moju izložbu i sve su slike u rekordnom roku rasprodane. Od tada pa do danas surađujem s njima. Tu sam razgranao mrežu i upoznao svoje kupce, najbogatije ljude na svijetu, ali i oženio se i dobio djecu.

Vaše se slike prodaju po cijenama od nekoliko milijuna kuna... Priča se da se o vašoj slici ne može ni razgovarati bez minimalno 150.000 dolara.

Istina je da cijena nije malena, ponekad je i veća od onoga što se u medijima piše, ali o konkretnim iznosima ne bih govorio u ime profesionalizma. Ja sam ipak slikar i na prvome mjestu mi je umjetnost. Naravno, sretan sam što svojoj djeci i sebi mogu omogućiti lijepi život, ali financijama se bavi moj agent.

Koliko slika možete naslikati godišnje?

Maksimalno pet. Za jednu sliku treba mi dva-tri mjeseca.

Izlagali ste i u galeriji Forbes u vlasništvu jedne od najbogatijih svjetskih obitelji...

Da, bilo je to u srcu Manhattana, a na izložbu je došlo 500-injak najuglednijih ljudi iz cijelog svijeta, a svi su odreda bili ljubitelji umjetnosti. Sjećam se da sam članovima obitelji Forbes jednom prilikom u šali rekao da je bogatiji čovjek u barci na moru s moje slike nego oni (smijeh).

 | Autor : Privatna arhiva Foto: Privatna arhiva

Što privlači kupce vaših slika. Što je toliko magično u hiperrealizmu?

Vjerujte mi, ni sam do danas to nisam otkrio. Mnogi moji kupci iz ranijih dana nikada nisu ni bili u Hrvatskoj, a naši dalmatinski motivi jednostavno ih obaraju s nogu. Taj moj realistički stil vjerojatno kod čovjeka budi iskon, nostalgiju za jednostavnošću života. Te slike su naizgled jednostavne tematike, klasične su, nalik na fotografiju, a to ljude impresionira, pogotovo kad shvate da takav vjeran prikaz realiteta nije lako napraviti budući da je riječ o najzahtjevnijoj slikarskoj tehnici.

Postoje li u Hrvatskoj kupci vaših slika i koji su to ako ih ima?

Ima, i zbog toga sam jako sretan. Ne zbog zarade, već zbog činjenice da se u Hrvatskoj budi ozbiljna kolekcionarska scena koja doista cijeni umjetnost. Nije riječ samo o bogataškoj obijesti. Prije samo desetak godina toga u Hrvatskoj nije bilo. Što se tiče imena, profesionalizam mi ne dopušta da o tome govorim.

Zašto ste odabrali hiperrealizam?

Zato što volim mir, jednostavnost i klasiku. Ne volim divljanje i ekstremizme općenito u životu. To bih sve mogao usporediti i s društveno-političkim kontekstom.

Kad ste već spomenuli politiku, svojedobno ste u jednom intervjuu kazali da vam je žao što Hrvati nisu veći nacionalisti. Što ste time htjeli reći?

Danas se nacionalizam u javnom diskursu veže uz nešto negativno, ali to je legitimna politička doktrina koja je u Hrvatskoj uvelike kompromitirana zbog polustoljetne komunističke diktature. Živio sam u Francuskoj i u SAD-u, svima njima je najnormalnije ujutro zapjevati himnu i podignuti barjak. Pa je li to znači da su oni nacionalisti? Samo sam u Hrvatskoj uočio da postoje ljudi koju vlastitu državu preziru i žele joj sve najgore pa pod krinkom krivog tumačenja nacionalizma provode neke svoje rušilačke ideje. No, te primitivne podjele više ionako u današnjem kontekstu nisu važne. Danas se svijet dijeli na globalizam i suverenizam. To je cijela filozofija.

 | Autor : Ivo Čagalj/Pixsell Foto: Ivo Čagalj/Pixsell

Kojem spektru vi pripadate, globalističkom ili suverenističkom?

Danas se u ime liberalizma dopušta svakakva improvizacija, malograđanština, dekadencija, površnost... Stvorena je paradigma političke korektnosti koja će, prema svemu sudeći, postati novi fašizam. Zapadna civilizacija, kad je dosegnula vrhunac, odmakla se od crkvenog nauka, skrenula je u potpuni hedonizam, u karijeru, u opijanje, drogiranje, novac, individualizam i promiskuitet te je sve očiglednija vjerojatnost da će u toj površnosti nestati pa će je zamijeniti neka nova civilizacija. Čovjek je postao otuđen, izgubljen u masi, zaboravio je na obitelj, prijatelje, na mir i sreću. Domoljublje i rodoljublje nikad neće biti fašizam kao što neki kod nas žele prezentirati. Čovjek koji nije domoljub ne može imati identitet, samim time ne može voljeti sebe, a onda ni bilo koga drugoga.

Kako komentirate političku situaciju u Hrvatskoj?

Mogu reći da sam ponosni pristalica HDZ-a bez obzira na krize koje je ta stranka prolazila od svog osnutka. U njoj je, naime, sačuvana najzdravija jezgra hrvatskog naroda koja je pridonijela tome da ovaj narod preživi i opstane kroz stoljeća. Zbog toga sam od prvog dana stvaranja hrvatske države pomagao koliko sam mogao humanitarnim akcijama, prikupljanjem sredstava i pomažući našim iseljenicima. Radio sam mnogo i na međunarodnom lobiranju za priznanje Hrvatske. Preko svog kupca, bivšeg američkog senatora Johna Warnera, došao sam do tadašnjeg američkog predsjednika. Nekoliko sati sjedili smo i razgovarali o Hrvatskoj. On me je pomno slušao.

Što mislite o Franji Tuđmanu?

On nije bio samo veliki političar nego i pravi heroj. U to doba kad je većina svijeta bila protiv želje hrvatskog naroda da se odcijepi od Jugoslavije on je jednostavno obavio utopijski posao. Hrvatska javnost danas ne poznaje dobro tadašnje međunarodne okolnosti i činjenice u kakvim je uvjetima započeo proces stvaranja države. Na jednoj su strani bili Tuđman i hrvatski narod, a na drugoj ostali svijet. Pouzdano znam, iz prve ruke, tko je i kako prijetio Hrvatskoj sankcijama i međunarodnom izolacijom. Tuđman je zbog toga bio natprirodno hrabar. Kad velike svjetske sile i međunarodna politika dopuste da u javnost iziđe istina o tome kakva se sudbina Hrvatima spremala, vjerujem da će naš narod ujedinjeno Tuđmana postaviti na najveći mogući pijedestal. Upravo je on spasio narod od nestanka, a državu od propasti i zaborava.

Plenković?

Skidam mu kapu na vrlo mudrom i harmoničnom balansiranju između globalne politike i nacionalnih interesa. Stranku je pozicionirao na blagom desnom centru, a to hrvatskom narodu najviše odgovara. Mislim da je on svakako jedan od najsposobnijih političara u Europi i ne govorim to kao pristalica HDZ-a nego kao čovjek i rodoljub.

Kako pomiriti sukob sveprisutne globalističke agende s nacionalnim politikama država?

Drago mi je da ste me to pitali. Odgovor stane u samo jednu riječ, a izrekli su je mnogi prije mene. Odgovor je – kršćanstvo.

 | Autor : Privatna arhiva Foto: Privatna arhiva

 

 

POLICIJA SVE SNIMILA
Kako se radilo u aferi Janaf: Kovačević je naručivao eskort dame, a Grgić strahovao da ga netko vidi
Kotiga i Ribafish: Najbolje ribe su na istoku!
HEDONIZAM
Kotiga i Ribafish: Najbolje ribe su na istoku!
  • Avatar pantagana
    pantagana:

    Vecernji, napiso sam vam neki dan komentar, kad vec pisete o umjetnosti moze li nesto i o ovoj izlozbi o Hrvatskoj i Hrvatima u TATE modern u Londonu.

  • Avatar lijevipokvarenibrisač
    lijevipokvarenibrisač:

    Veličanstven čovjek i još večanstveniji umjetnik. Potpuno nepoznat mnogima kojima je značenje riječi kultura ili umjetnost nepoznato. Predivno je artikulirao kako se kod nas domoljublje o rodoljublje smatra fašizmom. Potvrde takog osuđivanje vidimo svaki dan. Pseudo intelektualci si dopuštaju kažnjavati ... prikaži još!i čak i misao uz često zabranjivanje slobodne misli i slobodne riječi. To su i najsigurniji i najprovjereniji koraci koji doista vode do fašizma kakvog je svijet već imao - jedino je boja novonastajućeg fašizma više crvenije nego smeđe ili crne boje.

  • romobil:

    Foto aparat je dovoljan. Isprintati fotku na platnu i čemu još boju kistom razmazivati? Razlika je i tako nebitna.