Posve je besmisleno iz hrvatske perspektive uspoređivati Zagreb i London. Prema podacima iz posljednjeg popisa stanovništva (iz 2021.) uži dio Londona (tzv. Big London) ima 9,5 milijuna stanovnika, no procjenjuje se da ih na širem gradskom području živi više od 14 milijuna. Bilo bi smiješno uspoređivati broj kazališta jer zemlja Shakespearea i grad koji ima njegovo kazalište nude kulturne poslastice koje privlače ljude iz cijelog svijeta. Štoviše, uz arhitekturu, bogatu baštinu, povijest i vječnu nadu da će "baciti" oko na nekoga iz kraljevske obitelji, upravo je za naše pojmove nevjerojatno bogata i raznolika kulturna ponuda razlog što London godišnje posjeti više od 30 milijuna turista, od čega dvije trećine čine stranci, dok deset milijuna posjeta otpada na Britance.
Zbog svega toga put u London radi odlaska u kazalište posebna je avantura. S jedne strane šetaš se ulicama velegrada, pedometar kaže da si na dnevnoj dozi od 15 kilometara, utrčavaš u vlakove, ploviš Temzom, ponosan si na način na koji se snalaziš u metrou..., a na svakom koraku neko je novo kazalište, neki novi muzej sa sjajnim postavom i još boljom gostujućom izložbom. Ponuda drama, baleta, opera te posebno mjuzikala toliko je bogata da se u toj ili sličnoj vrsti zabave nalaze i show programi poput "Magičnog Mikea" i "Djevojaka iz Coyote bara" za koje, kada kupuješ ulaznice internetom, moraš poslati i svoju fotografiju, koja postaje sastavni dio te ulaznice, a sve kako bi se spriječio ulazak maloljetnika. No ako si došao pun planova, ali nepripremljen, crno ti se piše, jer na licu mjesta nemoguće je kupiti ulaznice, posebno ne za kazališta i muzeje. Sve je rasprodano danima (i mjesecima) unaprijed i na to treba misliti kod kuće, kupiti karte za predstavu koju želiš vidjeti i oko tog datuma isplanirati put.
Ni s muzejima nije znatno drukčije, posebno ne onima za koje se ne plaća ulaznica (počevši od British Museuma s egipatskim blagom, Muzeja Londona u kojem se može vidjeti povijest tog grada od pretpovijesti do danas ili primjerice National Gallery, gdje se možete satima diviti djelima Da Vincija, Botticellija, Van Gogha...), a to znači da opet treba danima unaprijed rezervirati termin za ulazak. Zapravo, bilo bi najjednostavnije reći da se za ulazak u većinu londonskih muzeja ne plaćaju ulaznice, iako se one plaćaju za velike gostujuće izložbe, a razlog tome je kolonijalna prošlost Velike Britanije. Naime, i danas su aktualni zahtjevi mnogih zemalja, u prvom redu Egipta i Grčke, da im se vrate arheološki nalazi koji potječu s njihovih teritorija. Britanija podjednako uporno odbija sve te zahtjeve i svih ovih stoljeća tvrdi kako su oni spasili sve to svjetsko – i tuđe – blago od uništenja. I uz to s diplomatskih visina cinično dodaju kako sve to cijeli svijet kod njih može vidjeti – besplatno. Naravno, nakon što platite (po mogućnosti njihovoj aviokompaniji) put do Londona i sve što smještaj u jednoj od najskupljih europskih prijestolnica podrazumijeva.
Uzdati se u sreću i pokušati ući u muzeje bez prethodne pripreme nema previše smisla – to uglavnom znači sate i sate čekanja u redovima s brojnim znatiželjnim posjetiteljima, često i dulje od tri ili četiri sata. U to sam se uvjerila prilikom nedavnog boravka u Londonu, kada sam odsjela u hotelu smještenom doslovno nekoliko koraka od slavnog British Museuma, koji je dom milijunima izložaka, među kojima su i dijelovi Partenona te egipatske mumije. Činilo mi se da će nadobudni posjetitelji čekati u redovima cijeli dan, a da zapravo nisu mogli biti sigurni hoće li tog dana uopće uspjeti ući, jer ne postoji način da saznate koliko unaprijed rezerviranih ulazaka (često su to velike turističke grupe) dolazi.
Najveća gužva ove jeseni ipak vlada oko Victoria&Albert muzeja, i to zbog neprocjenjivog, gostujućeg blaga koje se ondje može razgledati. U tom najvećem svjetskom muzeju primijenjene umjetnosti i dizajna, koji je utemeljen 1852., u tijeku je velika izložba jednostavnog imena – "Cartier". Do 16. studenoga tamo će sretnici koji su već kupili ulaznice moći razgledati veličanstvenu izložbu od čak 350 eksponata koji pričaju povijest jedne od najslavnijih draguljarskih kuća svijeta. Svi su ostali zakasnili, jer izložba je – rasprodana.
No još je moguće zgrabiti ulaznicu za izložbu "Stil Marije Antoinette", koja se također održava u glavnoj i najstarijoj zgradi tog muzeja, a koja ostaje otvorena do 22. ožujka sljedeće godine. Sa svoje izvorne adrese u South Kensingtonu ovaj se muzej, u 173 godine svoga postojanja, "raširio" ne samo Londonom nego i Britanijom, pa tako danas djeluju i V&A East, smješten u istočnom dijelu grada koji je ekspanziju doživio uoči londonskih Olimpijskih igra 2012. godine, zatim V&A Young, te muzeji u britanskom gradiću Barlastonu i škotskom Dundeeju. Upravo je u istočnom muzeju V&A, koji se nalazi u Olimpijskom parku kraljice Elizabethe, nedavno otvoren Centar Davida Bowieja, koji također privlači tisuće posjetitelja na dnevnoj bazi te u današnjem svijetu postaje primjer supermodernog muzeja u stalnoj interakciji s publikom. Ni ulaznice za Centar Davida Bowieja ne plaćaju se, jer su njegovo osnivanje potpomogli brojni donatori, baš kao što i svaki posjetitelj može ostaviti novčani prilog. Ali i ovdje je za ulaz potrebno preuzeti tzv. vremensku ulaznicu. Ona se nalazi na službenoj internetskoj stranici muzeja V&A, a trenutačno su zauzeti svi termini do polovice studenoga. No ako želite, možete uz tu rezervaciju zatražiti svoj osobni "susret" s (najviše) pet izloženih predmeta. Naravno, djelatnici muzeja neće vam dopustiti da odjenete i isprobate neki od Bowiejevih kostima ili odijela, ali moći ćete ih dodirnuti te tako postati djelić glazbene povijesti svijeta. Osobno ne znam kako bih izabrala pet predmeta od 90 tisuća koliko ih je izloženo, ali taj je muzej svakako na mojoj listi za sljedeći londonski izlet.
Rujan 2025. u London me odveo zbog baleta, nakon kojeg mi obično "Labuđe jezero" nikada više neće biti dovoljno. Naime, pogledala sam tzv. muško "Labuđe jezero", balet koji je koreograf Matthew Bourne osmislio na glazbu Čajkovskog i prema motivima slavne originalne koreografije, no priču je iz temelja preoblikovao – umjesto eteričnih balerina, uloge labudova dodijelio je plesačima. To je predstava koju željno iščekujem vidjeti uživo već punih trideset godina – još otkako je snimku prve verzije u jednoj od svojih emisija "Opera box" prikazao Dražen Siriščević (hvala mu na tome), a osobito nakon što sam pogledala završne scene filma "Billy Elliot", u kojima je Adam Cooper, tadašnji prvak Kraljevskog baleta i prvi izvođač uloge glavnog labuda, izveo svoj nezaboravni skok. Krajem prošle godine Bourne je, slaveći trideseti rođendan ovog naslova, postavio "Labuđe jezero sljedeće generacije", a ja sam ih od samog početka 2025. pratila po turneji Britanijom, da bih početkom lipnja, kada su objavljeni novi datumi londonskih izvedbi, kupila ulaznicu za 25. rujna. Balet je toliko sjajan da bih sada najradije spakirala kovčeg za Pariz, gdje gostuje od 9. do 29. listopada, ali ovo je ipak tekst o londonskoj kulturnoj ponudi, a ne mojoj ludoj ljubavi prema baletu.
Kako, između tradicije i hitova, funkcioniraju londonska kazališta, možda je najbolje objasniti na jednom od njihovih novijih mjuzikala "Vrag nosi Pradu", koji je u Dominion Theatreu osvanuo (prije godinu dana) kada je informacija da se sprema filmski nastavak slavnog filma iz 2006., redatelja Davida Frankelsa, bila još na razini glasina. No londonska kazališta igraju na sigurno i zato se na njihovim pozornicama mogu pogledati i "Kralj lavova", "Jadnici", "Oliver", "Hamilton", "Mama Mia", "Cabaret", "Moulin Rouge"... i mnogi mnogi drugi mjuzikli, a što je naslov slavniji, veće su i cijene ulaznica. Kreću se od 24,50 (riječ je o cijeni najjeftinijih ulaznica koje kazalište nudi, da bi one najbolje dosegnule i trostruku svotu) do 62,50 funti, koliko stoji najjeftinija ulaznica za londonsku verziju "Cabareta".
Kultura – moćan mamac Londona
Da, treba se pošteno isprsiti za londonska kazališta (dvije karte za balet su, uz osiguranje povrata novca ako tri dana prije izvedbe odlučite da ne želite ili ne možete doći, stajale 220 eura) i zato začuđuje da se za tek 18,75 funti (i opet za najjeftinija, što znači i najlošija mjesta) mogu kupiti ulaznice za naslov koji je 2016. godine svojom premijerom upisan u povijest britanskog kazališta. Bila je to (i još uvijek jest) dramska predstava "Harry Potter i ukleto dijete", koja nastavlja priču ondje gdje su je zaustavili filmovi o najpoznatijem čarobnjaku svijeta, 19 godina nakon događaja koji su se zbili u knjizi i filmu "Harry Potter i darovi smrti", kada Harry radi u Ministarstvu magije i otac je troje djece. Predstava u režiji Johna Tiffanyja i adaptaciji Jacka Thornea najprije je osvojila britansku publiku i kritiku, zatim 2017. dobila devet kazališnih nagrada Olivier, među kojima i onu za najbolju kazališnu predstavu, da bi te iste godine postala i broadwayski hit u New Yorku.
Dugovječnost hit-predstava u Britaniji i Londonu nije nikakvo čudo. One žive na sceni dokle god ima publike spremne platiti ulaznicu za njih, a najbolji primjer toga svakako je "Mišolovka" Agathe Christie, koja je vodila "mrtvu utrku" s našim "Stilskim vježbama". Dok je naša predstava postigla svjetski rekord kao najdulje izvođena predstava s istom glumačkom postavom, "Mišolovka" i do danas slovi kao najdulje neprekidno igrano djelo u povijesti kazališta. "Mišolovku" je Agatha Christie napisala 1947. kao radiodramu u trajanju od pola sata, da bi ona na kazališnoj sceni premijerno bila izvedena u studenome 1952. u Ambasador's theateru. Predstava je imala nevjerojatan uspjeh, a svjetski fenomen postala je nakon što se 1973. godine preselila u St. Martin's Theatre u londonskom West Endu. Ondje je možete vidjeti i danas, po cijeni ulaznica počevši od 29 funti.
Popis dramskih predstava (kao i opera) koje se ove jeseni mogu vidjeti u Londonu doslovno je beskrajan. Za one koji igraju na sigurno tu su najveći britanski klasici, Shakespeare i Oscar Wilde. Naravno, London je nezamisliv bez "Hamleta". Najnoviji igra u Lyttelton Theatreu. Redatelj Robert Hastie čuvenu je priču o danskom princu i osveti zbog očeva ubojstva prebacio u suvremeno doba, tako da glumac Hiran Abeysekera, koji tumači naslovnu ulogu, na pozornicu izlazi u hudici i vjetrovci. Ako pratite prvi program BBC-ja, onda ćete prepoznati tog crnog glumca s kojim počinje sada već legendarni skeč o tome kako se izgovara čuvena rečenica danskog kraljevića: "Biti ili ne biti, to je pitanje", u kojem se pojavljuju svi čuveni Hamleti britanskog glumišta, a koji završava urnebesno, kada na scenu stupa tadašnji princ i današnji kralj Charles kako bi glumce "naučio" kako izreći rečenicu koju prepoznaju i oni kojima nikada nije palo na pamet pogledati to čuveno Shakespeareovo djelo.
Od Bardovih naslova na londonskom repertoaru trenutačno se nalazi i "Othello" u Theatreu Royal Haymarket, koje na West Endu djeluje od 1821. i prima 888 gledatelja. Posebna je priča, naravno Shakespeareov Globe. Zgrada teatra s krovom od slame ispred koje se na drugoj obali Temze uzdižu neboderi poslovnog dijela grada zapravo je suvremena rekonstrukcija Shakespeareova kazališta, a nalazi se tek nekoliko metara od izvornog mjesta. Prvi Globe bio je drveno kazalište koje je 1599. godine sagradila glumačka družina kojoj je pripadao i sam Shakespeare. Uništeno je u požaru 1613., da bi godinu dana poslije bilo ponovno sagrađeno, ali zatvoreno je 1642. i srušeno 1644. Suvremena rekonstrukcija izvornoga Globea, imena Shakespeare's Globe Theatre, otvorena je 1997. godine, za što se borio – i izborio – Sam Wanamaker. Novi Globe sagrađen je po elizabetinskom planu i, kao i u izvornom kazalištu, pozornica i gledatelji nalaze se na otvorenom. Drame se tu izvode ljeti, a zimi se taj dio prostora koristi za edukaciju i razgledavanje. U taj dio kazališta stane 1500 posjetitelja, što je upola manja publike u odnosu na Shakespereovo vrijeme. Novi Globe naime ima i zatvorenu dvoranu, a ondje će 5. studenoga biti izvedena nova verzija "Romea i Julije", dok je za 17. siječnja sljedeće godine najavljena nova "Oluja".
No veliki Shakespeare, i danas najbolji dramatičar kojeg je svijet ikada imao, nije našim generacijama zavještao samo velika djela, već i način na koji njegovi sunarodnjaci idu u kazalište, a danas se on ne razlikuje od onoga u njegovo doba. Tada su, naime, predstave trajale i po osam do devet sati, jer dok su se glumci presvlačili (i odmarali, kao i posezali za tekućom okrepom) mijenjala se scena. Za publiku su se brinuli zabavljači ostalih "fela", od žonglera do gutača vatre, i zato je bilo sasvim normalno da se u teatar ide kao na izlet, s košarama punima ića i pića. I danas je u Londonu i svim ostalim kazalištima te zemlje posve normalno u kazališnu dvoranu unijeti piće, od sokova, preko piva i vina, sve do šampanjca, a ni ponuda jela nije loša. Priznajem da sam se čudila zašto mi iz kazališta uz e-mailove dobrodošlice i podsjetnik da sam kupila ulaznice za jednu od njihovih predstava šalju i menije, kao i to da sam tu britansku naviku na licu mjesta doživjela kao krajnje barbarsku, gotovo mi je to bio svojevrsni civilizacijski šok.
Naime, na "Labuđem jezeru" koje sam gledala u New Victoria Theatreu, a kupila sam sjajne ulaznice za četvrti red, ispred mene je sjedila mama s dvoje djece, mlađom djevojčicom od (recimo) deset godina i nešto starijim sinom. Dječak je u dvoranu unio ogromnu vrećicu kokica, a nekoliko mjesta dalje od njih sjedile su dvije dame od četrdesetak godina koje su do kraja prvog čina "sredile" butelju bijelog vina, da bi nakon prve pauze prešle na drugu. Iako sam bile zgrožena do dna svoje (očito snobovske) duše, moram im priznati da se nikakvo mljackanje, hrskanje i srkanje nisu čuli, a londonska publika je dojam u mojim očima definitivno popravila kada je cijelo gledalište skočilo na noge i genijalnu predstavu ispratilo stajaćim ovacijama. Bio je to krunski dokaz da nam se kazališne navike definitivno razlikuju (usput budi rečeno, među više od tisuću gledatelja bila sam jedina odjevena u svilenu haljinu i fine cipele, dok su svi oko mene – uključujući i gospođu od osamdeset godina koja je Bourneovo "Labuđe jezero" te večeri gledala četvrti put – bili u jeansu i tenisicama), ali da unatoč tome svi na isti način reagiramo na teatarsku izvrsnost.
I zato za sam kraj ovog kulturnog izvještaja iz Londona treba spomenuti ono radi čega nikako ne treba putovati. Za mene, koja sam odrastala u vremenima kada su svjetski filmski hitovi stizali na zagrebački kinorepertoar sa zakašnjenjem od pet do sedam godina, a u studentskim danima pohodila sam čuveni beogradski FEST kako bih pogledala filmove o kojima sam dotad samo čitala u stranom tisku, pravo je veselje vidjeti da se londonska i zagrebačka kinoponuda danas uopće ne razlikuju. I tamo publika trenutačno gleda filmove "Him" i "Jedna bitka za drugom", ali i mnogo više nego mi hrli na "Downton Abbey 3 – veliko finale". Imaju i predivan park posvećen povijesti filma u kojem se nalaze skulpture od Charlieja Chaplina do Mr. Beana, ali njega bih (i mnogo toga više) dala za gostovanje Bourneova "Labuđeg jezera" na sceni zagrebačkog HNK.
Otvori KEKS Pay
