Čudnom igrom slučajnosti kolege s HTV-a pozvali su me u emisiju “Art” Trećeg programa da govorim o predstavi “Zakopana čuda”, koju je prema tekstu Monike Herceg režirala Nina Violić, onda se to pretopilo i u snimanje priloga o velikoj glumačkoj divi Branki Cvitković, koja je izvedbom monodrame “Pod maskom” na sceni HNK2 25. siječnja obilježila pedeset godina umjetničkog djelovanja. I dok sam govorila o dvije potpuno različite stvari, nametnula se i tema ovomjesečne kolumne. Mogu je svesti pod zajednički nazivnik – ljubav.
Govoreći o ulogama Branke Cvitković, govorila sam i o “Zagrepčanki”, legendarnoj predstavi HNK Zagreb iz 1976. godine (da, bila sam tada tek 13-godišnja djevojčica, ali gotovo je cijelu imam “u glavi”) nastaloj po istoimenom romanu Branislava Glumca. Bila je to za ono vrijeme predstava ne na rubu, nego duboko uronjena u eksperimentalni teatar. Nitko tada nije radio duo drame ni predstavu tako da se glazba uživo svira na sceni. Baš to bila je “Zagrepčanka”, ali ja je pamtim kao najveće žensko-muško glumačko partnerstvo koje sam imala prilike gledati u kazalištu, što sam izrekla i u toj emisiji. To su partnerstvo ostvarili Branka Cvitković i Božidar Orešković, do kraja ogoljujući svoja glumačka, ali i ljudska lica. I do dana današnjeg neki su im glumački parovi došli blizu, ali nadmašio ih nitko nije.
Mnogo je razloga za to, velika “krivnja” ide na račun repertoarnih kazališta koja u širokom luku izbjegavaju temu ljubavi, jer ona je kao posve banalna i svakodnevna (!?). Na to se nadovezuje problem režije najvećih priča te tematike u kojima redatelji kao da inzistiraju na glumi s podignutom “ručnom kočnicom” kako se ne bi otišlo u patetiku ili (ne daj Bože) turske sapunice. I zato nakon svih ovih brojnih godina praćenja kazališta velika muško-ženska partnerstva mogu svesti tek na nekoliko glumačkih parova. Nakon junaka “Zagrepčanke” prvi su Nina Violić i (tada jako, jako mlad) Filip Vidović u “Ciganinu, ali najljepšem”, opet predstavi HNK Zagreb, nastaloj po istoimenom romanu Kristiana Novaka i u režiji Ivice Vidovića. Oni su suvereno ispričali veliku ljubavnu priču koju u tragediju odvede rasizam i mržnja prema onima koji su drukčiji. I ponovno su zapravo održali lekciju kako se glumi ljubav veća od života. Recept je naoko posve jednostavan: mozak zna da Branka Cvitković nije studentica medicine, da Božidar Orešković nije automehaničar, da Nina Violić nije životom razočarana žena koja se vraća u rodno međimursko selo i da Filip Vidović nije Rom koji se bori za neki drukčiji i bolji život. Ali srca im vjeruju! I to ne samo ono vrijeme koliko traje predstava, nego ta umjetnička istina koji su dočarali na sceni živi dalje u sjećanju svih gledatelja. Posebno onih koji su u tim ljubavima prepoznali treptaje nekih svojih proživljenih ili žuđenih emocija.
Recept je lako napisati, ali po njemu stvoriti kazališno čudo veliki je, možda i najveći glumački zalogaj, jer u samu je ljudsku bit upisana sumnja prema tuđim ljubavima (naša je uvijek veća, bolja, strastvenija, nesretnija, bolnija...). Čudo su ostvarili primjerice Olga Pakalović i Nenad Cvetko u “Romeu i Juliji” u režiji Dražena Ferenčine, i to zato što su bili toliko mladi da im se jednostavno moralo vjerovati. Uspjeli su to i Ena Begović i Krunoslav Šarić kao Nera i Siniša u prvoj “Gričkoj vještici” Marije Jurić Zagorke na zagrebačkoj Opatovini. Tu prvu, i nezaboravnu, “Gričku” Glumačke družine Histrioni režirao je Miro Međimorec, a o kako se velikom glumačko-ljubavnom zalogaju tu radi, dokazala je činjenica da se nijedan drugi glumački par – jer Histrioni su se nakon te 1987. godine ovom naslovu vraćali i 1994. i 2018. godine – nije ni približio karizmi koju su postigli Ena i Kruno.
Sada tim velikim glumačkim izvedbama treba dodati i jednu čije emocije nosi glazba. Iako prvu hrvatsku (i petu svjetsku) rock-operu “Gubec-beg” iz 1975. godine svi pamte po naslovnoj ulozi koju je maestralno otpjevao Branko Blaće, u tu su priču o Seljačkoj buni autori, libretist Ivica Krajač, skladatelj Karlo Metikoš i aranžer Miljenko Prohaska (redatelj je bio Vlado Štefančić), upisali i ljubavnu priču Jane i Đure, koju, naravno, u tragediju odvodi Tahyjev zahtjev za pravo prve bračne noći, čime su feudalci dodatno iskorištavali svoje kmetove. Ljubavnu baladu Jane i Đure nenadmašno su otpjevali Josipa Lisac i Miro Ungar, a iako je od tada prošlo više od pedeset godina, ponekad je možete čuti na valovima Radio Sljemena.
I ovoj malenoj grupi hrabrih i nadahnutih glumaca i pjevača treba dodati i dva filmska para, ali i opasku da hrvatski film još i više od hrvatskog kazališta bježi od ljubavi. Na sreću nije pobjegao Dejan Šorak kada je, 1987. godine, u filmu “Oficir s ružom” publiku očarao ljubavnom pričom koju su odglumili Ksenija Pajić i Žarko Laušević. I dodati im treba Zrinku Cvitešić i Nikšu Kušelja u ljubavnoj priči koja je glavni pokretač radnje filma “Konjanik”, koji je 2003. godine režirao Branko Ivanda, po istoimenom romanu Ivana Aralice.
U tom velikom bijegu kazališta od priča o ljubavi, sliku je donekle ublažila upravo predstava “Zakopana čuda”, u kojoj je (prije svega pjesnikinja) Monika Herceg napisala istinski manifest ljubavi, tekst koji jedan par prati od trenutka prvog susreta, koji pred publiku donosi sve one sumnje o tome hoće li se dogoditi ili ne, želim li ja to ili ne, da bi luk prebacila sve do trenutka kada ljubavi više nema, ali se junaci pitaju što je od nje ostalo. U toj se priči može naći doslovno svaki čovjek i te emocije ogoljene na teatarskoj sceni mnogo su važnije nego što su to bile desetljećima prije. Važne su ne samo zato što Monika Herceg (baš kao i mnogi drugi misleći ljudi) gaji nadu da ljubav može spasiti naš svijet, koji svakim danom postaje sve okrutniji, suženiji, opasniji... nego i zato što su ljudi svakim danom i svakim tehnološkim čudom koje im je na raspolaganju sve usamljeniji, sve otuđeniji. Kao i u mnogim svjetskim krizama kroz koje je čovječanstvo već prošlo, a iz kojih baš ništa naučilo nije, ljubav (svakako ne samo ona erotska) ostaje svjetionik koji spašava potencijalne utopljenike i pokazuje put prema obalama spasa. Možda je konačno nakon “Zakopanih čuda”, male predstave još manjeg (Nina bi rekla gerilskog) nezavisnog kazališta, stiglo vrijeme za neku veliku kazališnu ljubavnu priču u koju će se zaljubiti nove generacije gledatelja.
Otvori KEKS Pay
