Kada čovjek sjedeći u mraku kazališta, u onom što se događa na sceni prepozna svoje emocije, sumnje, brige, probleme... svoj život, to je trenutak velike utjehe. Spoznaja da nisi sam na svijetu. Potvrdio mi je to i Marko Kotar, mladi glumac, student treće godine ADU:
– Gledao sam jednu predstavu ZKM-a o odnosima u obitelji i tada sam zastao. Tu sam rekao: "Aha, tome služi kazalište!"
Marko Kotar glumi u novoj predstavi Arterarija "Nije nam ovo New York". Bit će to njegov kazališni debi, i to u monodrami. Tema je odrastanje jednog mladića, njegova potraga za vlastitim identitetom i vlastitom seksualnošću, ali i muka da samome sebi, a zatim i najbližima, posebno majci, kaže da je homoseksualac. Marko kaže da mu je tematika vrlo bliska, i to ne samo zbog prijatelja koji su to prošli u životu nego i zbog načina na koji ovaj tekst tretira sve one koji su na margini zbog svog izgleda, tjelesne težine, podrijetla... To je ona velika muka mladih i zato će i utjehu i putokaz u ovoj kazališnoj priči naći mnogi među njima. I pri tome je posve nevažna njihova seksualna orijentacija, a treba se nadati da će ovaj tekst isto toliko mnogo značiti i odraslima, jer oni su ti s kojima ti mladi žive.
A "Nije nam ovo New York" rezultat je natječaja koji je raspisao Arterarij, kazalište koje radi ono što ne rade ona kazališta kojima bi to trebao biti čak i najvažniji posao. Nakon velikog uspjeha Arterarijevih hitova: "Kućice za pse", "Lijepih interijera" i "Matije", Romano Nikolić, glumac, redatelj i osnivač Arterarija, sada veliku šansu daje mladima:
– Nastavno na našu prvobitnu ideju da damo priliku mladim umjetnicima da se razviju, otvorili smo novi natječaj u okviru našeg programa "Novi glasovi, nove perspektive" i prijavilo se dosta jako kvalitetnih projekata. Ovaj je bio najinformativnije raspisan i mogli smo dobro procijeniti što ćemo dobiti. Pri tome se Arterarij do sada nije bavio ovom temom, kojom se apsolutno treba baviti, i tako smo dali priliku mladom studentu režije da realizira ovaj projekt i svoje prve profesionalne korake napravi u Arterariju, uz mentorstvo Doroteje Šušak i mene. A sve to kako bismo te mlade ljude osvijestili o tome koliko postoji tema o kojima naša kazališta ne govore, ili govore strašno površno. To je njima vjetar u leđa, a mi nismo očekivali, ni tražili, da to bude novi hit Arterarija. Mislim da se iz te slobode događa nešto jako lijepo, čemu će publika svjedočiti na premijeri 7. veljače.
"Nije nam ovo New York" autorski je projekt mladog redatelja (još studenta) Vite Sikirića, priča koja prati odrastanje jednog dječaka iz katoličke obitelji, od njegove osnovne škole, preko tinejdžerskih dana i odlaska na studij u SAD, sve do trenutka kada se kao realizirani mladi čovjek vraća kući kako bi izgovorio ono što se mora reći.
– New York je ovdje simbol metropole u kojoj možeš biti ono što želiš, koja je vrlo raznolika i za mnoge ljude simbolizira mjesto oslobođenja. Tim više jer mi je bila zanimljiva i referenca na New York iz ovih naših prostora, jer to je svijet, a mi smo nešto drugo – govori redatelj Vito Sikirić. Za sam nastavak kaže da je bio jako "zanimljiv proces":
– To je fiktivna priča sazdana iz više stvarnih iskaza. Proveli smo neka istraživanja, slušali razne iskaze, a neke su priče došle od naših poznanika i prijatelja. Na kraju smo to spojili u život jednog čovjeka koji priča o pronalaženju sebe, oslobađanju i, u konačnici, prihvaćanju ljubavi prema samome sebi.
I mladi redatelj i dramaturginja Dorotea Šušak i te kako su svjesni koliko svijet oko nas tone u novi konzervativizam te na pitanje: kamo su nestale već stečene slobode, redatelj odgovara:
– To je pitanje koje si postavljam svaki dan. Zato sam i mislio, kada sam se prijavljivao na Arterarijev natječaj, da je ovo tema o kojoj vrijedi progovoriti, posebno zbog aktualne političke klime.
No ovo je univerzalna priča koja se ne obraća samo gej populaciji, jer svatko tko je iskren prema samome sebi priznat će da odrastanje i seksualnost donose mnoge (najblaže rečeno) nedoumice:
– Nismo htjeli isključiti dio publike, jer ova priča govori o oslobađanju i samoprihvaćanju i mislim da je to ono s čim se svatko može povezati – govori Vito Sikirić te posebno ističe značaj Arterarija za mnoge mlade umjetnike:
– Posebno cijenim što Arterarij govori o temama o kojima se inače ne govori, i to na način koji je blizak publici. Ovdje je i fizički vrlo blizak kontakt s publikom. Svi u publici ovdje se osjećaju kao da proživljavaju ono što proživljavaju i glumci na sceni. To je dragocjeno iskustvo i ne može ga se dobiti drugdje.
Dramaturginja Dorota Šušak s mladim je redateljem radila na tekstu, o čemu govori:
– Vito je donio dosta različitih pogleda koje smo inkorporirali u ovaj tekst i zajednički se konzultirali s mnogo ljudi. Dijelove teksta pisao je Vito, dijelove ja, jer sada već imam običaj davanja završnih monologa glumcima, što se dogodilo i ovdje. Za mene je lajtmotiv predstave glumac koji je ovdje sam i nosi cijeli materijal te ulazi u komunikaciju sa svojim unutrašnjim djetetom, a to je dijete jednako nježno i ranjivo u svakome od nas. Time smo pokušali nadići pitanje identitet, queer identitet, čak i seksualnost, kao i političnost tog pitanja koja jest važna i koja je gradivni element ove predstave. Ona zapravo otkriva koliko svi mi na neki način tajimo. Sami sebi i sebe. Tek kad se susretnemo sami sa sobom, osvijestimo predrasudu da puno tajimo drugima: roditeljima, prijateljima, svijetu. Apsolutno da, tajimo, ali istovremeno jako puno tajimo i sebi. I to je meni uvijek jako zanimljivo, u kazalištu i izvan njega.
I baš kao što je to Dorotea Šušak istaknula, ovdje je glumac sam na sceni. Monodrama kao najteža glumačka forma, od koje "bježe" i njegovi jako, jako iskusni kolege, bit će Markov kazališni debi. I dok mu, nakon odgledane probe, govorimo da sve izgleda jako dobro i da još ima nekoliko dana za fino "brušenje", on odgovara:
– Ne znam ni sam je li to hrabrost ili nepromišljenost. Ali u konačnici, ako te dok još studiraš nazove bilo koje kazalište, posebno kada te pozove kazalište koje je u zadnjih nekoliko godina osvojilo sve moguće nagrade, onda je to privilegij. Ali da, još se borim sam sa sobom. Neću lagati. Užasno me strah, najviše samog sebe. To sam naučio na Akademiji, na ispitnim predstavama shvatio sam da imam tremu jer se bojim samoga sebe.
Tolika iskrenost samo podcrtava hrabrost ovog mladog čovjeka, kojeg svakako treba vidjeti u priči "Nije nam ovo New York".
Otvori KEKS Pay
