Foto: Screenshot
Undine je mitološko biće, najčešće predstavljana kao vila koja živi u vodi. Da bi dobila ljudsku dušu i uživala u svemu u čemu uživaju „obični smrtnici“, Undine se mora udati za muškarca. Međutim, ako je njezin voljeni muškarac izda ili ostavi, ona ga mora ubiti i vratiti se u vodu.
Popularna je to priča koja korijene vuče u indoeuropskom folkloru, a koja je svoju modernu inačicu doživjela u filmu Christiana Petzolda. Ovdje je Undine mlada povjesničarka umjetnosti koju u prvoj sceni filma ostavlja dečko Johannes, nakon čega mu ona govori da ga sada mora ubiti. Bolna spoznaja, kada shvati kako je Johannes itekako ozbiljan, tjera je da ispoštuje drevno pravilo. Odlazi u unutrašnjost kafića u kojem se nalazi golem akvarij iz kojeg netko počinje dozivati njezino ime. Zove je voda. Undinino ubrzano disanje i nervoza znak su da se bori protiv onoga što se mora jer ona želi ostati biće s ljudskom dušom.
U tom trenu u kafić ulazi Christoph, inače skromni i samozatajni profesionalni ronilac, koji želi pohvaliti njezino predavanje u muzeju koje je upravo poslušao, no ona je potpuno odsutna. Christoph se potom spotakne, razbije se akvarij, a njih dvoje se nađu na podu prekriveni krhotinama stakla, umirućim ribama i silnom vodom.
Moćna je to, a istovremeno i iskreno nježna scena koja u pogledima dvaju protagonista najavljuje veliku ljubav. Undinino lice u tom trenutku preplavi osjećaj mira. Vratila se vodi. Međutim, njezina voda nije bila voda kao takva, nego upravo Christoph. Započevši romansu s njim, prolongirala je još neko vrijeme svoj život s ljudskom dušom, a njihova ljubav prikazana je tako lijepo kao jedna nevina, bezazlena i gotovo dječje razigrana. No, zrnce mračnjaštva svemu tome davala je povremena Undinina odsutnost i taj „vodeni i ubilački duh“ koji je na trenutke bio tako glasan u njoj i kojemu nikako nije mogla pobjeći.
Gledajući „Undinu“, bez obzira poznaje li se mitološka pozadina cijele priče, vidljivo je kako je voda snažan simbol. Kada krene bujica, u ovom slučaju osjećaja, teško ju je zaustaviti, a posljedice nakon nje često su kobne. Iako je ljubav između Undine i Christopha zbilja na trenutke izgledala toliko zanesenjački, a samim time se ne može reći ni da je nedostajalo kemije, ipak je nešto ostalo nedorečeno. Je li to redateljski svjesno urađeno samo kako bi se naglasilo da će ljubavi dvaju različitih svjetova uvijek osta(ja)ti nedorečene, teško je reći (nemoguće je ne prisjetiti se u tom trenutku „Oblika vode“ i jedne posve druge i itekako romantičarske teze u kojoj je ljubav jača od svih prepreka, pa makar one bile i različiti svjetovi). Međutim, čak i ako se zanemari činjenica da je film bez predznanja o Undini gotovo nemoguće razumjeti, u svega sat i pol trajanja ljubav, a s njom i radnja, nekako su se uspjele – ironično – razvodniti.
Ljubavna drama
Njemačka, 91 min.
Režija: Christian Petzold
Glumci: Paula Beer, Franz Rogowski