Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Kazalište

'Ulogom u sapunici platit ću proslavu rođendana kazališta'

“Gotovo sve predstave nastale su u mom stanu. Tako je od prvoga dana, kada se i Pero Kvrgić ‘povlačio’ po raznim prostorima, često i onima koji nemaju grijanja”
07. studenoga 2016. u 23:15 0 komentara 210 prikaza
05.11.2016., Zagreb - Marko Torjanac, osnivac kazalista Planet Art koje slavi 12. rodjendan. Photo: Tomislav Miletic/PIXSELL
Foto: Tomislav Miletic/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/4

U nedjelju, 13. studenoga kazalište Planet Art slavi 12. rođendan. I to svečanom izvedbom, na sceni Gavelle, predstave s kojom je sve počelo- “Velika zvjerka”, u režiji Slavice Knežević, u kojoj glume: Slavko Juraga. Luka Dragić i Marko Torjanac, osnivač i ravnatelj Planet Arta.

Čini se kao da je bilo (prek)jučer, a prošlo je 12 godina. Što je bilo ključno pri donošenju odluke o velikoj avanturi pokretanja izvaninstitucionalnog kazališta?

Nisam planirao imati svoje kazalište, ali zanimali su me snažni suvremeni dramski tekstovi. U to vrijeme sam naišao na dva izuzetna koja su izrazito komunicirala s našom stvarnošću: “Veliku zvjerku” i “U posjetu kod gospodina Greena” i htio sam ih realizirati. Kako nisam našao kazalište za njih, odlučio sam ih sam postaviti. Premijere su izašle u razmaku od nekoliko mjeseci i izazvale rijetko viđen interes, što je zahtijevalo da im se potpuno posvetim. Tada sam morao odlučiti hoću li sve drugo staviti sa strane i posvetiti se svojem kazalištu ili će to biti samo jedan uspješan izlet. Odlučio sam se za ovo prvo i posvetio se Planet Artu.

Planet Art uz rođendan nosi i parolu “kazalište koje se pita”. Koja su pitanja danas najaktualnija?

Hrvatska je sve bremenitija suvremenim, aktualnim, gorućim pitanjima i ponekad mi je teško odlučiti se između više tema jer imamo mogućnost samo jedne premijere godišnje. Biznis, posao, egzistencija, ali i društveni kontekst u kojem se predstava nalazi, svrstavaju pitanja u “Velikoj zvjerci” među najaktualnija; čak su aktualnija danas nego kad je predstava izašla zato što se u Hrvatskoj pozitivne promjene ne događaju pa problemi samo postaju veći. No, jednako su aktualna i sva ostala pitanja kojih se Planet Art tijekom ovih 12 godina doticao. Za neke vrlo intimne i civilizacijske teme logično je da su trajno prisutne, no ono što je važno je o svima njima progovarati, činiti ih prisutnima u javnom diskursu. Jer umjetnost je, među ostalim, svijest društva. Pomoću nje društvo osvještava sebe, a bez nje ostaje nesvjesno. prepušteno najnižim zakonima egzistencije, mehaničko u svojoj nasumičnosti i dehumanizirano.

Od samih početaka pred gledatelje donosite vrijedne dramske tekstove. Po kojem ih “receptu” birate?

Presudne su kvaliteta dramskog teksta i aktualna i, prema mojem sudu, važna tema i spoznaje koje ona otvara u našoj sredini.

Koji su dosadašnji najveći hitovi Planet Arta, naravno, ako posebno poglavlje ove priče posvetimo “Stilskim vježbama”? Jesu li to “Zečja rupa” i “Plemena”?

Sve su predstave bile među najgledanijima u Hrvatskoj, a one sa sto ili više od sto izvedbi su “U posjetu kod gospodina Greena”, “Velika zvjerka”, “Stilske vježbe”, “Tko je ovdje lud?” i “Ritina škola”. “Prekidi” i “Plemena” su tu blizu, a najnovija “Posljednja Freudova seansa” je u manje od godinu dana izvedena 50 puta, što nagovještava da će također doseći visoku brojku izvedbi.

Kako su legendarne “Stilske vježbe” završile pod vašim okriljem? I kako ćemo slaviti sljedeći rođendan?

“Stilske vježbe” su došle u Planet Art na prijedlog Pere Kvrgića i Lele Margitić, jer je u njihovu matičnom teatru jenjao interes. Budući da se približavala 40. obljetnica, postalo mi je jasno kakav su one kazališni doseg i smatrao sam da moraju ući u kulturnu svijest zemlje. Obećao sam Leli i Peri da ću učiniti sve da predstava dobije mjesto koje zaslužuje. U Planet Artu smo za 40. obljetnicu organizirali veliku svečanost uz mnoštvo pratećih događanja, uz izdavanje reprezentativne monografije “40 godina Stilskih vježbi”, ali i počasnu vožnju jedanaesticom. Također smo ih prijavili u Guinnessovu knjigu rekorda gdje su od tada službeno zavedene kao “najdugovječnija predstava na svijetu s istom glumačkom postavom” i ne vjerujem da će ih itko ikad nadmašiti. 45. obljetnica bila je u HNK uz spuštanje svečanog Bukovčeva zastora, a za svaki rođendan smislili smo neko prateće događanje. I ove će godine biti tako.

Kako uopće doći do publike u situaciji kazališta koje “putuje” po gradskim prostorima?

To je jedan od većih problema. Zagrebu, kao i mnogim drugim gradovima, nedostaje kazališnih prostora pa smo prisiljeni seliti se, a termini koje dobijemo nisu dostatni, pa ne možemo u Zagrebu izvesti onoliko predstava koliki je interes publike. Svaka seoba je svojevrsno kretanje iz početka, jer treba vremena dok do publike dođe informacija o novoj adresi predstava. Tome ne pomaže ni odsustvo interesa za kazalište i uopće kulturu u medijima pa je teško naći zaista informativne rasporede kulturnih događanja, a kamoli opsežnije informacije o njima. Trenutačno “Posljednju Freudovu seansu” i “Ritinu školu” izvodimo u Maloj sceni, gdje će im se pridružiti i “Zvjerka”, jer Grad nije imao više termina za nas u Vidri gdje uglavnom igramo od prvog dana.

Zašto je tako nemoguće u ovom gradu – koji je od dana kada je izgrađena zgrada HNK, koju je otvorio car Franjo Josip do danas izgradio samo jednu kazališnu zgradu, onu Kazalište Trešnja – pronaći prostor koji bi bio namjenski za sve izvaninstitucionalne kazališne projekte?

To je pitanje političke volje. Odsustvo iste nikako nije slučajno.

U Planet Artu ste osnivač i ravnatelj, glumac i redatelj, “Katica za sve”, a podrazumijeva se i producentski posao jer za svaki projekt treba namaknuti novac. Koji je sljedeći?

Čekam još prava za jednu zanimljivu i za Hrvatsku izuzetno aktualnu i, čini mi se, u ovom trenutku potrebnu dramu pa ću tada najaviti i ostale nove naslove koji svi intenzivno komuniciraju s nama danas i ovdje putem umjetnički izuzetnih dramskih djela. Kako je ovo kraj jednog ciklusa, nastojat ćemo nemoguće i ove sezone izaći s dva naslova.

Kako uopće opstajete i radite?

Stvaramo nevjerojatnih 80 posto vlastitog prihoda što je za kazališnu djelatnost rekord. No, to je dugoročno neodrživo. Da pojasnim:

Na 2 kune poticaja ili sponzorstva mi stvorimo 10 tj. zaradimo 8 novih. To najbolje demantira stalne parole kako neovisna kazališta žive na račun proračuna. Baš obratno. Poticaje koje dobijemo višestruko vratimo i uz to stvaramo kvalitetan program, zapošljavamo i plaćamo poreze. Gotovo sve predstave Planet Arta nastale su u mom stanu, a zadnjih deset dana pred premijeru se snalazimo s dvoranama. Zahvaljujući dobroj pripremi i posvećenosti svih, od glumaca do tehnike, uspijevamo. Tako je bilo od prvoga dana kada se i Pero Kvrgić s nama “povlačio” po raznim improviziranim prostorima gdje često ne bi bilo ni grijanja. Nakon 12 godina stvari se, nažalost, nisu promijenile.

Zašto u kazališnom životu ove zemlje nema producenata koji bi bili u stanju donijeti mu novac jer, odgovorno tvrdim, kazališne publike ima?

Ima producenata, ali nema svijesti o potrebi ulaganja u kulturu. Ne postoji svijest, pa tako niti običaj kod privrednika da se tvrtke identificiraju s određenim kulturnim projektima i vrijednostima koje oni zastupaju. Ne razumiju da preko toga mogu komunicirati vrijednosnu sliku svoje tvrtke u javnosti, a time automatski i kreirati društvo. Po razini te svijesti i praksi smo jako iza zemalja zapadne i srednje Europe.

S druge strane, ulaganja su politički motivirana, pa mi je tako prije nešto godina u jednoj velikoj tvrtki rečeno i: “Jooj, jako je zanimljivo sve to što radite, ali kad biste bar imali nekog u Vladi.” To najbolje opisuje stanje u Hrvatskoj. Zato je pokroviteljstvo Ine nad 12 godina Planet Arta izuzetno značajno i novina u odnosu privrede prema kulturi i kulturnim proizvodima.

Gledamo vas u TV seriji “Zlatni dvori”. Što je presudilo odluci da prihvatite tu ulogu?

Godinama sam odbijao sve ponude jer nisam imao vremena. Nemam ga ni sada, ali sam htio napraviti izlet u drugi medij, a vidio sam i mogućnost da na taj način realiziram 12 godina Planet Arta, jer je riječ o velikom projektu koji, nažalost, čak niti sve nadležne institucije za kulturu nisu htjele prepoznati. No, to me ne čudi i ne dopuštam da me takve stvari zaustave. Kada sam pripremao projekt 40 godina “Stilskih vježbi”, niti jedna nadležna institucija nije to odlučila podržati, a u jednoj mi je čak rečeno: “Nećemo tome ništa davati. To je stara predstava.” I tek kad je proslava pokazala istinski značaj “Stilskih vježbi”, naknadno su se simbolički uključili. 

>> Proslava 12. godišnjice kazališta 150. izvedbom predstave „Velika zvjerka“

Zadar: Testiranje na Covid-19 u Općoj bolnici
PISMO OBIŠLO HRVATSKU
Prebolio COVID-19 pa otkrio što morate imati doma: 'Korona boli kao sam vrag'
NOVA REVOLUCIJA POLJOPRIVREDE
Star Trek na hrvatskoj njivi: Dronovi snimaju štetnike, AI zbraja kukuruz, traktor sam vozi...
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.