Mjesto događanja je Grad anđela, glavni glumac je Venio Kustura, a vi ste prva publika koja ima priliku čuti zaista filmsku priču 28-godišnjaka koji se prije nekoliko godina preselio u Ameriku – mjesto na kojem se, ako si dovoljno uporan, ostvaruju snovi.
Iako počeci u novoj zemlji znaju biti poprilično teški, naš sunarodnjak živi je dokaz da ustrajnošću i predanošću prema radu možemo stići do cilja, a kako je izgledao njegov put, koji je započeo na blagajni, a završio na losanđeleškim pozornicama, ispričao nam je upravo naš glavni protagonist, Venio Kustura, koji trenutačno u Kazalištu Trešnja vodi dramske radionice za razne uzraste.
Kada ste zainteresirali za glumu i kako ste se odlučili za studij u Americi?
U Ameriku sam se spletom životnih okolnosti preselio 2018., ali moj put prema glumi započeo je puno ranije, u Zagrebu. Kao klinac sam išao u Zagrebačko kazalište mladih, a voditeljica mi je bila Iva Srnec Hamer, osnivačica umjetničke organizacije Točka na i, autorica, producentica, redateljica i dramska pedagoginja, koja vodi i dramske radionice u Kazalištu Trešnja. Upravo je ona imala ključnu ulogu u mom razvoju, prvo u ZKM-u, a zatim i kroz rad u njezinoj umjetničkoj organizaciji Točka na i.
Kad sam se s 20 godina preselio u SAD prioritet mi je bio osigurati egzistenciju, pa sam počeo raditi na blagajni u outletu u San Dimasu, a kroz razgovore s ljudima prvi sam put čuo i za Citrus College, čije mi je ime na prvu bilo smiješno, no saznao sam da ondje imaju vrlo snažne programe iz glume, mjuzikla, plesa i slično. Ipak, svjestan toga da u Zagrebu nisam završio fakultet i da je život u Americi izuzetno skup, odlučio sam se najprije usmjeriti prema stabilnijem putu. Na preporuku prijatelja ušao sam u IT sektor, položio nekoliko certifikata i nekoliko sam godina radio u IT-ju, što mi je donijelo financijsku sigurnost, a to radim i danas. Tek 2022. godine odlučio sam upisati Citrus College i započeti studij glume, potaknut time što sam napokon imao stabilan posao, riješeno stambeno pitanje i osjećaj da je došlo pravo vrijeme, a trenutno sam na završnom semestru preddiplomskog studija; paralelno sam završio i Associates Degree iz sociologije i Social Justice Studies.
Vaša prva uloga u Americi bila je u predstavi "Black Comedy", a kasnije ste igrali u Shakespeareovu "Snu ivanjske noći".
Da, prva velika prekretnica dogodila se 2023. godine, kada sam, unatoč početnim nesigurnostima zbog naglaska i pozicije autsajdera, dobio ulogu u predstavi “Black Comedy”. Reakcije publike i profesora bile su iznimno pozitivne, a imao sam priliku raditi s profesorima koji su završili neke od najuglednijih glumačkih institucija, uključujući The Actors Studio u New Yorku. Iako su me pohvale ohrabrile, nastojao sam ostati prizemljen i usmjeren na rad, no pravi uzlet dogodio se 2024. godine, kada sam dobio sporednu ulogu u “Snu ivanjske noći” u režiji Rachel Sorteberg.
Naime, sedam dana prije premijere glumac koji je trebao tumačiti glavnu komičnu mušku ulogu, Vratila, izbačen je iz predstave zbog neprofesionalnog ponašanja. Predstava je već bila izreklamirana, ulaznice su se prodavale i redateljica je, između dvadesetak glumaca u predstavi, prišla baš meni i rekla: “Venio, jedino ti nas možeš spasiti.” Bio sam u šoku jer sam iza sebe imao tek jednu odigranu predstavu u Americi i još uvijek sam se doživljavao prvenstveno kao student, a pritisak je dodatno povećala i ogromna količina teksta, koju sam trebao naučiti u samo nekoliko dana, te dolazak mojih roditelja u Los Angeles, što nije baš normalna pojava. U tom trenutku osjećao sam i strah i uzbuđenje i obratio sam se Ivi Srnec Hamer, majstorici za Shakespearea, a zatim i glumici i novinarki Klari Modrić, koju sam upoznao 2017. u organizaciji Točka na i. Klara i ja noćima smo prolazili tekst, ponavljali i analizirali ga, a u tim razgovorima ponovno sam osjetio vezu s prijateljstvima i poznanstvima koja sam ostavio u Hrvatskoj jer, iako sam se preselio daleko, ta povezanost podsjetila me da nisam zaboravljen i da moj odlazak nije prekinuo važne odnose koji su se u trenutku mog odlaska tek počeli graditi. Kao imigrant u stranoj zemlji često se osjećaš kao autsajder jer dolaziš u okruženje gdje svi poznaju sustav, kulturu i međusobne odnose, dok ti pokušavaš uklopiti svoje iskustvo i osobnost. Srećom, u mene su vjerovali i ansambl i redateljica, kolege su me bodrili i pomagali u svakom trenutku, a premijera je na kraju prošla izvrsno. Osobito emotivan trenutak bio je to što su me mama i tata gledali na pozornici u Los Angelesu.
Nakon proljetnog semestra prebacili se na California State University, Los Angeles. Kako ste se prilagodili na novu sredinu?
Dolazak na Cal State LA definitivno je bio novi veliki izazov. Iako se činilo brzo i nepredvidivo, duboko u sebi osjećao sam se spremno za ovaj korak. Moja prva otvorena audicija na Cal Stateu bila je audicija za tri produkcije, točnije audicija na kojoj te profesori svrstavaju u produkciju u kojoj se njima čini da se možeš najbolje uklopiti. U međuvremenu, pak, primam mail koji kaže da sam nominiran za Irene Ryan Acting Award za svoj nastup u “Snu ivanjske noći”, što me potpuno iznenadilo, a idući dan sam upoznao pročelnicu kazališnog odjela, Meredith Greenburg, koja mi je rekla: “Dobio si posao. Bit ćeš studentski asistent ovdje u mom uredu, svi su pričali o tebi na jutarnjem sastanku.“ Sve ovo potpuno me šokiralo jer sam se, uz sve to, trebao pripremiti i za natjecanje, pa sam se konzultirao s Meredith. Rekla mi je kako na Cal Stateu postoji predmet Acting Studio koji predaje Steve Rothman, čovjek kojeg je Burt Reynolds jednom osobno pozvao na set serije koju je tada snimao, te je dodala kako ga mogu zamoliti da me - usred semestra - primi na svoja predavanja. Za divno čudo, to se i dogodilo. Rothman me primio i krenule su pripreme za natjecanje, a iako naposljetku nisam pobijedio na natjecanju, to mi je iskustvo bilo izuzetno vrijedno jer sam naučio profesionalno pristupiti pripremi, raditi pod pritiskom, surađivati s partnerom i ansamblom te istovremeno zadržati kreativnu slobodu i fokus na samom radu, a ne na nagradama.
Možete li mi reći nešto više o natjecanju - kako je izgledalo, kakve ste aktivnosti imali ondje...?
Moram reći kako je na natjecanju vladao nevjerojatan entuzijazam i kolegijalnost, a imali smo i Open Mic večeri i audicije, pa sam na jednoj od njih otpjevao pjesmu “Sve je neobično ako te volim” grupe Stijene, bez isprika zbog naglaska ili hrvatske kulture, upravo onako kako su nas na faksu učili: dođi, predstavi se i budi svoj.
A kad smo već kod pjevanja, na predmetu Musical Theatre, kojeg predaje Meredith Greenburg, voditeljica Kazališnog odjela, stage menadžerica u Hollywood Bowlu i LA Operi te stage managerica produkcije “Jesus Christ Superstar” s Cynthiom Erivo i Adamom Lambertom, jednom sam otpjevao “Ti si meni sve” Olivera Dragojevića. Ovdje moram reći kako ja nisam dobar pjevač, što u Americi nije ni bitno jer je najvažnija interpretacija. U svakom slučaju, Meredith nije bila oduševljena mojim izborom pjesme jer kaže kako nije dobro da izabiremo nešto s čime oni nisu upoznati, no ja sam joj samo rekao "Get over it". Dakle, zaista nisam normalan (smijeh).
Kad smo već kod te teme, možete li mi reći nešto više o pedagoškom pristupu na američkim fakultetima?
Svaki profesor ima svoj način rada, ali u globalu fokus je na razvijanju onoga što već imaš u sebi. Ne trude se od tebe napraviti nešto potpuno novo, nego potiču organsku autentičnost, a naglasak je na tome da razvijaš svoj vlastiti glas i stil. Profesor Roberto Alcaraz to je sažeo riječima: "You are good enough and now we go from there." Također, profesori su vrhunski obrazovani i imaju veliko iskustvo, kao što sam već spomenuo, ali to rijetko ističu, a još manje se time hvale, pa studenti to saznaju to tek kada kopaju po njihovim biografijama. Isto tako, na tamošnjim studijima profesori se prilagođavaju studentima - ako si najbolji, naći će se na toj stepenici s tobom, a ako nisi tehnički spreman, radit ćete na tome; uvijek se prilagođavaju tvojoj razini, ali bez podilaženja. Poštovanje se zaslužuje, profesori se ne deru, ali uvijek kažu ono što misle, s tim da ponašanje koje ih je, primjerice, povrijedilo razluče od onoga kakav si ti kao osoba - to su, jednostavno, dvije različite stvari. Naposljetku, rekao bih da svi studenti ondje dođu s nekim strahom, no taj strah se na neki nježan način preoblikuje u samopouzdanje, što na koncu konca razvija glumca, redatelja ili umjetnika uopće.
Konkretan primjer takvog pristupa, koji mi je otvorio oči, je profesorica Tanye Kane Parry, stroga, ali izuzetno kompetentna umjetnica, koja je na prvom satu plesa rekla: "Mene ne zanima jeste li dobri plesači i hoćete li nešto dobro izvesti. Želim vidjeti vaš proces i napredak jer znam gdje ste počeli i gdje ste završili." Također, u vesternu “Rio Hondo” igrao sam stranog poduzetnika s europskim naglaskom, a pristup profesora Jeremyja Lewisa, kojem nije smetao moj naglasak, izgradio mi je dodatno samopouzdanje i osjećaj pripadnosti. Kao što sam već ranije spomenuo, uče nas da uvijek budemo svoji i da se ne ispričavamo zbog svog naglaska, kulture i slično, i mogu reći da taj pristup odražava filozofiju američkog pedagoškog sustava.
Osim glumom, bavite se i režijom. Postoji li poseban trenutak u kojem ste shvatili kako je i to polje vašeg interesa?
Moja strast prema režiji počela je ozbiljno rasti tijekom rada na predstavi "Black Comedy". Tada mi je prišla studentica od 65 godina koja je bila nesigurna oko svog monologa, a nakon što sam joj pomogao razjasniti što njezin lik osjeća i kako prenijeti subtekst na scenu, redateljica Rachel Sorteberg pohvalila je njezinu izvedbu. U tom trenutku shvatio sam da imam osjećaj i sposobnost voditi druge glumce, a to iskustvo otvorilo je moj interes za režiju, koji se dodatno razvio kroz i Cal State LA Theatre Club, gdje sam postavio predstavu "Večera", koju smo Klara Modrić i ja napisali još u Točki na i. Lik Miss Klara posvetio sam upravo Klari Modrić, a publika je bila oduševljena – smijeh, pljesak i energija pokazali su da naš rad doista dopire do gledatelja.
Na premijeri je bila prisutna i Meredith Greenburg, koja je pohvalila izvedbu i ocijenila moj doprinos u Theatre Clubu, čak i za predmet Performance Participation, kojeg formalno nisam završio. To mi je bilo iznimno iskustvo jer sam shvatio koliko profesori ili, kako ja volim reći, pedagoški doktori u Americi prate trud i proces rada, a ne samo formalno ispunjene uvjete ili rezultate. Naposljetku, sve te situacije zajedno – pomaganje kolegici u radu na predstavi, radionice i predstava u Theatre Clubu, podrška Meredith, te gore spomenuto iskustvo u plesu s Tanyom – oblikovale su moj pristup režiji. Naučio sam da odnose u kazalištu gradim spontano, kroz rad i međusobno poštovanje, a ne kroz titule ili samopromociju. To je nit koja povezuje sve moje umjetničke i akademske korake do danas.
U LA-u ste režirali i Krležine "Gospodu Glembajeve". Kako je došlo do te ideje?
"Glembajeve" sam odlučio režirati za završni ispit 2025. godine jer sam smatrao da ljudi trebaju upoznati hrvatsku kulturu, a tko će im je predstaviti ako ne ja? Nakon što sam pretražio sveučilišnu knjižnicu, otkrio sam da u jednoj crkvi postoji kolekcija književnih djela iz Jugoslavije, među ostalim i engleski prijevod "Glembajevih", koji sam odmah zgrabio. Što se tiče same pripreme ispita, na predmetu režije projekt prolazi kroz tri runde prezentacije: u prvoj glumci smiju čitati, u drugoj rundi tekst već mora biti naučen, a treća runda uključuje cijelu produkciju, s rasvjetom i tehničkim pripremama. Kako se radi samo o jednom dijelu predstave, angažirao sam tri glumca – barunicu Castelli, Leonea i časnu sestru Angeliku – no oni u drugoj rundi nisu znali tekst. Rothman, koji mi je predavao režiju, me iskritizirao, a ja sam glumcima dao otkaz, što je značilo da dva i pol tjedna prije finalnog ispita moram krenuti u potragu za novim glumcima. Srećom, našao sam tehničara, sjajnog Daniela Cruza, koji je svjetlo oblikovao dok sam ja glumio sve uloge, a naposljetku sam našao troje izvanrednih glumaca koji su savršeno obavili posao. Posebno bih istaknuo Elizabeth Morales, djevojku koja je sumnjala u sebe, ali je barunicu Castelli - zajedno s talijanskim, francuskim i njemačkim izrazima - odigrala vrlo uvjerljivo, ali i autentično. Upravo je to za mene najbitnije, interpretacija, jer nije važno da nešto bude savršeno, već je važna tvoja autentičnost i tvoj glas. Na finalnoj izvedbi profesor Rothman rekao je: "Mali, ovo je za deset."
Trenutačno u Kazalištu Trešnja vodite dramske radionice za razne uzraste. Kako to upalo u vaš gusti raspored?
Klara Modrić još me početkom prošle godine pozvala da budem gostujući voditelj u Trešnji, a kako tada još nisam imao iskustva s vođenjem radionica, nisam odmah pristao. Na kraju sam ipak odlučio pokušati, a Klara je nakon prve radionice rekla: "Venio, pa ti ovo vodiš kao pravi profesor." Tek tada sam počeo shvaćati da možda zaista imam sposobnost mentorirati i voditi grupu, ne samo glumiti, i da moj pristup može imati stvarni utjecaj na druge, a taj osjećaj da mogu stvoriti safe space za mlade ljude, kao netko tko još nije završio fakultet, ali je već prošao razne profesionalne i kreativne izazove, neopisiv je. Upravo zato sam ove godine ponovno došao i dok sam u Zagrebu vodim dramske radionice u Trešnji. Ovdje moram posebno istaknuti Ivu Srnec Hamer i Klaru Modrić, koje sam već nekoliko puta spomenuo te koje su mi ogromna podrška u životu. Imam osjećaj kao da živimo u nekoj orbiti, iako sam ja poprilično daleko i čini mi se da smo se emocionalno uspostavili i povezali na toliko razina, a to ne izlazi iz čovjeka - pogotovo kod umjetnika. Mi smo takvi, senzibilni, iako možda neki to ne vole priznati.
Na čemu trenutno radite?
Trenutno pišem predstavu koja se referira na “Ćelavu pjevačicu” Eugènea Ionesca i radni naslov joj je “The Bald Singer”, prema engleskom originalu “The Bald Soprano”. Još razmišljam kako će se zvati u hrvatskom prijevodu – možda “Ćelava izvođačica” ili “Ćelava dama”, ali referenca na Ionesca mora biti očita. Najzanimljivije u cijeloj priči je da je profesor Steve Rothman izrazio želju da režira ovu predstavu, što je stvarno nevjerojatno.
Kakvi su vam planovi za budućnost? Planirate li ostati u Americi ili se, pak, vratiti u Hrvatsku?
Trenutno provodim vrijeme u Zagrebu kombinirajući IT posao, dramske radionice i praćenje ispita na Akademiji dramskih umjetnosti, a moji planovi su skromni: želim upisati magisterij glume, ići na audicije, raditi na predstavi “The Bald Singer”, a u daljoj budućnosti volio bih i predavati glumu te u Hrvatskoj otvoriti svoju umjetničku organizaciju, koja bi povezala profesionalne i amaterske glumce. Moj cilj nije slava, nego rad, disciplina i dijeljenje iskustva.
Hrvatska mi je u proteklih osam godina poprilično nedostajala, pa bih u budućnosti volio živjeti na dvije adrese – LA i Zagreb. Hrvatsku kulturu i umjetnost obožavam i moram reći da u Americi još nisam sreo ništa tome slično, a činjenica da imam prilike ostvariti se i u Hrvatskoj, za sada kroz glumačke radionice, dovoljan mi je pokazatelj da karijeru mogu razvijati i ovdje. Na koncu konca, smatram kako trud i disciplinirani rad uvijek budu prepoznati, a ništa se ne dobiva automatski, sve se mora zaslužiti - toliko me je Amerika naučila.
Otvori KEKS Pay
