Album Bad As Me Toma Waitsa počinje dvominutnom temom "Chicago“, dramatičnom skladbom trčećeg tempa koja nalikuje pomaknutoj blues-rock kombinaciji namijenjenoj sekvencijama kakvog ponoćnog filmskog trilera; završetak pripada pjesmi "New Year’s Eve“, antikno aranžiranoj baladi poderanog glasa i starinskih sentimenata. Između te dvije pjesme Waits reži i zavija, naizmjence pjevajući poput ostavljenog ljubavnika i pijanca na ne osobito uspjelom tulumu, vrludajući između rhythm and bluesa Howlin’ Wolfa i Captaina Beefhearta, zakamufliranog rockabillyja i uspavanki gotovo mediteranskog ugođaja.
Uz iznimku prelijepe "Talking At The Same Time“, otpjevanu falsetom (!), njegova glazba teško da će ikoga uspavati – čak i u sporijim trenucima vokal zna poprimiti zastrašujuće nijanse, odbojne svakome tko nije posvećeni fan. U duši Waits je ostao stari bitnik, kao što je starim bitnikom htio postati još prvim taktovima uvodne pjesme "Ol’ 55“ s odličnog prvijenca Closing Time. No tada su mu bile dvadeset i četiri.
Prolazak vremena osigurao mu je obilježja autentičnosti kojom su zračili njegovi heroji, istovremeno se pretvarajući u eksperimentatora neusporedivog s bilo kojim kantautorom njegove generacije, posve nesklonog kompromisima. Iznimka je možda Keith Richards, njegov duhovni brat koji ovdje gostuje na čak četiri pjesme. U (ne slučajno naslovljenoj) "Satisfied“ Waits čak priziva ‘'Mr. Jaggera i Mr. Richardsa'’, dok balada "Last Leaf“ zatječe Toma i Keitha kako pjevuše, onako više za sebe, ostavljajući dojam dvojice ratnika koja su ostala sama na bojištu nakon naročito pogubne bitke. U cjelini, Bad As Me – prvi pravi studijski album nakon sedam godina – prikazuje Waitsa u nešto konciznijem i manje mahnitom izdanju, no karizma je ostala netaknuta. Baš kao i čvrste granice onog posebnog, samo njegovog svijeta.
\"posvećeni fanovi\" (ako nisu obični fanatici) će ponajprije sami sebi priznati da \"režanje\" na ovom albumu nije niti u funkciji atmosfere niti dramatike niti ritma, nego je samo sebi svrha. najradije bi isključio glas i slušao pozadinu, koja je kaoao rockerskija varijanta najboljih dostignuća ry coodera... no i geniji imaju svojih loših momenata, a ovo je definitivno jedan takav.