Zoran Ukić i Boris Hrepić vjerojatno imaju solidnu kolekciju ploča, ne zanimaju ih trendovi i vole ono što rade. Te su kvalitete korisne ali ne i dovoljne za velike stvari, pa će njihov drugi album samo donekle opravdati naziv (dobro, pola naziva) koje poput utega još uvijek vuku za sobom. Neno Belan je ponešto zabrljao s produkcijom pa sada The Obala zvuči kao solidan barski rock bend s napola priučenim pjevačima.
Stvar nije popravljena ni s gostujućom Martinom Vrbos, a niti time što je Neno pomogao na back-vokalima i zasvirao gitaru, odnosno mandolinu. Pjesme divlje variraju kvalitetom - najbolja je "A ti", najgora "Kate". Nevjerojatno je kako je bend koji pretendira na prvu ligu kadar napisati pjesmu tako depresivnu, otpjevati je posve amaterski te je bez grižnje savjesti staviti na album o kojemu mu možda ovisi karijera. (D. L.)