Redatelj Paolo Magelli sam je prekinuo pljesak koji je Gavellom odzvanjao nakon premijere predstave "Don Juan se vraća iz rata" Ödöna von Horvátha, a sve kako bi, u ime cijele ekipe, tek izvedenu predstavu posvetio studentima i ljudima u Srbiji koji se, kako je rekao, bore za neko drugačije i bolje društvo.
Novo društvo koje nastaje iz kaosa, iz rasula svega poznatog, tema je ove predstave, koja je jasan odraz Magellijeve kazališne poetike i inzistiranja na vizualnoj dojmljivosti. Uz dramaturginju Željku Udovičić Pleštinu (koja je djelo prevela i adaptirala), redatelj je stvorio jasnu viziju svijeta koji se raspada (nažalost, taj je svijet nama danas toliko blizak i zastrašujuć), a u koji se ravno s bojišta vraća legendarni zavodnik i rušitelj morala. Redatelju je pri tome veliku pomoć pružio autor videoprojekcija Ivan Marušić Klif, koji na velikim panoima koji zatvaraju ili otvaraju širinu i dubinu scene (scenografija Miljenka Sekulića) stvara razrušene gradove; na prvi smo pogled u Von Horváthovoj 1918., ali kada se promijeni rakurs snimke mogu to biti ruševine u Gazi ili bilo kojeg ukrajinskog grada, a toj su ideji prilagođeni i kostimi Marite Ćopo, koji uz vremensku prilagodljivost jasno ocrtavaju i erotski naboj koji nose sve ženske uloge. No, nepravedno bi bilo ne spomenuti i samo finale predstave i video u kojem snijeg u 'krpama' zasipa naslovnog junaka kada konačno klekne na grob svoje ostavljene i prezrene zaručnice.
Zna Magelli, baš kao i Von Horváth, da nema tog rata i tih strahota koje bi promijenile 'dušu' Don Juana i zato je njegovo tek prolazno kajanje tu samo kako bi se njegovim strastima naglasio užas koji ratovi čine životima žena te zorno pokazalo koliko su krhke ne samo njihove ljubavi, već cijela njihova egzistencija u tom okrutnom muškom svijetu. Zato ova drama na scenu dovodi jednog glumca i sedam glumica, koje igraju tridesetak, ako ne i više žena koje su pale žrtvom Don Juanove prolazne pohote. Enes Vejzović u naslovnoj ulozi jasno slijedi redateljeve ideje. On je ovdje tek zrcalo ženskog svijeta, zrcalo koje njih lomi, ali i samo mora biti slomljeno, i zato glumac ima tek minimalno vrijeme za interakciju sa svakom od tih brojnih žena, što traži veliku koncentraciju i minimalne mijene emocija, u čemu Vejzović uspijeva.
Pomaže mu ženski ansambl predstave u kojem se posebno ističu Nataša Janjić Medančić i Barbara Nola, ali prava je zvijezda ove predstave Tena Nemet Brankov u svojoj do sada najmoćnijoj ulozi (ulogama). Na trenutke se doima kao da je nekom tajnom i nevidljivom niti spojena direktno u Magellijev um. Istovremeno je krhka i moćna, djevojčica i vamp, uvijek glumački jasna i dojmljiva. Tako da je ovom predstavom redatelj dobio novu muzu, glumica veliku priliku da razmaše sav svoj talent i nemalo znanje, a Gavella novu zvijezdu na kojoj može graditi svoj budući repertoar.
Otvori KEKS Pay
