U zamalo 40 godina života profesionalne novinarke, u što idu i dani Domovinskog rata, jedan od najšokantnijih radnih dana bio mi je 17. lipnja 2020. Tada je, naime, stigla vijest da je umro mladi redatelj Igor Vuk Torbica, vijest u koju sam povjerovala tek nakon telefonskog poziva ravnateljici ZKM-a Snježani Abramović Milković, koja od suza nije uspjela ni izreći: "Istina je."
Do tada sam gledala Torbičine predstave, počevši od "Razbijenog vrča", koji je još kao student režije radio u Jugoslovenskom dramskom pozorištu, a koja je vrlo brzo nakon premijere gostovala u Zagrebu. Na prvi pogled bilo je jasno da je na scenu stupio redatelj koji će svojim djelima obilježiti 21. stoljeće. Sam Igor stigao je u Zagreb vrlo brzo nakon glasa koji se pronio o njemu. U ZKM-u je režirao sada već legendarnu predstavu "Hinkemann", koja i danas spada među najnagrađivanije predstave u povijesti hrvatskog kazališta. Nagrađivana je u Hrvatskoj; na Gavellinim večerima, Nagradi hrvatskog glumišta, 24. međunarodnom festivalu malih scena u Rijeci, ali i u regiji, gdje je na festivalu Bez prevoda u Užicu 2016. proglašena najboljom predstavom festivala, a Torbica je dobio nagradu Ardalion za najbolju režiju.
Igor i ja razgovarali smo tijekom svake njegove nove režije u Hrvatskoj, a radio je i "Priče iz Bečke šume" u Gavelli, "Tita Andronika" ponovno u ZKM-u, kao i "Mizantropa" u HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci. Najviše se sjećam našeg razgovora o Shakespeareu. Rekao mi je kako je ponosan na činjenicu da je Rakan Rushaidat odbio ponudu za filmsku ulogu jer nije želio propustiti rad s njim na toj novoj predstavi, a ja sam njemu priznala da mi je taj najkrvaviji i najokrutniji Shakespeareov komad ujedno i najdraži. Priznao mi je da mu svi govore da je lud što ga se prihvatio, a ja njemu da se moja "ljubav" rodila u osamdesetima, kada sam gledala predstavu Dušana Jovanovića, slavnu produkciju KPGT-a, koja se igrala u motorističkom zidu smrti, s Radom Šerbedžijom u naslovnoj ulozi, te kako je to bila predstava tijekom koje je moj mozak znao da je u kotlu koji se iznosi na scenu skuhani čokolino, ali da je moje srce vjerovalo da su unutra skuhana djeca. Tada mi je intervju iskliznuo iz ruku, jer više je Igor ispitivao mene nego ja njega. Očito sam bila prva osoba koja mu je mogla prenijeti dojmove o toj legendarnoj predstavi. U konačnici je Igor svog "Tita Andronika" režirao uz snažnu poruku da i danas živimo u patrijarhatu, u kojem prvo stradavaju žene, i da u sukobima rođenim iz mitova i legendi uvijek gine jako puno mladih, a ne onih koji su na kraju svojih života.
On sam otišao je nevjerojatno mlad, imao je samo 33 godine, u trenutku kada mu je cijeli svijet bio pod nogama. Njegovu kazališnu kreativnost nakon regije prepoznala je i Europa te su ga čekale dogovorene režije u velikim kazalištima. Tragediju koja se dogodila 17. lipnja 2020. najbolje je sažeo redatelj Kokan Mladenović, koji ga je nazvao princem teatra te, među ostalim, napisao: "U vremenima koja dolaze Igor Vuk Torbica morao je biti idol i putokaz kazališnim generacijama. Pošten, angažiran, lijep i pametan, nalik još jednom svom sudrugu iz vremena tragedija, Ivi Loli Ribaru, naš je mladi prijatelj odustao od Zemlje koja se ne da popraviti i otišao je režirati Nebo."
Koliko je značio hrvatskom kazalištu, potvrđuje činjenica da tri zagrebačka kazališta: ZKM, Kerempuh i Gavella organiziraju hommage naslovljen "Oblikovanje vremena: kazalište Igora Vuka Torbice". Sve počinje u srijedu u ZKM-u, u kojem će (u 18 sati) govoriti Snježana Abramović Milković, Sonja Kovačić, Dražen Ferenčina i Katarina Pejović, ali i glumci i prijatelji koji su s njim radili. Nakon toga u 19 sati publika može pogledati snimku njegova "Hinkemanna".
