"Zakopana čuda", predstava prema tekstu Monike Herceg i u režiji Nine Violić, zagrebačku je premijeru imala u subotu, 10. siječnja. I ne, to nije prva kazališna režija nacionalne prvakinje Drame HNK Zagreb jer smo svi, uključujući i Ninu Violić, smetnuli s uma njen autorski projekt i veliki kazališni uspjeh iz 2000. godine, kada je režirala i izvodila multimedijalnu monodramu "Rad Borosane na sebi".
Predstava je nastala u produkciji Umjetničke organizacija "Glumac ima vremena, Glumica ima vremena/TAHT", a svoju je prvu premijeru imala u Šibeniku, u Kući umjetnosti Arsen, 15. prosinca. Ni ovog puta Nina Violić ne ostaje samo u okvirima kazališne scene, potvrđujući iznova da njene filmske režije, kratkometražne i dugometražna, nisu tek izleti u drugi medij, već da istinska potreba glumice da dokaže kreativnost ne trpi podjele ni granice. Ovdje umjesto komplicirane scenografije (scenografiju i video potpisuje Toni Soprano) koja bi pratila život na scenu postavlja tek dva naslonjača i jedan hladnjak te platno na kojem se vrti film o toj istoj ljubavi o kojoj govore junaci. Katkad je to samo slika sobnog zida s prozorom i radijatorom, suncem i sjenom koje govore o protoku vremena, a na samom početku predstave gledamo filmski susret dvoje neznanaca na mostu preko rijeke. I dok ih gledamo na filmu, glumci govore ono što se mota mislima to dvoje ljudi pred kojima je ljubavni izazov života, iako to oni u tom času, naravno, ne znaju. Samo se nadaju.
Napisala je Monika Herceg u "Zakopanim čudima" pravi manifest ljubavi, postavljajući tu duboko ljudsku emociju na pijedestal sile nad silama, dajući ljubavi moć u tvrdnji da baš ona može pobijediti sve. Od osobnih sumnji i demona, sve do svjetskih ratova. Možda ovo zvuči kao sinopsis neke sapunice, ali ovo je jako složena priča u kojoj baš svaki gledatelj pronalazi emocije i detalje koji titraju duboko u njemu. Priča je to koja kaže da ljubav nije savršena, baš kao što to ni ljudi nisu i zato je predstava podijeljena na tri slike: Rajski vrt, Most i Stan. Totalno realistično, duboko ukopano u stvarnost i (možda za ljubav i važnije) vrijeme, jer junake "Zakopanih čuda" publika u predstavi koja traje tek nešto više od sat vremena prati od mladosti sve do duboke starosti. U tom luku vremena autorica i redateljica bave se emocijama, ali i sjećanjima koja ostaju, jasno pokazuju kako je vrijeme (baš poput rijeke) u stanju izgladiti "oblutke" svega onog što nije bilo dobro, čak i onog što tjera na odlazak ili odlaske. Ta sjećanja početak su predstave, ona su Rajski vrt. Most je mjesto susreta, a Stan život, sve ono što jača, ali i ubije ljubav. I dok na kraju glumci pjevaju (glazba Damir Martinović Mrle, Ivanka Mazurkijević) posvetu ljubavi, publika je pozvana da im se pridruži.
Materijal je to kojem se treba pristupiti vrlo, vrlo oprezno jer priča o jednom paru i jednoj ljubavi lako može skliznuti u banalnost, čak i sentimentalnost bez kraj i konca. Ovdje toga nema jer i u tekstu i u režiji ima dovoljno elemenata ne samo stvarnosti nego i humora. I upravo taj humor gledatelje opet vraća u njihove osobne živote jer svi se mi možemo smijati vlastitim pogreškama i suludim potezima kada bol mine, ironizirati ljude koji su nam bili sve na svijetu dok smo ih gledali kroz ružičaste naočale hormonskih oluja, satirički se osvrnuti na sve ljubavne iluzije koje su nam se dogodile. Treba pošteno priznati da ovaj tekst ne bi bio toliko očaravajući, niti režija toliko uspjela da ga na sceni ne živi dvoje odličnih glumaca. Naravno, izabrala ih je redateljica, ali svaki detalj ove predstave dokazuje kako su "Zakopana čuda" radili na istoj valnoj dužini.
To dvoje glumaca su Leon Lučev i Jelena Graovac Lučev, ljubavni i bračni par u nekazališnom životu. On je mnogo prisutniji (o popularnosti da i ne govorimo) na filmu nego u kazalištu, iako mu se iz prošle godine pamti glavna uloga u predstavi HNK Rijeka "Nigdje niotkuda" koju je po istoimenom romanu Bekima Sejranovića režirao Ivica Buljan, a ovdje u nekoliko sekundi, tek koliko je potrebno da se podignu hlače i odjene prsluk, drži istinsku glumačku lekciju jer u tih nekoliko sekundi vječni dječak postaje starac. Ipak, posve razumljivo i zbog Monike Herceg i Nine Violić, koje snažno propituju žensku stranu ljubavi, glavna je zvijezda glumica. Jelena Graovac Lučev dobro je poznata zagrebačkoj kazališnoj publici jer je dio glumačke postave hvaljene i nagrađivane Arterarijeve predstave "Kućica za pse" koja govori o razarajućim posljedicama ratnih silovanja. Ovdje u "Zakopanim čudima" ona emocionalno precizno sa zaraznom glumačkom energijom prolazi put od zaljubljene mlade žene do starice, potvrđujući da je glumica na koju ozbiljno treba računati i u velikim predstavama velikih kazališta.
A ljubav? Čini li se neozbiljnom temom? Ili čak utopijskom? Podsjetimo se da je Monika Herceg pjesnikinja i da pjesnici sve znaju prije i bolje od nas "običnih" ljudi, pa im treba vjerovati. Barem katkad!
Otvori KEKS Pay
Velika glupost