Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Kratka priča “Ranko Marinković”

Šuki

Kratka priča “Ranko Marinković” zaštitni je znak Večernjeg lista. Od 1964. godine svake subote izlaze prozni tekstovi poznatih i manje poznatih autora
31. kolovoza 2020. u 19:39 1 komentara 461 prikaza

Zaljubi se čovjek a da i ne primijeti, zađe u tu neku zatelebanost koja preraste u trajnost, u ljubav koja pak uvijek preraste u građu života, svakodnevicu o kojoj izgubi svijest pa mu postane normalna. Kao u prokletstvo, sam zađe u nju, u to nešto bez čega čovjek nije ono što jest. Naivno ili glupo, premda zna da će ga boljeti. Jer mora boljeti. „Preživjet ću“, lakonski si veli, odmahuje rukom, nasmiješi se vlastitoj snazi u koju ne sumnja, boli koju podcjenjuje. I doista preživi. Čovjek štošta preživi. Ali, kako? Kakav ostane nakon što mu je ta snaga pokrpala srce istrgano u rovove?

Kratka priča Čingaro

I traje to, to krpanje onkraj svakog smisla i razuma. Vraća se.

Vraća se uvijek pred zoru, dok se svjetlost muti ili noć razblažava svjetlom koje počinje sipiti preko istočnih poruba grada. Kako se već uzme, kako tko već gleda na svjetlost i mrak. Svatko drukčije vidi to pretakanje, uzajamno satiranje.

S vremenom sam naučila da ne treba pružati ruku. Ispružena ruka, želja da se opipa, potvrdi u stvarnosti tjera nadu, ubija do tuge koja se ne može obuzdati. Zato u zoru, usred tog nekakvog pretakanja svjetlosti i mraka samo ležim i zurim u njegovo usnulo, sklupčano tijelo, u oštru žutu dlaku meni zdesna. I smiješim se. Tu je. Tu smo.

„Šuki moj“, kažem mu preko knedle koja se uvijek stisne u grlu. Kažem mu kao da ne znam, pričam o buhama koje je na sebi prije trinaest godina i šest mjeseci dovukao s autopijace, o njegovoj prvoj, pištećoj igrački-mački na koju je lajao, o ukrasnome jastučiću što ga je uvijek s kauča odvlačio na pod, o sirenama Hitne pomoći na koje je zavijao.

Ljeto je, vani brže sviće i svjetlost je oštra poput igala, poput zlaćanih bodlji probija tamu koja nema kamo, nego samo zalegne u tlo i vreba kao ptičar pretile golubove-bogalje na trgu ispred pošte i samoposluge. Zato pričam brže, da stignem reći sve prije no što ode, iščezne. Pričam o vodi bajera koja je u ovo doba godine sivkasto-zelena, koja vonja na ilovaču i glinu dok od žege kulja u paru, nakuplja se u oblacima koji će je vratiti natrag. Natrag. Pričam o prašini koja je oko bajera žuta i miriše žuto, prašini u kojoj kupaju se razulareni vrapci, po kojoj hitaju gušteri u strahu od svega. Pričam mu kao da ću po njegovu ogrlicu i povodac koje sam zajedno s ostalim njegovim stvarima spremila u kutiju na kojoj, uz njegovo ime, piše i datum kad je usnuo.

KRATKA PRIČA Kućiština

„Jučer sam raščišćavala odjeću iz ormara“, šapućem. „Selimo, znaš.“ Šutim, spremam se za zamah bez suza. Tjeram suze niz grlo. Suze moraju nekamo. U protivnom razaraju želudac i cimaju srce to grčenja, aritmije.

„Onaj odvratni, crni džemper, znaš“, stalno ponavljam to „znaš“ kao da bi mogao ne znati. Zna Šuki. „Nisam ga na sebe navukla godinama. To je jedna od onih pizdarija koje čovjek čuva zato što će mu možda trebati, a nikad mu ne zatrebaju. E, taj džemper, nisam ga bacila. Trebala sam. Nisam mogla. Pun je tvojih dlaka. To je kao da tebe bacam.“

I ne mogu više. Uvijek se pojavi rečenica preko koje se spotaknem i razbijem gubicu, počnem ridati, pa priznam smrt kao činjenicu.

Svijet koji zvukovima dopire kroz prozor zvuči jednako. U gradu je prošle godine umrlo petsto ljudi više no što ih se rodilo. Svejedno je isto. Manji broj ljudi stvara jednaku buku. Valjda su glasniji. Ljeto je možda mrvicu hladnije i kišovitije nego prošle godine, no svejedno je ljeto i buja ambrozija i trava se znoji. I bajer je jednako sivkasto-zelen. I vrapci se u prašini kupaju kao u vodi. Golubovi omamljeni omarom puštaju neka automobili preko njih prelaze, ostaju spljošteni ležati na cesti kao listovi u herbariju. Ljudi i psi umiru. Njihovu smrt primjećuju samo oni pokraj kojih su disali, kojima izostanak tog zvuka disanja nedostaje, kojima se ponekad priviđa da u predsoblju ili u drugoj prostoriji čuju zvuk njihovih koraka. Pa se ponadaju. Pa se zalede u čamotinju kad shvate da im se priviđa, da se taj netko tko im se priviđa više nikad neće vratiti.

Kažu da ljudi osjete kad im je vrijeme. Ljudi i slonovi. Slonovi prije smrti odu na svoja groblja i sami si ondje polože kosti. Baka je pričala kako je susjed Antun večer prije no što će dušu otposlati Stvoritelju supruzi Milici rekao neka mu pripravi odijelo, jedino koje je posjedovao: ono u kojemu se vjenčao, krstio sina Pavu, a poslije ga i oženio. Odijelo je hranilo moljce čekajući svoju posljednju svrhu.

„Što će ti odijelo, stari?“, upitala ga je Milica koja je to ispričala susjedima koji su došli na karmine.

„U zoru putujem“, rekao je Antun kao da sutradan kani na vašar. Razrogačenih očiju, baka je oponašala razrogačene Miličine oči kojima je ova dodatno naglasila da je Antun umro oko pet ujutro. „U krevetu me samo uhvatio za ruku, stisnuo je i izdahnuo. Mislila sam da sanja, a on je otišao.“ Baka je uvijek tu opetovanu priču dovršavala kao opsjednuta Miličinim entitetom, u njezinoj ulozi i koži.

Šuki je znao da mu je otići. Znam da je znao. Psi nisu budale. Oni govore naše jezike kretnji, govora, intonacije, grimasa, mirisa što ih lučimo. Čuo je veterinara koji mi je rekao da mu nema spasa i da je najbolje pomoći mu neka ode. Dva dana nije ustajao ni jeo, nije podizao glavu. Svejedno je, trenutak prije posljednjeg putovanja ustao kao da je kucnuo čas spasenja, prišao mi dok sam se pred njim spuštala na koljena, prislonio mi čelo uz čelo.

KRATKA PRIČA Doktorica

„Hvala ti, dušo moja, za svako dobro koje si mi učinio, za svaku šetnju u koju si ti vodio mene, a ne ja tebe, za svaku radost kojom si me dočekao kad me nitko čekao nije. Oprosti mi svaku bol koju sam ti nenamjerno nanijela, oprosti mi ovo što ti sad činim. I čekaj me tamo, doći ću ti.“ Slušao me Šuki dok sam balavila po njemu. Naposljetku je mahnuo repom, odmaknuo se od mene i pogledao me ravno u oči kako bih znala da je sve čuo i razumio. Psi nisu budale. Čuo je Šuki i kako mi je srce samo sebe zdrobilo dok je odlazio. Zato se i vraća kako bi me do kraja poučio strpljenju. Ili kako bi mi dao do znanja da me čeka, da ću u smrt zaći kao da se kući vraćam s posla. U njegovu radost.

O autorici:

Ivana Šojat rođena je 1971. u Osijeku, gdje je završila gimnaziju i dvije godine studija matematike i fizike na Pedagoškom fakultetu. Osam godina živjela je u Belgiji te tamo diplomirala francuski jezik. Roman „Šamšiel”, 2002., nagrađen je na Kozarčevim danima u Vinkovcima Poveljom za uspješnost, a roman „Unterstadt”, 2009., osvaja nagradu za književnost Vladimir Nazor (2010.), nagradu Ksaver Šandor Gjalski za najbolji roman (2010.), nagradu Fran Galović za najbolje prozno djelo zavičajne tematike (2010.) i nagradu Josip i Ivan Kozarac za knjigu godine (2010.). Roman „Ničiji sinovi” izašao je 2012., „Jom Kipur” 2014., a „Ezan” 2018.

Objavila je zbirke priča „Kao pas” 2006., „Mjesečari” 2008., „Ruke Azazelove” 2011., i „Emet i druge priče” 2016., eseje „I past će sve maske” 2006., te zbirke poezije „Hiperbole” 2000., „Uznesenja” 2003., „Utvare” 2005., „Sofija plaštevima mete samoću” 2009. i „Ljudi ne znaju šutjeti” 2016.

Prevodi s francuskoga i engleskoga jezika. Živi i radi u Osijeku gdje je urednica kazališnih izdanja HNK u Osijeku.

odluka akademije
Zuhra razočaran jer ne može sinu platiti školarinu: 'Osjećao sam se bijedno'
Računalo
Novi način učenja
5 stvari koje trebate znati prije kupovine laptopa za novu školsku godinu
  • stari_mačak:

    Kada pisac (ili pisačica) nema što i o čemu pisati i kada ih napusti božica inspiracije onda se poseže za zanatskim trikovima. U ovom slučaju piskinja je potegnula za emocijama čitatelja vezanim uz kućne ljubimce što je dozvoljeno, ali ispričano ... prikaži još! na ovaj način - nije književnost. Dobra književnost, za razliku od filma, ne trpi ljigavu patetiku.