Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Kratka priča “Ranko Marinković”

Čingaro

Kratka priča “Ranko Marinković” zaštitni je znak Večernjeg lista. Od 1964. godine svake subote izlaze prozni tekstovi poznatih i manje poznatih autora.
19. kolovoza 2020. u 12:19 0 komentara 207 prikaza

I zaći van tog proljetnog dana bila je dobra odluka. Alternativa je bila ostati u stanu i gledati kombinirani prijenos utakmica jer, naravno, neće on plaćati sportski paket, a da se ne gledaju bar dvije utakmice istovremeno. Izlazak u park bila je dobra, čak i mudra, a nadasve kompromisna odluka. I tako, moj mali Zujo i ja našli smo se u parku. On na ljuljački, ja na klupi. Oko nas uglavnom majke s djecom i gdjegdje koji zaljubljeni par. Međutim, u središnjem dijelu tog omalenog parka, bile su dvije klupe okrenute jedna prema drugoj i ta su mjesta zauzeli neki mladi Romi.

KRATKA PRIČA Što radim jedne subote dopodne

Da to pričam nekoj prijateljici, vjerojatno bih rekla „Cigani“ iako ja, naravno, nemam predrasuda. Ljudi su ljudi. Bez obzira na boju kože, jezik kojim govore, običaje na koje su navikli, ali, ruku na srce, dokle god su na nekom pristojnom razmaku. Iskreno, toga trena, uopće me nisu zanimali. Viđala sam te ljude, žive tu u blizini u jednoj derutnoj zgradi. Nisu mi smetali, ni toga trena ni inače, iako su, toga trena, malo glasnije razgovarali. Ali samo nakratko jer odjednom poče strka, vika i galama, nastade ozbiljna svađa i lamatanja rukama s unošenjem u lice onako iskreno od srca i bez uvijanja kako to Romi znaju. Svi, ili gotovo svi, smo počeli sve češće pogledavati u njihovu smjeru sve dok se to nije pretvorilo u vrlo selektivno promatranje s neskrivenim interesom. Da to pričam nekoj kolegici, rekla bih da nisam baš sve razumjela, ali ja zapravo nisam razumjela ništa. Niti što govore, niti što se događa s njima kao ljudima, a niti zašto me to toliko zanima. Samo su govorom tijela davali naslutiti da se ne slažu u mišljenjima i ponajviše da im nije svejedno. Što li to govore, o čemu to viču, zapravo? Kopkalo me.

Moja je znatiželja prerasla u ozbiljan interes i želja da saznam o čemu galame pobijedila je onu suzdržanu, dobro odgojenu mene, koja ne samo da neće pokazivati interese za tuđe probleme već će i naglašavati to da ne pokazuje interese za tuđe probleme. U napadu akutne znatiželje, brzo vadim mobitel i spajam se na internet. Grozničavo otvaram Google Translator. Dosta brzo to i ide i sad mi više nije žao što sam dala silan novac za to čudo, ali k jarcu sve, nema kombinacije romski-hrvatski. Zapravo uopće nema romskog. Pomislim na diskriminaciju, ali nemam vremena sad za to. Guglam dalje i nađem neku srbijansku stranicu s romsko-srpskim rečnikom. Super, ‘ajde barem nešto. U međuvremenu je Zujo pao s ljuljačke. Dvaput. Ali nije to sada toliko važno. Neće mu ništa biti, dobro je on, malo je zaplakao i eno već se dalje igra. Zna se gdje sam mislima i što je sada centar mog zanimanja. Prva riječ koju sam jasno razaznala bila je „nimaj“. Potražim, pa to su dvije riječi, „ni maj“, nikad više. Aha, on se njoj grozi. A sada, ona će njemu: „kamplipe“...nešto ...“šor“. Brzo, brzo, što to znači? Sigurno mu je rekla da je majmun. Evo ga. Kamlipe, bez p, je ljubav, znala sam. Šor, hm, šor je lopov. I to sam znala. Dobro, nisam baš znala, ali sam si to mogla misliti. Zujo ponovno pada, ali sad s tobogana. Nespretan na oca. Nije mu ništa, samo su mu hlače blatne. Oni s vikom nastaviše.

KRATKA PRIČA Doktorica

Sad će on njoj: „Džuvljano.“ To je sigurno neka uvreda. Hm, džuvljano = žensko. Dobro. Opet ne mogu dalje razaznati jasno riječi. Aha, evo ga. Ona će njemu...nešto...“- kurku“. E to je sigurno prosto. Da vidim, „kurku“ znači nedjelja. Pa i nije neka uvreda, ali znam ja da je ona mislila na nešto prosto. Svađa sad s verbalnog prelazi u teatralni način izražavanja, pantomimičarske naravi. Rekla bih da on nije više imao živaca nastaviti raspravu, a ona dovoljno argumenata da ga zadrži. On se napokon okrene i krene prema rubu parka. Tada joj još dovikne nešto, odlazeći...“halavdi“ i još nešto, a ona njemu „dilo“ i još nešto, ali ne mogah sve popamtiti već samo te dvije riječi. E sad je konačno bilo prosto. Halavdi je bludnica, a dilo je budala. Ta su mi značenja nekako odgovarala kontekstu.

Njegovim odlaskom odvoji se od matične skupine cijeli muški dio, poput jata ptica koji naglo mijenja smjer u letu, te mu se pridruži. Sjedoše oni u neki kombi svjetloplave boje prošaran slojevima hrđe i brzo nestadoše niz ulicu. Ona je ostala u parku, na toj istoj klupi gdje se do maloprije s njim smijala i koketirala. Plakala je. Prijateljice, susjede, rođake, što li su već bile, nijemo su je gledale ne znajući kako je utješiti. Rukama je prekrila lice i jecala. Tu i tamo neka od Romkinja bi joj nešto rekla što nisam mogla razaznati, ali po tonu i dinamici rečenice dalo se naslutiti da je ili tješe ili minoriziraju značaj osobnosti njezina dragog. Iskreno mi je bilo žao te male, zdepaste, drage Romkinje, u kratkoj suknji i papučama, natikačama, koju prije ne bih ni pogledala na ulici. Poželjeh ju zagrliti, u želji da je utješim, ali bijah itekako svjesna da tako daleko neću ići. Zadržala sam status promatrača, ali vrlo aktivnog, barem u nutrini svoga bića. U međuvremenu se Zujo u pješčaniku počupao s nekom djevojčicom, ali ih je njezina mama rastavila. Ima još dobrih ljudi koji se pojave kada se najmanje nadaš.

KRATKA PRIČA Kućiština

Mladi Romi su se vrlo brzo vratili , što me, priznajem, iznenadilo. On joj nešto dovikne, i to kroz otvoreni prozor trulog kombija. Dovikuje i ona, ali sada se čini da joj je drago što se vratio makar i viče na nju. On parkira i izađe poput oslobodioca. Ona se poče hihotati i polako se prikradati prema njemu. Ne srameći se osjećaja, on joj odlučno priđe i zagrli je. Ja umalo zaplakah. Tada najednom shvatim da sam iznenađena. Ponovno pomislim na diskriminaciju, ali sada posramljena. Zašto sam ja toliko iznenađena? Zašto sam bila iznenađena što ona plače i zašto sam začuđena što je njemu stalo do nje? Zar oni ne vole i ne plaču i ne smiju se? Zar nisu ljudi baš kao i mi? A sve to, ta javna i razgolićena svađa, čingaro na romskom, ta ljubavna drama, nije bila slučajna, već sam joj očito trebala nazočiti. Te sam večeri teško zaspala, ali sam se probudila ozarena i s osjećajem neke nove životne kvalitete, spoznajno jača, s više životnog elana. Kako to u životu biva, dani su prolazila i ja sam zaboravila na tu zgodu, sve dok životno tkanje nije ponovno ispreplelo naše dvije niti i ja sretoh onu dragu, mladu Romkinju. Slučajno ili ne, naletjeh na nju neki dan u trgovini. Bila je oskudno odjevena. Djeca isto, makar je već poodmakla jesen i zahladilo je. Još živi u onoj derutnoj zgradi. Nosi dijete u naručju, a za ruku vodi malo veće. Prema veličini trbuha, rekla bih da je opet trudna. Požalila se trgovkinji, makar je ova to nije pitala, da onog njezina nema već dva dana doma. Vjerojatno istog onog zbog kojeg je plakala i zbog kojeg, čini mi se, ali to ne vidjeh, opet plače.

Kratka priča Hortenzija

Zaboravila sam je pitati, barem, kako se zove. Pitat ću je drugi put. Pitat ću je kako joj se djeca zovu. To će joj kao majci sigurno biti drago. I primijetiti, spontano, kako su joj djeca lijepa. A Zujo je dobro. Pao je neki dan s bicikla, ali je dobro. Ide već u šesti razred i prvak je županije u geografiji. 

O autoru

Davor Lončar rođen je 1963. godine u Bjelovaru. Po zanimanju je inženjer građevinarstva i član je Hrvatske komore inženjera građevinarstva. Pisanjem se bavi amaterski još od školskih dana kada je objavljivao u školskim časopisima. Sada piše kratke priče, pripovijetke autobiografskog karaktera i pjesme za djecu. Živi i radi u Bjelovaru

intimna ispovijest
Sin popularnog ex-YU glazbenika: 'Tata je od prvih tantijema kupio Porsche, a sada meni ne želi pomoći u karijeri'
RIT Croatia
PROMO
Svakodnevno mjerimo razinu sigurnosti na našim kampusima
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.