Sloboda je premisa svake umjetnosti. U kazalištu ta sloboda počinje od autorstva. Hrvatsko kazalište poznaje autore koji ne dozvoljavaju ili nisu dozvoljavali da im se iz teksta makne i jedn jedini zarez, kamoli rečenica, ali i one koji su mnogo liberalniji. Na samom kraju tog 'liberalnog' spektra stoji Ivor Martinić, dramatičar (još uvijek) mlađe generacije. On sam kaže da je drama koju napiše tek polazišna točka za ono što će redatelj i glumci stvoriti dok je postavljaju na scenu. Takvu slobodu daje autorskim timovima sa svih meridijana, jer izvođeniji je u inozemstvu nego u Hrvatskoj, pa ju je dao i redatelju Aleksandru Švabiću za rad na praizvedbi drame „Sin, majka i otac sjede za stolom i dugo šute“. Praizvedbu smo vidjeli u ZKM-u, kao treću u nizu njegovih drama koje su svoj kazališni život počeli u ovom kazalištu, nakon „Moj sin samo malo sporije hoda“ i „Dobro je dok umiremo po redu“, koju je također režirao Švabić.
No, što je „Sin, majka i otac...“? Drama koja se sastoji isključivo od dijaloga, jedina njena didaskalija je sam naslov, što već samo po sebi redatelju, autorskom timu i glumcima ostavlja nevjerojatnu širinu. Priča je distopijska. U svijetu kojem se sprema atomska katastrofa, roditelji su dobili upitnike u koje moraju upisati koje bi svoje dijete poveli u atomsko sklonište, jer nema mjesta za sve. Junaci ove drame su jedna takva obitelj, majka i otac umirovljenici, sin uspješni poslovni čovjek koji doputuje u roditeljski dom, kako bi čuo njihovu odluku, sestra liječnica i najmlađe dijete, problemaatični sin, onaj koji pije, drogira se, krade... A roditelji su odlučili spasiti baš njega. Baš kao što roditelji u susjedstvu spašavaju svoje bolesno dijete, ono za čiji se život bore cijelo vrijeme.
Švabić ovo priču režira hiper realistično, što dio gledatelj navodi da se smiju na tragičnijim detaljima priče. Ona naravno nije takva. Mladi dramaturg Marin Lisjak ne zamara onim što se krije iza izrečenog, svime onim što je ostalo neizrečeno. A toga i te kako ima, jer ovdje, baš kao i u prethodnoj drami, nedostaje glavni lik. Kao što ovdje ne vidimo i ne čujemo odabranog sina, tako u „Dobro je dok umiremo po redu“ ne vidimo i ne čujemo sina koji odlazi u Ameriku, zbog čijeg se odlaska obitelj okuplja jedne katarzične i olujne noći. Martinić, naime, tako piše, osvajajući slobodu. Uglavnom ovo je još jedna njegova drama o obitelji, o ljubavi, o načinima na koji smo nesposobni izraziti tu ljubav čak kada je svima jasno da ona postoji.
Ona je istovremeno način na koji ovaj autor promatra svijet i ljude, ali i svojevrsni sažetak naše socijalne, ali i emocionalne situacije. Svuda oko nas žive roditelji koji su sve dali djeci, oni kojima nije ostalo ništa, koji loše i siromašno žive u prevelikim kućama, ili ogromnim stanovima u centrima gradova... koje do zadnjeg dana čuvaju – za djecu, za onog najslabijeg među njima. Ovo je dakle djelo o „zabranjenim“ pitanjima, o obiteljskim tabuima: koje dijete se više voli i zašto, vole li djeca jednog od roditelja više, kako vole braću i sestre, jesu li spremni oprostiti svom djetinjstvu, ali imaju li roditelji pravo na život van svoje roditeljske uloge onog dana kada su djeca tu, ili onog dana kada odrastu i odu svojim putem, tj. imaju li pravo biti sebični, smiju li poslati vlastito dijete na određeno mjesto.
Drama koju smo vidjeli u ZKM-u zasigurno će biti rado i dugo gledana, a za to glavne zasluge idu glumcima. Doris Šarić Kukuljica u ovom je kazalištu već zaštitno lice Martinićevih drama, a ovdje je majka, snažno ugrađena u sve majke s mora (poput žena s autorovog rodnog Brača). Uloga kao stvoren za njen raskošni glumački dijapazon gradnje napetosti jednim pogledom. Njena suprotnost ovog je puta Sreten Mokrović, tata koji obožava svoju djecu i koji se cijelo vrijeme tješi kako je sve to samo „što bi bilo kad bi bilo“, odličan u minijaturama kojima ispunjava tu naslovnu tišinu. Sin je odličan Luka Knez, u izvedbi u kojoj ga osjećamo i kada nije na sceni. Kćer je Petra Svrtan, svojevrsni melem na sve rane svih članova ove ranjene obitelji, ona koja zna i govori da su to rane od ljubavi.
Treba se stoga, van svake distopije, zapitati znamo li voljeti, ali i znamo li biti voljeni.
