Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 32
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
Ljubica Uvodić-Vranić: Neizgovorena pitanja i odgovori

Savjeti koji će vam pomoći u svakodnevnim odnosima

Ljubica Uvodić-Vranić
Foto: Profil knjiga
1/2
28.10.2014.
u 09:30

Kako raskrinkati bahate, prepoznati verbalno zlostavljanje, obraniti se od manipulacije ili održati se na nogama u krizi? Braneći pretpostavku da su svi koji joj se javljaju s pitanjima dobrice koji žele svijet učiniti ljepšim, Ljubica Uvodić-Vranić u svojoj novoj knjizi savjetuje one koji su se našli u nemilim životnim okolnostima. Više nego u dosadašnjoj seriji Avantura osobne promjene, u Neizgovorenim pitanjima autorica je stroža i odlučnija, a baš taj energični obrambeni stav pokazuje koliko je svjesna toga da su emocionalni odnosi najvažniji u našem životu, ali i da - unatoč tome ili baš zato - iz njihovih virova često nije lako sam isplivati.

„Nova knjiga u nizu spisateljskih avantura autorice Ljubice Uvodić-Vranić pokušaj je da se odgovori na niz pitanja vezanih uz ostvarenje životnih ciljeva kroz odnose s drugima. Autorica nam pomaže uvidjeti da to ostvarenje ovisi o mnogobrojnim faktorima, od kojih nisu uvijek svi pod našom kontrolom. No mnogo toga jest“, zapaža prof. dr. sc. Rea Fulgosi Masnjak. U 36 poglavlja autorica obrađuje svima bliske teme vezane uz odnose s drugima i svaku od njih ilustrira jednim ili dva pitanja čitatelja i odgovorom koji nudi rješenje dvojbe ili zamršene obiteljske situacije. Donosimo neka od pitanja i odgovora koja bi mogla pomoći brojnima, uz uvod autorice koja objašnjava zašto se upustila u pisanje Neizgovorenih pitanja.

Sjećate li se savjeta da ne sabotiramo svoje živote, nego da se upustimo u avanture promjene? Predložila sam vam tri avanture - zelenu za rast, crvenu za ljubav i plavu za razmišljanje o prekidima. Poslali ste mi puno pitanja... I dalje mislim da je važno ne sabotirati vlastiti život, ne izdati sebe. Šteta je ne izgovoriti neka pitanja, nego ih potisnuti i zatomiti i tako sabotirati sebe. Dobro znam, jer to gotovo svakodnevno gledam, kako je lakše razgovarati o nekim drugim stvarima i kako najvažnija pitanje ne postavljamo jedni drugima. Tješimo se i zabavljamo pitanjima koja je lakše izgovoriti i na koja lakše dobijemo odgovore. Ali lakoća naše komunikacije nije jamstvo njezine kvalitete. Jesmo li dobro izabrali pitanja koja postavljamo? Bojimo li se i dalje nekih tema i ostavljamo li neka pitanja dirljivo neizgovorenim? Sjetimo se: pitanja su važna i pomoću njih ćemo se približiti odgovorima. Ali samo ako ih uspijemo naslutiti i postaviti ili se barem približiti njihovoj dubini i značenju.

Nemojmo propustiti i sebi i drugima priuštiti draž pitanja jer tako riskiramo nadu u moguće odgovore.Uvijek me veseli odgovarati na konkretna pitanja svojih klijenata, poznanika i prijatelja. Kako iz iskustva znam da neki vole dugačke odgovore, a neki kraće, koncipirala sam ovu knjigu tako da i jedni i drugi dođu na svoje.

Nadam se da će vas svi odgovori - dugi i kratki - potaknuti na nova pitanja.

Loš blagdanski scenarij
P: Idu blagdani, a mene hvata panika. Prođu blagdani, a ja sam u još goroj muci. Što kupiti najmilijima? Kako postaviti stol? Što pripremiti za blagdanski obiteljski ručak? Cijele godine čekam s uzbuđenjem te dane, a kad dođu, naradim se, iznerviram se, budem umorna... Sin je vegetarijanac, zet ne jede ribu, suprug kaže da bez svinjetine nema pravog ručka... Kako svima ugoditi? Pripremam kolače koje moja elegantna kći i ne pogleda. Ona i snaha stalno su na nekim dijetama. Prvo ne bijeli šećer, pa sam prešla na smeđi šećer, ali one više ne jedu ni smeđi šećer. A tek pokloni?! Uvijek se rasplačem kad vidim njihove namještene osmijehe koji mi jasno daju do znanja da nisam pogodila – opet nisam pogodila – njihove želje. Nakon blagdana muž i ja jedemo samo krumpire, kupus i tjesteninu jer smo u dugovima do grla. A nikoga nismo uspjeli obradovati novcima koje smo potrošili. Zaista gledam nekoliko godina unatrag i vidim da se isti loš scenarij samo ponavlja. Umorna sam od tog samozavaravanja da ću uživati u našem blagdanskom stolu. Ne uživam i nitko ne uživa. Oni jedu što ne vole, ja jedem samo reda radi jer sam preumorna da bih i jela, a kad sve prođe, ostaje mi samo gorčina u grlu, mnoštvo neoprana posuđa, pranje damastnog stolnjaka i ubrusa i – dugovi na računu.
Umorna punica i svekrva

O: Draga Umorna punice i svekrvo, majko i suprugo, mislim da niste samo Vi u takvom položaju. Mnogi su satrveni blagdanskom gungulom i izmišljanjem stvari koje je teško izmisliti, osobito kad se nema novaca za sve što bismo željeli imati. Ne možemo očekivati promjenu raspoloženja ako se ponašamo jednako kao i prošle godine, a prošla je godina bila loša repriza pretprošle. Razmislite o tome da okrenete novi list u pripremi blagdanskog ručka. Evo nekoliko ideja pa razmislite o njima i prodiskutirajte s vašim najbližima. Blagdani su stvar cijele obitelji, a ne jedne osobe koja mora iznijeti teret na svojim leđima. Dajte i drugima da kažu što oni žele. Možda se možete dogovoriti da sin vegetarijanac i njegova žena donesu neki svoj specijalitet, da kći i zet pripreme nešto po svojem ukusu, da suprug pripremi svinjsko pečenje, a umjesto kolača napravite dijetnu voćnu salatu? Možda se možete svi skupa naći u nekoj lijepoj slastičarnici gdje ćete popiti kavu ili čaj koji neće remetiti ničiju dijetu i običaje. Nisu blagdani ni u jelu ni u stolnjacima, nego u osmijehu i zajedništvu i toplini. Ako to sačuvamo, sačuvali smo smisao obiteljskog druženja.

Moj muž ne želi uzimati sedative
P: 
U braku smo podigli dvoje djece, oboje radimo i sad bismo oboje mogli uživati u zrelim godinama. Unatoč svemu što imamo, ja plačem gotovo svaki dan. Moj muž je uvijek bio nagao i volio je da je sve po njegovom, a sad, kad su djeca otišla od kuće, postao je prema meni gori nego ikada. Kad mu spomenem da bi trebao uzeti nešto za smirenje, viče da sam ja bolesna a ne on. Razmišljam da zaboravim sve što je bilo proteklih desetljeća i odem od njega. Iako bi ga to vjerojatno slomilo.
Nesretna

O: Draga Nesretna, pokušajte se sjetiti da to što Vaš muž viče na Vas nije nikakva Vaša krivica. Zašto biste Vi primali k srcu njegovu narav koja je po svoj prilici urođeni način emocionalnog reagiranja? To nije ni njegova krivica. To što smo naslijedili smeđe a ne plave oči – tko bi mogao biti zato kriv!? Znam da se teško nositi s galamom. Nema smisla plakati. Pokušajte se odmaknuti. Pobjeći u drugu sobu, u šetnju, u neku svoju aktivnost. Možete ga gledati i isključiti ton. Promatrati ga kako otvara usta ali ne slušati što govori. Šaliti se: malo si pretih danas! Popuštaš! A i susjedi se žale da te više ne čuju dobro pa im poslije ja moram objašnjavati što si danas govorio!
A da – možete i otići. Možda ga to ne bi slomilo nego motiviralo da pokuša samo-kontrolu vlastitog temperamenta! To bi bio težak zadatak ali bi mu se isplatilo. Svaka njegova ljutnja škodi i njemu!

Zbog problema na poslu, utjeha u piću
P: Moj se sin stalno svađa sa svojim šefom, a onda poslije posla svrati na pokoje piće pa umjesto da ode kući, on još iza kafića dođe k nama i priča nam što ga muči. Šefa nikad nema, pa posao nije napravljen jer moj sin ne može napraviti sve što bi trebalo. U njihovoj autolimarskoj radnji ima posla za trojicu, a njih su samo dvojica. On i šef. U stvari u radnji je samo moj sin, a šef je stalno negdje okolo. Kad dođe u radnju često je malo „veseo“ pa onda postane i arogantan i bezobrazan. Viče na sina. Pogotovo je ljut kad vidi da mu sin pokušava objasniti što se događalo u radnji na primjer koja je mušterija bila i što je tražila.
Moj muž još više diže sinu tlak jer i sin dođe malo „veseo“ a onda mu još i tata održi poduži govor o tome kako je teško danas doći do posla i kako sin treba čuvati posao. I na kraju doda i još ponovi: „ Jer sine dragi, ne bumo imali za gemišteka!“
Ja onda nekako mislim da se moram upetljati u taj razgovor, ali iskreno ne znam kako da pomognem i sinu pa i mužu. Kad sin ode na kraju, muž i ja se svađamo i onda mislim da smo mi zbilja ništa drugo nego dvoje nemoćnih i starih i potpuno zabrinutih roditelja.
Zabrinuta

O: Draga zabrinuta roditeljice, Ah, jedno zlo ne dolazi nikad samo. Prvo pijani šef a onda i njegovi problemi s Vašim sinom. Postoji jedna poveznica između ove trojice muškaraca s kojom se Vi mučite. Jeste li je primijetili? Ne? Onda ću Vam je ja morati šapnuti: Oni su sva trojica malo prečesto „veseli“. Ta njihova „veselost“ uz gemišt troši energiju, novce, vrijeme ... kvari i odnose. Sin kad dođe konačno kući Vaša snaha sigurno s njim ne uživa. Ako Vam još o tome nije pričala, sigurno hoće jer će i ti problemi eskalirati.
Ne kažem da Vam je lako, ne kažem da je ni Vašem sinu lako, pa ni Vama s takvim mužem i sinom. Pitanje je dana kad će Vam i snaha početi dolaziti sa žalopojkama. Razmislite o smanjivanju „veselosti“ kod ove dvojice muškaraca na koje kao majka i supruga možete djelovati, A i pozovite snahu u pomoć – još prije nego što sama dođe. Bit će lakše objasniti vama dvjema trijeznima što treba činiti i za što se novac čuva i troši ako se ne dade sve za gemišt.

Mama, zar bih ti lagao?
P: Suprug i ja imamo dvoje odrasle djece. Kćerka ne radi ništa, ali na sina smo do nedavno bili veoma ponosni. Čekali smo da diplomira, malo je odgađao uz prvo uvjerljiva, a onda apsurdna, opravdanja. Odjednom sam osjetila neko zvonce koje je duboko u meni zvonilo na uzbunu. Išla sam na fakultet – oni mi nisu htjeli dati informaciju, insistirala sam da vidim indeks – sin ga je navodno izgubio. Pritisnula sam sina i tražila da budem prisutna kad dobije od fakulteta potvrdu o položenim ispitima. Jedva sam ga nagovorila. Gledao me u oči i pitao: „Mama, pa što je tebi? Zar bi ti lagao? Tebi, koju najviše volim?“ „Dobro sine, oprosti, ako te to vrijeđa, ali ja MORAM vidjeti tu potvrdu. Šest godina mojeg života je otišlo na moj marljivi i prekovremeni rad da bi ti mogao studirati.“ Otišli smo skupa do referade i kad sam uzela potvrdu vidjela sam nešto što gotovo nisam mogla vjerovati. Moj sin je zastao na četvrtoj godini već dvije godine nije položio ni jedan ispit. Onesvijestila sam se još u holu fakulteta. Odveli su me na hitnu. Sad sam malo došla k sebi, ali ne uspijevam ništa napraviti. Ne mogu pogledati sina, a kamoli mu nešto reći. Što da radim?
Neutješna i razočarana majka

O: Poštovana majko, molim Vas svoje razočaranje pretvorite u djelovanje. Sinu koji Vas najviše voli na svijetu dajte jasno do znanja da je punoljetan i da je s lažima gotovo. Sin je pokazao svojim ponašanjem koliko voli sebe i koliko razmišlja o svojoj budućnosti. Završiti fakultet nije nikad samo stvar sposobnosti shvaćanja i učenja, nego spremnosti da se više godina posvetimo nekom zadatku kontinuirano i predano. Biti na čistu sam sa sobom je itekako važno ne samo za izvršavanje obaveza koje smo preuzeli nego i za potpunu svijest o sebi i unutarnji sklad. Tko sam ja i oko čega nastojim – to je važno znati. Neki ljudi to doznaju mirnim rastom i razvojem, neki tek nakon krize naprave skok u rastu i razvoju. A neki nikada. Vi kao majka sigurno želite da Vaš sin doživi susret sa samim sobom i odluči odgovorno što će dalje. Maloljetan nije pa bi trebao biti odgovoran za svoje ponašanje i praviti sam svoje planove. Nadam se da mu svojom pretjeranom pomoći i tolerancijom nećete pomoći zabašuriti krizu nego da ćete mu pomoći da tu krizu doživi i iskoristi na najbolji način i krene putem iza kojega će on sam – stajati. Nego Vaš sin nije samo Vaš. Pretpostavljam da ima oca, možda i druge članove uže obitelji koji će mu najbolje pomoći ako se „urote“ s Vama tj ako mu kriomice iza Vaših leđa ne pomažu da prebrodi krizu negirajući je. Kriza je korisna samo ako smo je duboko svjesni. Svako zlo ne mora biti zlo ako se iskoristi za zaokret i počne ostatak života na novi način – iskreno sam sa sobom i s onima do kojih nam je stalo iako ih baš i ne volimo najviše na svijetu.

Ljubomorni suprug moje prijateljice
P: Dopisujem se s prijateljicom skoro svakodnevno. Pišem joj i o svojim intimnim stvarima. Ne viđam je često jer smo obje previše zauzete pa nam je chat, mail ili Skype jedini način da se međusobno ohrabrimo i podržimo. Nedavno sam doznala da je njezin muž ljubomoran i da je provalio njezinu šifru i pročitao sve naše mailove. Užasnuta sam. Ponekad sam u mailovima bila previše otvorena, pa čak upotrijebila i poneku vulgarnu riječ. Osim toga, sklona sam pretjerivanju – tako smo se prijateljica i ja naučile komunicirati i zabavljati jedna drugu. On to sigurno neće shvatiti. A čak i ako shvati – meni je neugodno. I žao mi je. I to ne samo zbog mene, nego i zbog moje prijateljice. Pitam se: tko zna što on njoj još radi?
Zabrinuta brbljavica dugog jezika

O: Draga Brbljavice, ma neka dugog jezika, bolje je ispričati nego šutjeti. Kod nas prijatelji i prijateljice kradu nama psiholozima posao. Svi gnjavimo prijatelje svojim jadima i dilemama prije nego što odemo psihologu. A prijatelji nam pomažu dok mogu i dok imaju strpljenja i suosjećanja. Obično se u takvim odnosima razviju bliskost i povjerenje. Svojim ponašanjem suprug Vaše prijateljice uništio je to povjerenje i time doveo u pitanje vaše daljnje blisko druženje. Nagovorite prijateljicu na promjenu e-adrese, često mijenjanje lozinke ili se zaštitite nekim šifriranim govorom. Nazovite možda svog muža: susjedov magarac, a njegovu intimnu prijateljicu: susjedova kokoš.

Moj muž skuplja kilograme
P: Šest godina sam u braku i iz dana u dan postajem sve svjesnija što je dobro za zdravlje. Čitam u svim novinama i časopisima što treba činiti, učim i primjenjujem: jedem puno voća i povrća, vježbam tri puta tjedno po dva sata yogu i pilates; pijem najmanje dvije litre negazirane vode, ujutro rano gledam u sunce ako je sunčani dan, kuham laganu hranu. Svaki dan pripremam tri do četiri lagana obroka, pretežno od povrća. Moj muž ništa ne razumije: kaže da moja jela nemaju ni okusa ni mirisa, a da ga od vježbanja, pogotovo kad zna da ga čeka lagani obrok, unaprijed zaboli glava. Prestao je vježbati, ne želi niti jednom tjedno otići iz Zagreba do Samobora biciklom, a to je manje od 30 km. Samo radi, skuplja kilograme i kad dođe navečer kući, zaspi pokraj upaljenog tv-a tako da ne mogu s njim komentirati film. Noću pokušava krišom jesti špek, ali ja ga uvijek ulovim na djelu. Takav inertan muž koji ide prema infarktu, ne samo da mi se ne sviđa, nego me i plaši. Kad mu pokušam pomoći, on se ljuti i povlači u sebe. Što da radim?

Žena-koja-je-obećala- da-će-do-smrti-paziti-na-zdravlje-svoga-muža

O: Draga Ženo koja za sada ne uspijevate ispuniti svoja obećanja, vrijeme je za taktičko povlačenje. Ne nasilno! Ne agresivno! Pokušajte strpljivo, suptilno, nježno pa kad on poslije masne sarme i svinjskog pečenja gricne slučajno čips od jabuke bez dodatka šećera, poljubite ga u znak podrške njegovih novih zdravih navika i pohvalite njegovu mudrost u odabiru zdrave hrane. Ne kritizirajte ga jer će se nakon kritika još više tješiti hranom. Predložite možda neki zajednički sistematski pa ćete u liječniku naći stručnog suradnika. Ako s mužem lijepo postupate, s vremenom ćete ga možda nagovoriti i na sobni bicikl. Osim zdrave hrane važan je i dobar san. Nagovorite ga da spava u bračnoj postelji, a ne zgrčen na kauču uz buku televizijskog programa. Tada će i noćni obroci postati rjeđi.

 „Ulovljeni“ u društvene mreže
P: Stavljanje tuđih slika na web, blog ili „fejs“ poprimilo je razmjere epidemije. Rođaci nas pozivaju na roštilj, a onda, dok mi jedemo, oni fotkaju – što je poštena podjela posla. Ali nakon toga nalazimo svoja lica s punim ustima na internetu, blogu, „fejsu“ i… ne znam ni kako se zovu sve te mreže u kojima se osjećamo ulovljenima. Da sljedeći put tražim da me ne naslikavaju? Ili da ponudim da ja izaberem slike? I to samo za rođendane?
Nefotogenična

O: Draga (Ne)Fotogenična rođakinjo, zar ne živimo u doba kad se može lakše preživjeti bez pameti nego bez mobitela, a tko nije na „fejsu“, zapravo i ne postoji? Slažem se s Vama da je agresivno ponašanje s pomoću modernih pomagala primilo nove oblike bespoštednog zadiranja u privatnost. Rođaci nam pomažu: prvo nas dobro nahrane, a onda svima pokažu dokaze kako su to temeljito učinili. Pomažu nam da se za nas čuje pa makar se mi osjećali kao ulovljene ribe u svim tim mrežama. Budući da ne možete nikome zabraniti da se dodatno zabavi stavljajući fotke koje su Vas uhvatile u nedijetnim i neelegantnim pozama, jedino što možete reći jest: „A sada, molim, bez slikanja!“ Ali to će nam važiti za sljedeće prilike. Sada možete ljubazno zatražiti rođake da maknu neke Vama osobito antipatične fotke. Ne znam hoćete li uspjeti; pretpostavljam da su ih rođaci namjerno stavili pa ih nemaju namjeru skinuti. Ako ne uspijete u „skidanju“ fotki na kojima su Vas de facto skinuli, tj. ogolili pokazujući nezgodne trenutke, takve slike koje već „vise“ na raznim mjestima pokušajte smatrati zabavnima. Imajte smisla za humor i nasmijte se sebi – na to uvijek imamo pravo!

Trebam li se odreći se dragog hobija?
P: Od srednjoškolskih dana bavim se konstruiranjem drvenih brodova i jedno vrijeme dosta sam ulagao u taj hobi i sudjelovao na nekim smotrama. Uoči mirovine ostao bez posla, što me dosta potreslo i sada razmišljam da napustim i taj svoj hobi. Pretpostavljam da je zastario i da mlade više ne zanima vještina izrade drvenih modela. Teško mi je pomiriti se da je tako, ali izgleda da ću morati. Moja supruga također se slaže s tim da se odreknem tog svog hobija, jer nam je nepotreban trošak. Mene već sada brine čime ću ispuniti vrijeme koje će mi se na taj način osloboditi. Kako sve pomiriti i ponovno naći zadovoljstvo?
Umirovljenik

 O: Dragi umirovljeniče, tako divan hobi imate! Rad u drvu u ovom svijetu neuništive plastike prava je stva. Drvo ima toplinu i autentičnost našeg podneblja, pogotovo kad se oblikuje u brod. Kako su ono rekli naši pametni: Živjeti se ne mora, ali ploviti se mora. Imam ideju: krenite od škole do škole, od ravnatelja do ravnatelja i pokažite neki od svojih modela. Sigurno će se neki ravnatelj, zajedno s učiteljem tehničkog odgoja, zainteresirati za tako lijepi hobi i omogućiti Vam da osnujete neku dodatnu aktivnost za učenike kojima će se to svidjeti.Osim škola valjalo bi posjetiti i učeničke domove. Organizirati radionicu za izradu brodova štićenicima bi bila sjajna zanimacija koja bi radom ruku smirila neku eventualnu njihovu nervozu i napetost.. A mogli biste ići i u dječje bolnice pa pokazati malim bolesnicima poneki model. Možda bi ih zamišljena putovanja na drvenim brodovima odvela na neko ljepše, daleko mjesto izvan bolnice. Mjesna zajednica ima sigurno organizaciju umirovljenika. Naši umirovljenici na Trešnjevci u Zagrebu plešu, u domu umirovljenika cure su mažoretkinje, a možda bi dečki voljeli naučiti praviti modele? Krenite od jednih do drugih i sigurna sam da ćete naći zaljubljenike u more i brodove koji će svoju ljubav, uz Vašu pomoć, njegovati.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije