Pretpremijernu izvedbu Tijardovićeva mjuzikla "Avantura u Šangaju" u režiji Ivana Lea Leme i pod ravnanjem maestra Harija Zlodre, publika je u Hrvatskom domu u Splitu ispratila uzvicima oduševljenja. Uoči premijere koja će se održati u četvrtak navečer, razgovarali smo s Ivanom Leom Lemom.
Kako je došlo do toga da režirate Tijardovićevu operetnu dramu "Avantura u Šangaju"?
Maestro Zlodre je na čudesan način došao do pomalo zaboravljenih nota ove divne operetne drame. Producentica i ravnateljica Hrvatskog doma Vanesa Kleva već je imala uspješnu suradnju s maestrom Zlodrom i ovim su projektom željeli obogatiti obljetničku godinu kojom Split slavi 130 godina od rođenja Ive Tijardovića i Jakova Gotovca. Zlodre, Kleva i Herci Ganza koja je na čelu Odbora za proslavu i prisjećanje na djelo tih bardova naše nacionalne, ali i internacionalne kulture u ozračju posebno vibrantnog Splita, stvorili su idealne kreativne uvjete za mene, moj autorski tim, domaće i internacionalne pjevače uz naš septet bend.
Priča je ljubavna, na neki način orijentalistička. Zašto Šangaj, kad se radnja događa, otkrijte nam likove, fabulu...
Tijardović je uglazbio libreto autora Alena Stevena Dalea i njegova je fabularna potka splet vojnih i ljubavnih okolnosti u Šangaju 1927., koji su zvali Pariz Orijenta. Bio je to multikulturalni, uzbudljivi grad s brojnim stanovnicima iz svijeta i polusvijeta. Toliko je raznih utjecaja i proplamsaja tada kolalo da je čak nekoliko godina prije i Kineska komunistička partija baš tamo osnovana.
Tko igra naslovnu ulogu, tko ostale?
Naslov izvornog libreta je "Min – avantura u Šangaju". Ja sam svoju adaptaciju naslovio "Avantura u Šangaju" iako je japanska špijunka Min-Sao-Chi ona koja pokrene lavinu ljubavnih peripetija. Nju divno tumači Neda Pejković. Partneri su joj tenori u alternaciji Bože Jurić Pešić i Ileš Bečei. Švercer opijuma i vlasnik kabarea je Erol Ramadanović, a njegovu koleričnu partnericu, pustolovku Jessie, tumače Jelena Kordić i Dora Jana Klarić. Glavni storyteller je mladi, pretalentirani glumac Mihael Elijaš, scenograf i kostimograf je Slaven Krajačić, a koreografije je radio baletni studio Dimache.
Odakle našem Tijardoviću inspiracija za Daleki istok?
Svi romantičari i ljubitelji melodrame su pomalo orijentalisti. I sebe takvim smatram. Daleke, manje poznate nam kulture, mentaliteti, mirisi i okusi divan su okvir za maštu i pojačavaju emocije. Tijardović je svjetski putnik koji je svijetom pronosio Split, a u Split donosio svijet.
Koliko je i je li uopće "Povratak u Šangaj" sličan ili blizak "Spli'skom akvarelu" i "Maloj Floramye"?
Najsličnije tim dvjema hit operetama, duboko utkanim u splitsku, ali i nacionalnu identitetsku srčiku, jest fabularna usporedba dvaju ljubavnih parova. Uvijek je jedan par, recimo to tako, malo markantniji, s kompleksnijom melodramskom ulogom, kako u govornim tako i u pjevanim scenama, dok je drugi šašaviji, vrckaviji, komičniji. U "Maloj Floramye", taj dramatičniji par su Mirko i Floramye, a više klaunovski par su šjor Bepo i Mislili. U "Spli'skom akvarelu" su to Tonči i Marica naspram Perine i Lešandra, a u našoj šangajskoj avanturi Min i Reginald "sevdišu teške boje" dok se Jessie i Hank dekadentno zabavljaju. Lekcije nam dolaze u kontrastima. Inače, posebna bi se studija mogla napraviti o progresivnoj energiji Tijardovićevih ženskih likova. To su fatalne žene budućnosti, svevremene, emancipirane, drčne i senzualne. Utjelovljuju prekrasne nijanse ženstvenosti, senzualnosti, i svaka na svoj način hrabro radi feminističke iskorake.
Što vam je bilo najteže u redateljskom procesu?
Ništa nije bilo teško u procesu jer je u pitanju i uzbudljiva priča i beskrajno zavodljiva glazba majstora Tijardovića. Svi smo se doslovno zaljubili u te lepršave note, pogotovo u izvedbi našeg septeta instrumentalista koje je sastavio i za koje je posebno za ovu produkcijsku prigodu aranžirao maestro Hari Zlodre. Puno sam naučio od njega. Ne samo da je ekspert za Tijardovićeve partiture već je i teatarski plemić koji nam je svima puhnuo u kreativna jedra i bio tijekom procesa utjelovljeni duh samog Tijardovića.
Ravnateljica Kleva je za potrebe ove predstave od koncertne dvorane koja nosi ime Ivo Tijardović "napravila"crnu kutiju?
Da, i hvala joj na tome, na iznimnoj producentskoj gipkosti te repertoarnim vizijama i energiji za realizaciju vrlo specifičnih i ponekad riskantnih, ali umjetnički potentnih projekata. Koncertna dvorana Ive Tijardovića je svoju klasicističku, nedavno obnovljenu ljepotu i savršenu akustičku konstelaciju predviđenu za koncertno muziciranje uz multimedijalnu popratnu tehniku, intervencijama obogatila.
Kakva je glazba?
Kako kaže maestro Zlodre, ovaj skladateljev glazbeni paket je nastavak istraživanja i razvoja europskih glazbenih trendova tog vremena. Skladana je 1936. i radi se o vrhovima europske mjuzikl i operetne produkcije obogaćene tipično Tijardovićevim šarmom i duhom koji prosijava kroz sva njegova djela. Budući da fabula nije lokalna u usko splitskom ili šire mediteranskom ili balkanskom kontekstu, nekim skladateljskim postupcima dočarava Orijent. A opet, likovi su Europljani pa sve skupa daje eklektični, bjelosvjetski dojam ujedinjenog glazbenog globusa. Istočnjački citati su majstorski sprovedeni i iskorišteni u dočaravanju atmosfere. Harmonika djela je bitno gušća, bogatija i modernija od njegovih prijašnjih djela.
Uvjerena sam da će ovo biti još jedna vaša uspješnica. Kakav je vaš osjećaj?
Izvor mog dobrog osjećaj tijekom procesa je radost rada samih izvođača. Da oni nisu bili sretni i inspirirani, ne bih mogao biti ni ja. A, pretpremijerna publika uvjerila me da smo uspjeli u svom naumu i željama. Naša avantura ispraćena je ovacijama, a poseban pečat prestiža dalo nam je Hrvatsko društvo skladatelja koje je svoje članove dovelo na pretpremijeru.
U ovoj godini Tijardovića i Gotovca, nakon "Avanture u Šangaju" čeka vas režija opere "Dioklecijan" s kojom će biti otvoreno Splitsko ljeto?
Iako je kolega Goran Golovko već vrlo uspješno sa studentima UA u Splitu postavio veći dio ovog grandioznog djela, radi se o praizvedbi integralnog djela s profesionalnim izvođačima. Tijardović je "Dioklecijana" smatrao svojim kapitalnim djelom. Više od deset godina, do svoje smrti 1976. trudio se s libretistom Brankom Radicom postaviti ga u HNK Split ili u HNK Zagreb. Na žalost, nije doživio tu inscenaciju. A, vidio sam po nekim pismima, govorima ili svjedočanstvima da mu je baš bilo stalo. Možda je producente uplašilo više od dvadeset solista, možda kompozicija od devet slika. U svakom slučaju, ovom prigodom ispravljamo taj propust hrvatske kulturne politike i onih koji su je krojili u proteklim desetljećima. U naslovnoj ulozi Dioklecijana nastupa sjajan bariton Jurica Jurasić Kapun i predvodi plejadu solista, zbora i baleta u ovom opernom, povijesnom spektaklu. Osam slika Dioklecijanova života raspoređeno je u tri čina, a deveta, koja je i četvrti čin, događa se na Peristilu njegove palače. Ta svjetski poznata operna pozornica prvi je put u ulozi same sebe. Peristil je site-specific lokacija i mislim da ćemo ga svi pogledati drugim očima kada na njemu zateknemo njegova vlasnika Dioklecijana. Luda je ta splitska bipolarna dijagnoza i identitetska ishodišna točka koja u svom bremenu i brendu baštini i svetog Duju, kršćanina i Dioklecijana, progonitelja kršćana. Inače, dolazak nove ere, kršćanske Europe, završni je akord tragične, ali u splitskom kamenu upisane, slavne Dioklecijanove smrti.
Totalitarni sustavi nemaju uporišta u zdravorazumskim sredinama