Bili su u ovom gradu na natjecanju, imali su hrvatske vize i povratne avionske karte. Što je kasnije bilo, ne znamo. Kao što ne znamo što je bilo s tisućama drugih sudbina. Tim je riječima moderatorica Paola Orlić otvorila predstavljanje knjige “Nepravilni glagoli” proslavljene njemačke autorice Jenny Erpenbeck na Sajmu knjige u Puli.
Ljudi iz njezina uvoda dvojica su Nigerijaca koji su iz Hrvatske torpedirani u izbjeglički kamp u Bosni, upravo među ljude čije je priče Erpenbeck nadahnuto sažela u svojoj knjizi.
Priče stvarnih ljudi
“Kad za nekoliko godina dobije Nobelovu nagradu, vjerujem da će se upravo ova knjiga citirati”, napisao je oduševljeni kritičar New York Timesa nakon svjetske premijere “Nepravilnih glagola” 2017. godine. U međuvremenu, Nobela je dobio poricatelj srebreničkog genocida Peter Handke, ali i poljska aktivistica za ljudska prava Olga Tokarczuk. Migracijska kriza o kojoj piše Jenny Erpenbeck aktualnija je nego ikada.
– Moja obitelj s obje strane, očeve i majčine, iskusila je izbjeglištvo. Znam što znači kada netko mora nenadano spakirati to malo stvari što ima, možda čak zauvijek napustiti svoj dom i biti sretan što je uopće preživio – povjerila nam je autorica, kojoj je presudni poticaj za pisanje “Nepravilnih glagola” bila havarija broda sa stotinama izbjeglica u Sredozemlju 2013. godine.
– Sjećam se koliko me tada šokirala reakcija njemačkih medija, koji su mahom govorili da je to strašno, ali eto, ne možemo ih sve primiti u Europu. Ispalo je kao da nas izbjeglice ucjenjuju svojim životima, nas Europljane, da ih moramo primiti. Shvatila sam kako se ljudski životi drukčije vrednuju ovisno o tome odakle dolaze. Kada jedan Europljanin nestane na pučini, šaljemo stotine spasilaca da ga pronađu, a kada stotine izbjeglica tonu, nitko im ne šalje pomoć – upozorava njemačka autorica, dodajući kako se nadala da će svojom knjigom pomoći da se i njihovi glasovi čuju.
Glavni lik romana umirovljeni je profesor klasične filologije Richard, koji se počinje zanimati za sudbine migranata koji dolaze u njegov grad. Upoznajući ih sve više, u pokušaju da ih svede pod sebi poznate nazivnike, počinje im nadijevati mitska imena: Tristan, Apolon, Gromovnik…
– Osim što mi se to učinilo logičnim odabirom za nekoga tko je čitav život proveo okružen starim grčkim mitovima, ugradila sam tu i malo ironije, za europsku građansku publiku. Pretvorili smo izbjeglice u bogove koji neopaženo borave među nama. Oni su odjednom izgubili gotovo sve, nemaju obitelj, ništa ne posjeduju, ali imaju moć da nam uskrate informaciju o sebi. I često se drže te zadnje moći koju imaju. Mislim da je važno ljudima dati prostora da nam kažu svoju istinu, jer ona je mnogo više od onoga što im piše u putovnicama. Naravno da će mnogi lagati ako misle da će im to pomoći da prežive ili dođu do sigurnosti – ocjenjuje Jenny Erpenbeck, koja je inspiraciju za svoje likove crpila iz razgovora sa stvarnim migrantima koji danas žive u Njemačkoj.
Među njima je, kaže, bilo ljudi iz najrazličitijih slojeva, nekih gotovo nepismenih, ali i onih koji su u svojim zemljama bili uspješni, dobrostojeći ljudi koji su odjednom morali negdje krenuti od nule. Među njima je i jedan koji je preživio brodolom poput onoga koji ju je inspirirao na pisanje “Nepravilnih glagola”.
– Za mene je najvažnije mjesto u knjizi trenutak u kojem Hassan, tako se taj čovjek zove u stvarnom životu, opisuje kako dolaskom u novu zemlju i sam sebi postaješ strancem. Opasni čin prelaska mora u sebi nosi i tu snažnu simboličku komponentu. Što se događa kada izgubimo obitelj, prijatelje, posao, sve što je činilo naš identitet? Što je ono ja koje nam ostaje i kako ga očuvati u tim uvjetima u kojima sve prestaje? – pita se autorica.
Sličan prelazak iz jednog konteksta u drugi, iako u manje dramatičnim okolnostima, doživjela je kao istočna Berlinčanka nakon pada Berlinskog zida.
Odrastanje u DDR-u
– Iz djetinjstva u Istočnoj Njemačkoj sjećam se opće ideje ravnopravnosti. Polazili smo od ideje da svi imaju pravo na život, posao, stanovanje. A onda smo se preko noći morali snaći u jednom drugom sustavu, stare elite su srušene, mnogi su izgubili radna mjesta, kulturološki smo se teško snalazili u kapitalizmu, sve vodeće funkcije preuzeli su novi ljudi. I tada sam vidjela što znači kada si ljudi moraju spakirati sve što imaju u kofer i krenuti u bijeg. Danas me najviše pogađa ravnodušnost prema ljudima koji najviše trebaju podršku. Pitam se gdje je nestala ta ravnopravnost kojoj su nas učili – pita se Jenny Erpenbeck.
Reforma upropaštenog europskog sustava azila jedan je korak prema ostvarivanju prava njezinih junaka. Do tada, upozorava autorica, moramo se zapitati što za njih možemo učiniti sami.
