Danas je oblačno padat će rakete/Nadvila se tama sami strahovi i prijetnje /Ja sam sa Balkana, odrasto uz ovakvo vrijeme /Znam taj pljusak kad krene on usitni i stijene/Meteorolog na TV-u objašnjava sve te oblake/Kod njih će bit pljusak, kod nas će padat na namahe/Mi smo Bogu draži pa će samo njih da kazni/Naoružat ćemo Boga, pa nek puca neka gazi/Neće Njega niko jebat, ispred svoje kuće mete/Baca bombe i rakete širom svoje zemlje svete/Uzet će im svima razum i bar po jedno dijete/Sutra će jedni plakat a drugi slavit uz konfete /A svijet je ozbiljno zabrinut/Dijele emotikone, huda majko pate/Ko će ih rastavit sada/Kad im je počeo novi Big Brother/Svijet je ozbiljno zabrinut /Tek kad krvava djeca pune ekrane/Sipaju ulje na vatru/Kad počne klanje gledat će sa strane.
Nije ovo komentar trenutačne situacije rata u Iranu, premda tako zvuči, nego tekst uvodne pjesme "Ti meni ništa" Ede Maajke, koja otvara njegov album "I Like to Dance", snimljen s Jazz orkestrom HRT-a. Pa ako je i za jazz, previše je, tj. taman, stoga Edo smjesta nastavlja u refrenu; Neodgovorno, neodgovorno/Pa malo agresivno, dok ne postane bolno/Imaju matru, pjevaj/Hajde da ja tebe udarim a ti meni ništa/Hajde da ja tebe udarim a ti meni ništa/Ti meni ništa /Ti meni ništa.
Koji put je teško pisati o glazbi, ali redovito je komplicirano pisati o tekstovima Ede Maajke, Edina Osmića, jednog od najboljih tekstopisaca kod nas. Usudio bih se reći, uz Sašu Antića, vjerojatno najvećeg novog domaćeg pop-pjesnika 21. stoljeća. Ili hip hop-pjesnika? Nebitno, jer Edo je uvijek jednako rječit i sposoban, a koncertnu suradnju s Jazz orkestrom pretvorio je u studijski album s 13 sretnih, tj. nesretnih pjesama, nastalih unatrag 25 godina njegove karijere. Što se tiče glazbe, ovaj big band već je odradio dovoljno izvrsnih projekata, od novijih poput onih s bendovima Chui i Mangroove te s Rundekom, ali dočekavši Edu Maajku podignutog garda uspjeli su u nečemu posve novom. Naime, ovaj album trenutačno je najangažiranija ploča koju kod nas možete čuti, čisti sukus borbe protiv ludila i budalaština svih vrsta, čak i kad se radi o pjesmama poput naslovne, postpandemijske "I Like to Dance" s Vojkom V i Budom, koja naizgled govori o optimističnim stvarima.
Jer, veliki pjesnik poput Ede Maajke ne može drukčije nego precizno ocrtati užas koji oko nas vlada, pogotovo ako se radi o izboru pjesama iz raznih faza karijere, pa makar on bio zapakiran u swingersku ovojnicu suradnje s Jazz orkestrom. Iako je u nedavnom intervjuu kolegici Tiji Špero u Večernjem listu rekao da "više ne ide đonom u neke teme kao prije, ali to je stvar sazrijevanja", bio je to eufemizam. Jer Edina oštrica i dalje nepogrešivo pogađa u krutu stvarnost koju ni jazz-ovojnica ovog projekta ne može, a čini se i ne želi ublažiti. Kako drukčije objasniti pjesme poput legendarne "Trpaj", u kojoj se kaže "...ovaj garant ima baklju, ovaj ne može uć, ima šal i transparente, zato hajmo ga tuć, čekaj tu su novinari, reporteri možemo najebat, neka međusobno zakuhaju a onda ih razjebat, baš mi se mlate, ionako nam ne daju plate, davno je prošo prvi, biće krvi, ko u Samoboru, za vrijeme HDZ-a, đe su tad bile kamere od HTV-a?". Dakle, sve su rampe spuštene i to je dobro, a i dobro je da je Jazz orkestar malo prije spomenutog HTV-a ušao u ovu suradnju, jer se pokazuje da se prošlost može i treba pokušati ispraviti, pa i rap-jazz-koncertom Ede Maajke kakvi su bili u dvorani Gorgona MSU-a ili u Vatroslavu Lisinskom.
"Panika" tako nabraja "...pa, pa, pa, pa panika, medijska je gimnastika, bacaju sumnju to je taktika, svaka ideja ima ratnika", pa-pa-pa nastavlja "ne trebaju im radnici trebaju im borci, panika da ubija čak i kad su ćorci". Mora se priznati i da su aranžmani pjesama – čiji su autori dirigent Miron Hauser, talentirana mlada udaraljkašica Bruna Matić, vlasnica dva odlična solo albuma, i Luka Žužić, prilično avanturistički i do sada najradikalniji u njihovim bigbendovskim suradnjama. I koautori starijih pjesama s Edinom Osmićem, od Mirsada Dalipija do Tonija Starešinića i Marija Rašića, dobivaju satisfakciju njihovim izvlačenjem u aktualni repertoar, kao i solisti – trubači Davor Križić i Boris Majcen, Janez Hrastovšek na trombonu, Vojkan Jocić na sopran saksofonu, bubnjar Janko Novoselić, Miro Kadoić na alt saksofonu, dirigent Hauser s trombonom, Damir Horvat na bariton saksofonu i gitarist Elvis Penava.
Ima tu puno etna, tradicijskih ukrasa s raznih strana svijeta, odlične svirke big banda i jakih vokalnih dionica Ede Maajke, jednom riječju slobodne melting pot strukture koja odgovara slobodarskim Edinim tekstovima. Motaj kablove, jer smo pri kraju, bila bi glavna poruka albuma koji inspirira činjenicom i činjenicama koje Edo Maajka izvlači ispod pulta na "otvoreno", činjenicama koje poput dnevničkih zapisa govore nešto poput "nema nam pomoći" (bez obzira na to što je to tema TBF-a, koji je također imao svoju rundu obrada s Jazz orkestrom). Do kraja treće stranice vinila, ili CD-a (Dostava zvuka), dočekat će vas i "Pržiiii", "Moćno", "Dolazim i odlazim", aktualni singl "Izdajničko kolo" i završna "No sikiriki", ali nerviranje vam neće prestati. Zbog toga je ovakva ploča i važna.
Otvori KEKS Pay
