Film 'Zona interesa' prati svakodnevni život Rudolfa Hössa (Christian Friedel), zapovjednika koncentracijskog logora Auschwitz, i njegove supruge Hedwig (izvanredna Sandra Hüller), koji sa svoje petero djece nastoje stvoriti idiličan obiteljski život. Njihov san je prostrana kuća s pedantno uređenim vrtom, staklenikom i bazenom, mjesto na kojem slave rođendane, ugošćuju prijatelje i planiraju budućnost.
No, ta je obiteljska utopija odvojena od najveće tvornice smrti u povijesti čovječanstva samo jednim betonskim zidom. Redatelj Jonathan Glazer donosi radikalnu odluku da kameru nikada ne uvede unutar logora. Gledatelj ne vidi eksplicitno nasilje, ne svjedoči patnji žrtava, već promatra banalnu, gotovo dosadnu rutinu obitelji Höss. Ipak, horor je sveprisutan, ali ne u slici, već u zvuku, koji kao neprestani, zlokobni podsjetnik dopire s druge strane zida.
Ondje gdje drugi filmovi o Holokaustu koriste slike patnje kako bi izazvali empatiju, 'Zona interesa' postiže još snažniji, gotovo fizički mučan efekt fokusirajući se na počinitelje. Glazerov film je studija o sposobnosti čovjeka da ignorira nezamislive strahote radi vlastite udobnosti i ambicije, savršena filmska ilustracija koncepta "banalnosti zla" filozofkinje Hannah Arendt. Redatelj, koji je i sam Židov, u jednom je intervjuu za The Guardian istaknuo namjeru filma: "Za mene ovo nije film o prošlosti. Pokušava biti o sadašnjosti, o nama i našoj sličnosti s počiniteljima, a ne našoj sličnosti sa žrtvama." Upravo ta spoznaja, da su Hössovi u svojoj težnji za boljim životom i statusom bili zastrašujuće obični ljudi, čini ovaj film uznemirujućim iskustvom koje ostaje s gledateljem tjednima nakon gledanja.
Tehnička izvedba filma jednako je inovativna koliko i njegov koncept. Glazer i snimatelj Łukasz Żal postavili su deset skrivenih kamera po cijeloj kući i vrtu, snimajući glumce bez prisutnosti filmske ekipe na setu. Ovu metodu, redatelj je u šali nazvao "Big Brother u nacističkoj kući", glumci su imali slobodu improvizacije, a rezultat je hiperrealističan prikaz svakodnevice, lišen filmske dramatizacije.
Ipak, ono što 'Zonu interesa' čini remek-djelom jest revolucionarna upotreba zvuka. Glazer je rekao kako postoje "dva filma": onaj koji vidimo i onaj koji čujemo, a ovaj drugi je možda i važniji. Dizajner zvuka Johnnie Burn proveo je godinu dana stvarajući zvučnu biblioteku užasa Auschwitza. U pozadini idiličnih prizora dječje igre i brige o cvijeću neprestano se čuje industrijska buka krematorija, prigušeni krici, lavež pasa i pucnjevi. Taj auditivni pakao, koji likovi u filmu potpuno ignoriraju, postaje glavni nositelj strave, tjerajući gledatelja da u vlastitoj mašti stvori slike koje redatelj namjerno odbija pokazati.
Nastanak filma bio je dug i mukotrpan proces koji je trajao gotovo deset godina. Glazer je projekt započeo nedugo nakon objave istoimenog romana Martina Amisa 2014., ali ga je istraživanje odvelo duboko u arhive muzeja Auschwitz, gdje je proučavao svjedočanstva preživjelih i osoblja koje je radilo u kući obitelji Höss. Rekonstruirao je njihov život do najsitnijih detalja, a njegova ekipa je čak sagradila repliku njihove vile nedaleko od autentične lokacije.
Trud se na kraju isplatio. 'Zona interesa' postala je jedan od najnagrađivanijih filmova sezone, osvojivši Grand Prix na Filmskom festivalu u Cannesu i čak tri nagrade BAFTA. Vrhunac je stigao na 96. dodjeli Oscara, gdje je film trijumfirao u kategorijama za najbolji međunarodni film i najbolji zvuk, a bio je nominiran u ukupno pet kategorija, uključujući i onu za najbolji film. Sandra Hüller, koja tumači Hedwig Höss, bila je nominirana za najbolju glumicu, svojom je izvedbom potvrdila status jedne od najvažnijih europskih glumica današnjice.
Njezina predanost ulozi bila je golema, pogotovo jer je, kako je priznala, u početku osjećala fizičku mučninu pri pomisli da glumi nacistkinju. Trebala joj je godina dana da pristane na ulogu, uvjerena Glazerovom vizijom da se neće raditi o fetišizaciji zla. Utjelovila je Hedwig kao ženu potpuno lišenu empatije, čija je jedina briga održavanje statusa i udobnosti. U jednoj od najjezivijih scena, ona pred ogledalom isprobava bundu oduzetu od židovske zatvorenice i hvali se majci: "Rudi me zove kraljicom Auschwitza." Taj spoj banalnosti i monstruoznosti srž je ovog filma koji propituje granice ljudskosti i našu kolektivnu sposobnost da okrenemo glavu od zla. Film je to koji ne nudi odgovore, već postavlja najteža moguća pitanja.
Otvori KEKS Pay
