Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Knjige

Što kad blagdani nisu idilična slika s TV ekrana, nego praznina duše?

Zbirka priča Julijane Matanović "Rođena na Božić" dostupna je u izdanju Večernjeg lista.
10. prosinca 2019. u 11:00 1 komentara 650 prikaza
Foto: Josip Regovic/PIXSELL

Idealan dar za “pod bor” zbirka je priča Julijane Matanović „Rođena na Božić“, dostupna je od ponedjeljka u izdanju Večernjeg lista. U njoj, kako je to zgodno napisao fra Zvonko Benković, književnica daje glas svim autsajderima koji imaju velike oči, a pričama o radosti koju netko očekuje, a nema je tko donijeti, o tišini i samoći, daje opozit televizijskim reklamama koje u božićno vrijeme proklamiraju obiteljsku sreću i lažno blještavilo. Julijana Matanović u svojim pričama daje odgovor na pitanje “a što ako toga u stvarnosti nema?”.

skandalozna teorija Alberta Camusa ubio je KGB?

Zbirka priča “Rođena na Božić” s pet je novih priča prošireno izdanje “Božićne potrage” iz 2012. godine. Za čime ste novim ovaj put tragali?

I nove priče napisane su u istom tonu. One tematiziraju i osamljene, i one koji te posebne noći žale za propuštenim prilikama, ali i one koji na Božić, ili na Badnji dan, odluče popraviti pogrešku ili popuniti prazninu duše. Svi su oni daleko od blještavila, kuhanog vina i kobasica, i većina njih propituje neke svoje postupke pa ih i nastoji ispraviti, baš u tim danima kad smo nekako spremniji oprostiti.

U čemu je tajna tog božićnog vremena koje nas inspirira i veseli, ujedno rastužuje i tjera da rezimiramo stvari, a koje je u konačnici i vas nagnalo da napišete te priče?

Priznajem da sam osnovni notni zapis svojih tekstova povukla iz vlastite biografije. U isto vrijeme želim naglasiti da to nisu „Božići mog života“. Ipak, ako ću biti iskrena – a pisac bi takav trebao biti uvijek, a ne samo u vrijeme Adventa – moram reći da sam odmalena osjećala i „problem Božića“. Moj je otac dolazio najčešće za Božić u Slavoniju, u posjet svojoj sestri, onoj kod koje sam ja živjela. U Bosni je za taj najveći blagdan ostavljao svoju ženu, moju majku, i kćeri i sina. U svojim zrelijim godinama, on će često spominjati te božićne dolaske i upravo njih kriviti za raspad obitelji, za tu podijeljenost u sebi; otići vidjeti „darovanu“ malu, ili ostati doma. Budući da je redovito odlučivao otići, oni koji su ostajali, to su mu zamjerali, i to nezadovoljstvo taložilo se poput reljefa čije će se ploče jednog dana ozbiljno pomaknuti i ostaviti velike posljedice. Ni danas se ne mogu osloboditi tog osjećaja krivnje; da ja nisam otišla, da otac nije dolazio vidjeti mene… I moja kći posljednji je put vidjela svog oca za Božić 2004. godine. Mi odrasli znali smo o kakvoj je bolesti riječ, da je to posljednji Božić kad njegovi bližnji mogu biti s njim. Željela sam da taj Božić Magdalena provede u očevoj kući u Donjoj Mahali. I možete zamisliti kako izgleda kićenje bora u takvoj situaciji, kako se ponašaju ruke kad peku božićne kolače. Danas Magda gleda te fotografije i biografiju slaže po onome što je na njima zaleđeno. A na njima je sve što jedan Božić treba imati, čak i slamicu pod stolom.

Lieven L. Litaer jezik vanzemaljaca Preveo priču za laku noć na klingonski

Na popisima knjiga idealnih za božićne dane uz Charlesa Dickensa i “Božićnu priču”, Johna Grishama i “Kako preskočiti Božić” te Agathu Christie i “Božić Herculea Poirota”, na prvom mjestu preporuke nalazim i vašu “Božićnu potragu”. U izdanju Večernjeg lista sada i proširena “Rođena na Božić” zapravo je zbirka priča drukčijih od svega nabrojenog?

Mislim da je knjigu najljepše opisao fra Zvonko Benković rekavši da uključene priče vraćaju Božić na njegovo pravo mjesto, mjesto iz kojeg je potekao. I još nešto, ovom knjigom i ja priče o Božiću vraćam njihovu izvorištu jer sam naslovnu priču, kao prvu u nizu priča o Božiću, a na poziv Branke Primorac, napisala baš za božićni broj Večernjeg lista, a objavljena je 24. prosinca 2006. godine.

Božićno vrijeme često je tek alibi za teme kojima se tijekom cijele godine teško ili previše površno posvećujemo.

Da, puno toga tijekom godine ostavljamo za sam njezin kraj, za dane pred Božić i na sam Božić. Sad bismo mogli pokrenuti raspravu o sve površnijim odnosima, o sve manjoj empatiji među svim generacijama, i znamo do kojih bismo zaključaka došli. Božić je kao popravni ispit životne godine, vrijeme koje daje šansu svima nama; da nazovemo one koje dugo nismo nazvali, da iskoristimo tu priliku i da čestitajući Božić pošaljemo znak da smo se odljutili ili zaboravili nesporazume, da se, i onda kada je sve u redu, sjetimo naših predaka, pa makar i preko recepata za kolače koje smo pripremili ili preko kuglice koju smo donijeli iz kuće u koju više nikada nećemo ući. Evo, ove godine naš bor ukrasit ću tetinim ukrasima. Neke od kuglica ona je dobila četrdesetih godina prošloga stoljeća od svoje gazdarice u vukovarskom Šapudlu.

Mogu li se ove priče čitati i izvan blagdana, jesu li univerzalne?

Mislim da jesu. Jasno mi je da naslov može kalendarski „skratiti život knjige“, točnije umiriti je do sljedećeg Božića. No, ako zaboravimo vrijeme događanja radnje, one mogu funkcionirati u svako doba godine. Jer, samoća je sve prisutnija i, što je najžalosnije, sve se više podrazumijeva.

slavni češki književnik Kunderi vraćeno državljanstvo 40 godina nakon što su ga protjerali komunisti

U ovo doba bombardirani smo iz sveg oružja vizijama obiteljske sreće. Znamo da sve obitelji nisu sretne, i vaše priče uglavnom su prožete boli i samoćom. Jednu ste konkretno pisali kada vam je preminuo otac. U svakoj krećete od osobne istine?

Da, jedna je priča napisana neposredno nakon što je preminuo moj otac kojeg sam već spomenula. To je svojevrsna isprika, moja njemu, ali i savjet drugima, molba da ne izgovaraju rečenicu „Nemam vremena ove godine, otići ću mu na Božić sljedeće…“. Jer u trenutku kada biste htjeli otići na određenu adresu, na njoj nećete više možda naći osobu koja je čeznula za vašim dolaskom. I da sam željela napisati knjigu o Božiću kakav nam se prikazuje u TV-reklamama, ne bih mogla to učiniti jer u takve priče ne bih mogla skriti i svoj lik. A ja sam većinu Božića bila rascijepljena, pitala se, katkada i nerado, moram to reći, odlazila teti jer sam željela jedan Božić (kad sam i sama imala podosta godina) provesti u svom novom domu. A sad kad tete nema, ja bih išla baš kući, u Đurđenovac, i dala bih sve na svijetu da Magda i ona kite bor i da moja teta intervenira svaku minutu, jer se strašno bojala da bor „ne bude kič“. Ponašala se kao mama Nevenka iz Tribusonovih romana.

Moramo li sami proći kroz neka iskustva da bismo ih bili svjesni?

Moramo, ali ipak nam pomogne kad nas netko podsjeti. Bit ću sretna ako netko od čitatelja, nakon što pročita moju knjigu vezanu za Božić, nazove nekoga koga dugo nije zvao, posjeti rođakinju u domu za starije, pošalje čestitku učiteljici iz osnovne škole ili napravi „šape“ nakon što je pronašao bakinu bilježnicu s receptima, davno zametnutu među nekorisnim stvarima.

Hrvatski zvukopis Šećući Zagrebom, slušajte priče hrvatskih pisaca

Što je za vas osobno Božić danas?

Danas, kada više nema onih koje svojim nedolascima ne želim povrijediti, kada nema kuće u kojoj je stajao bor do stropa, za mene je Božić samo mir, uz Magdu i Pavla, i sve one drage ljude koji ne moraju sa mnom biti vezani nikakvim izvodom iz knjige rođenih, ali bez kojih bi ovaj svijet, čijem urušavanju svjedočimo, izgledao još tužnije. I miris kruha iz pećnice, i miris lipova čaja, i stol posložen onako kako je to činila moja teta. Prigušeno svjetlo koje mi pomaže da na nekoliko minuta pobjegnem u prošlost.

Ova 2019. je i godina u kojoj ste otišli u mirovinu i otkrili Facebook pa redovito objavljujete po dva teksta tjedno. Kruna tog internetskog spisateljstva bila je knjiga “Ljuta godina”. Je li 2019. godina za vas doista bila “ljuta”?

Bila je jako ljuta i tužna, i razočarana… I ja, ustrajni borac protiv zaborava, kad je ta godina u pitanju, želim iznevjeriti svoj princip. Želim zaboraviti. No možda će se najlakše zaboraviti ako se ispiše.

Prethodnik "Genijalne prijateljice" Prvijenac slavne Elene Ferrante iz 1992. sada i na hrvatskom jeziku

Ovo je godina kojoj biste mogli pridodati i 30. godišnjicu od kako ste dali svoj prvi intervju. Bilo je to 1989. godine u povodu nagrade “Sedam sekretara SKOJ-a”, za knjigu kritičkih čitanja. Koliko se današnja Julijana razlikuje od Julijane iz 1989. godine?

Taj intervju napravio je sa mnom moj današnji urednik iz Mozaika knjiga Zoran Maljković, tada još student. Na istoj stranici bio je i razgovor s Gabi Novak. Ovo ljeto, spremajući kuću moje tete, pronašla sam taj Svijet i, zamislite, središnji tekst u njemu je o Nedjeljku Fabriju u povodu objavljivanja romana „Berenikina kosa“. A ova tri desetljeća starija Julijana puno se razlikuje od one iz 1989. godine. Ne koristim više tešku teorijsku artiljeriju u analizama tuđih tekstova, i sama pišem prozu, postala sam puno tolerantnija jer sam shvatila koliko je malo potrebno da se sve uruši, trudim se ne postati ogorčena, shvatila sam da te najviše mrze oni uz koje si bio kad su bili slabi i kad su trebali tvoj vjetar u leđa. Ono što je konstantno je moja potreba da me ljudi vole. Čak i ovako puno stariju, i možda samo malko više u dane Božića.

Kobe Bryant
POGINUO SLAVNI KOŠARKAŠ
Ovo je jezivo: Pogledajte što je Kobeu Bryantu predviđeno još 2012. godine
PoKRENI
PONOSNO VOLONTIRAMO
Korporativnim volontiranjem do boljih promjena u društvu
  • Danijel2:

    Samo čovjek koji u sebi održava oazu dobrote, može dočekati da ta oaza procvate cvjetovima i plodovima ljepote; čije će plodove uživati drugi ljudi. Od lošeg napraviti dobro, to je Umjetnost.