Glumca Gorana Grgića ne treba posebno predstavljati. Na malim ekranima i kazališnim pozornicama gledamo ga već više od četrdeset godina, a za to vrijeme primio je pregršt priznanja i nagrada koji pokazuju zašto upravo on spada u najcjenjenija imena hrvatskog glumišta.
Svom nizu glumačkih odličja ovaj Osječanin nedavno je dodao još jednu nagradu, nagradu Stellar Short Film Festivala za najbolju izvedbu u kratkom filmu "Unspoken", a tim povodom otkrio nam je nešto više o ovom filmskom uratku, kao i o svojoj cjelokupnoj glumačkoj karijeri te nadolazećim projektima.
Čestitke na osvojenoj nagradi. Možete li nam otkriti nešto više o radnji filma "Unspoken"?
Hvala vam na čestitkama, ta nagrada me stvarno razveselila. Film "Unspoken" nastao je prema tekstu koji je napisala australska glumica hrvatskog podrijetla Kat Dominis, a inspirirana je stvarnom pričom koju joj je ispričao njezin otac. Radnja se odvija u vrijeme velikih prosvjeda u Australiji, ali taj politički kontekst u filmu je više pozadina nego glavna tema jer u središtu je intimna priča o odnosima, ljubavi, povjerenju i izdaji – o svemu onome što među ljudima često ostane neizrečeno. Na neki način, ovo je film o tišini među ljudima – o stvarima koje se ne izgovaraju, a često najviše određuju naše odnose. Upravo mi je taj emotivni sloj bio najzanimljiviji u radu na filmu, a moj lik nalazi se u situaciji u kojoj mora balansirati između obitelji i okolnosti koje ga stavljaju pred vrlo teške odluke.
Film je režirao australski glumac Damian Walshe-Howling. Kako ste vi, kao hrvatski glumac, dobili ulogu u njemu?
Pitanje je sasvim logično, a zanimljivo je da australski mediji isto to pitaju redatelja i producenticu Marijanu Rudan. U ovom slučaju poklopio se niz sretnih i pomalo neobičnih okolnosti. Često se u ovom poslu dogodi da dobijete zanimljivu ponudu, ali se projekt iz raznih razloga ne realizira ili vam se jednostavno ne poklope termini, no ovaj put su se, čini se, zvijezde posložile. Zahvaljujući upornosti i entuzijazmu redatelja, producentice i cijele ekipe, uspjeli smo snimiti film za koji vjerujem da je zanimljiv i relevantan.
Desetljećima ste jedno od najprepoznatljivijih lica hrvatske filmske, ali i kazališne scene. Kako ste se počeli baviti glumom? Je li postojao trenutak kada ste pomislili "To je to, ovime ću se baviti do kraja života"?
Da, kristalno jasno se sjećam tog trenutka. Imao sam sedamnaest godina kada sam ušao u jednu osječku kazališnu družinu i već nakon prve odigrane predstave osjetio nešto što bih nazvao pravim kazališnim erosom. Isti tren sam shvatio da je to prostor u kojem se osjećam prirodno i slobodno. Teško mi je povjerovati da je od tada prošlo više od četrdeset godina, ali ta me strast, srećom, nije napustila do danas.
Član ansambla Drame HNK u Zagrebu i prvak drame postali ste 2002., a 2017. dobili ste status nacionalnog prvaka Drame HNK u Zagrebu. Što za vas znače ovi naslovi, kao i nagrade koje ste primili tijekom svoje glumačke karijere?
Naslovi i nagrade su dobrodošli, jer znače da je vaš rad netko prepoznao i zapamtio, ali kazalište je umjetnost trenutka – svaka večer na pozornici počinje kao da je prva. Publika ne dolazi gledati titule, već živog čovjeka koji pred njima pokušava ispričati priču. U tom smislu, počasti i nagrade doživljavam prvenstveno kao tihi podsjetnik na odgovornost koju nosi svaki novi izlazak na scenu.
Postoji li neka uloga, filmska ili kazališna, koja vam je posebno draga?
Godinama se skupio dugi niz naslova i veliki broj uloga. Naravno da su mi mnoge ostale u živom sjećanju i da su mi poneke posebno drage. U principu izbjegavam pričati o prošlim svršenim vremenima jer je jedino relevantno što je ostalo u sjećanju gledatelja, ali je možda došlo vrijeme da napišem svoja iskustva igranja sa širokom paletom divnih glumica i glumaca, s velikim režiserima i uzbudljivim procesima stvaranja predstava. Možda bi to mlađima bilo zanimljivo.
Upravo mlađoj publici namijenjena je jedna od velikih ovosezonskih uspješnica zagrebačkog HNK, Krležine "Zastave". Jeste li povodom uloge u predstavi ili, pak, prije u životu čitali taj roman?
"Zastave" sam u životu čitao više puta, ali nikada u cijelosti. Ovaj put sam imao cijelo ljeto da se koncentrirano posvetim dvjema tisućama stranica, i drago mi je što sam imao tu obvezu pomnog čitanja, ali i privilegij igranja. Sada, kad vidimo koliko publika s pozornošću prati predstavu, zaboravljamo svu strepnju koju smo osjećali prije premijere.
Rad s mladim redateljem Ivanom Planinićem bio je vrlo otvoren i kreativan – svi smo bili uključeni u svaki segment stvaranja predstave i slobodno smo iznosili svoja mišljenja. Siguran sam da mu nije bilo lako s nama, ali je čvrsto ustrajao u svojoj viziji i danas je zajedno s nama zaljubljen u predstavu i ponosan na reakcije publike i kritike.
Krležin roman prikazuje desete i dvadesete godine prošlog stoljeća kao Gramscijevo vrijeme čudovišta, nasilja, rata, smrti i praznine. Mislite li da i danas živimo u nekom sličnom svijetu, posebice s obzirom na nedavna događanja u svijetu?
Beskonačne su asocijacije i usporedbe s vremenom u kojem živimo. Na raznim nivoima. Kada konačno pomislimo da smo neke razdore, sukobe i floskule prevladali, Krležina rečenica odjekne kao da je danas napisana.
Osim "Zastava", među važnijim predstavama ove sezone je i "Trilogija o Agamemnonu 2.0" Lade Kaštelan. Ovom predstavom na pozornicu HNK vratio se antički repertoar. Volite li komade s grčkom tematikom?
Zanimljivo mi je da do sada, osim na Akademiji, nisam igrao "Grke", iako je u ovom slučaju riječ je o originalnom tekstu Lade Kaštelan koji je inspiriran antičkom tragedijom. Ono što mi je kod ovog dramskog djela zanimljivo jest način na koji iz antičkih motiva i mitova Lada izvlači vrlo suvremene, prepoznatljive ljudske situacije i odnose. Velike teme poput sudbine, odgovornosti i obiteljskih odnosa ostaju iste, samo ih danas gledamo iz nove perspektive. Zanimljivo je iskustvo susresti se s arhetipskim temama, ali kroz novi, autorski tekst koji ih ponovno otvara za današnje vrijeme.
Smatrate li da su se ljudski porivi i svijet promijenili od doba Grčke ili smo, pak, i danas – kao civilizacija – vođeni istim niskim strastima?
Volimo misliti da smo napredovali, ali kad čitamo antičke tragedije, shvatimo da su oni već odavno opisali gotovo sve što i danas gledamo u politici, društvu i obitelji. Promijenili su se alati, ali ne i ljudska priroda. U tom smislu, možda smo više zatomili svoje strasti nego što smo ih nadrasli. Vijesti iz svijeta nam to brutalno potvrđuju
Radite li trenutačno na nekim novim projektima?
Uz naslove koje smo već spominjali, drago mi je da su još uvijek na repertoaru naše popularne predstave "Ciganin, ali najljepši" i "Genijalna prijateljica", u kojima također igram. Pred ljeto krećemo s pripremama Shakespeareova "Richarda III." u koprodukciji s HNK Varaždin i Dubrovačkim ljetnim igrama, a ako prije toga uspijem pripremiti i monodramu o kojoj već dugo razmišljam, bit će to izuzetno radno proljeće i ljeto.
Otvori KEKS Pay
