Nažalost, ali prigodno otvorenju velike izložbe o hrvatskom feminističkom performansu u Hrvatskoj koja se večeras otvara u MSU, protekli je vikend opet protekao u znaku klečavaca i, očekivano, umjetničke ženske reakcije na tu činjenicu. Kao svake prve subote u mjesecu, dok muškarci na koljenima mole, umjetnica Arijana Lekić-Fridrih na Peristilu je nastavila svoj sad već dvogodišnji performans "Tiha misa" u kojem stoji nasuprot klečavcima i ukazuje na nasilje prema ženama. Instalacija joj je pregažena, put preko Peristila zabranjen, a od redara i policije nije dobila ni osobnu zaštitu ni zaštitu svoje instalacije, za koju je od Grada Splita zakupila prostor i dobila svu potrebnu dokumentaciju. Dok su muškarci kao da ne postoji hodali po ženskom znaku koji je Lekić-Fridrih simbolično izradila od bijelih muških potkošulja, nitko nije reagirao. Njen poziv građankama i građanima da slobodno i bez straha nakon dvije godine prođu Peristilom, koji je zbog te "prve subote u mjesecu" već dvije godine zatvoren za žene, ostao je zabilježen samo u obliku fotografija i novinskih članaka o "incidentu u Splitu".
"Što se mene tiče, ni Policijska uprava splitsko-dalmatinska ni komunalni redari nisu trebali ni dolaziti. Evidentno bismo bolje prošli da nismo tražili nikakvu dozvolu. Naguravanje i uvrede navodnih vjernika ne staju, ženama nije dopušten pristup Peristilu, i to je slika Hrvatske koju šaljemo u svijet jer su ovog puta uz ostale medije splitsku instalaciju posjetili i međunarodni", sažela je poslije Arijana Lekić-Fridrih, nimalo iznenađena i svjesna retradicionalizacije društva i nastavka svojeg performansa do tko zna kada.
Dakle, urgentnost naslova aktualne izložbe u MSU "U trenutku kada nam veliki rat kuca na vrata, potrebno je POLITIČKI MISLITI OVAJ SVIJET", potpuno je opipljiva u aktualnoj svakodnevnici koju živimo u svijetu čije se društvene, ekonomske i političke postavke ubrzano mijenjaju prema sve većoj isključivosti i nesigurnosti. Postavljanjem ove izložbe u produkciji udruge Domino, a koju kustoski potpisuju Suzana Marjanić, Maja Pavlinić i Zvonimir Dobrović, daje se pregled univerzalne potrebe za pravednijim i demokratičnijim društvom čiji su se impulsi ogledali u umjetničkim radovima i akcijama proteklih desetljeća, ali koja se itekako osjeća u današnjem vremenu. Izložbeni narativ sačinjen je od cjelina koje povezuje zajednički nazivnik feminističkog aktivizma, a radovi više od četrdeset umjetnica predstavljaju presjek feminističkog performansa obuhvaćajući teme ženskog rada, osobnih odnosa, dijaloga, povijesnih nejednakosti i borbe za prava žena. Izložene su, recimo, dokumentacije performansa Ksenije Kordić, Vlatke Horvat, Neli Ružić, Nine Kurtele, Sandre Sterle, Nikoline Majdak, spomenute Arijane Lekić-Fridrih, Selme Banich... čak 40 umjetnica koje ukazuju na kontinuitet umjetničkog stvaralaštva kao pokretača društvene promjene.
Naravno, što se tiče početaka prave ženske performativne prakse u Hrvatskoj, u svim se monografijama ističu feministički performansi Sanje Iveković i ženski performans Vlaste Delimar – najradikalnije umjetnice performansa u Hrvatskoj, kako ju je jednom prigodom odredila Nada Beroš. Rad Sanje Iveković utemeljen je na feminističkom preispitivanju društveno-političke stvarnosti, a Vlasta Delimar istražuje tabue u odnosu na tijelo i žensku seksualnost. I dok Sanja Iveković svojim radovima duboko uranja u feministički politički aktivizam, odnosno u svojoj umjetnosti ostvaruje prožimanje feminističke teorije i političkog aktivizma, Delimar negira upisivanje vlastitih radova u kôdove feminizma, pa tako i feminističkoga performansa. Ipak, granica je skliska. Dovoljno je spomenuti njen performans prema srednjovjekovnoj legendi po kojoj je Lady Godiva narod od nametnutog poreza spasila jašući gola, a u kojem Delimar 2001. gola jaše centrom Zagreba kako bi podsjetila na odgovornost svakog pojedinca u društvu, osobito u smislu hrabrog djelovanja, rasterećenog od konvencija i moralnih ograničenja. Dozvolu za izvođenje tog performansa tražila je pet godina, a prilikom izvođenja policija ju je ipak pritvorila i kaznila za građanski neposluh. Performans je to koji ujedinjuje sve elemente "političkog performansa", a Delimar je također zastupljena na ovoj izložbi, ali svojim drugim radom, o kojem će kasnije biti riječi.
Uglavnom, izložbu prati i izbor dokumentacije o relevantnim događanjima, konferencijama i manifestacijama koje su obilježile feminističko djelovanje na ovim prostorima. Kako je pak naša kolektivna politička zbilja sustigla ovaj pregled čineći ga sadržajno suvremenim i recentnim bez obzira na to kad su pojedini radovi nastali, i otvorni dio prostora izložbe spaja Mariju Jurić Zagorku i Arijanu Lekić-Fridrih iz uvoda ovog teksta, a o svemu razgovaramo s kustosicama Suzanom Marjanić i Majom Pavlinić.
Djelovanje Zagorke i Lekić-Fridrih dijeli više od sto godina, što se u tom periodu za žene promijenilo ili je, nažalost, čak ostalo isto?
Da, vremenska lenta povezuje tih stotinjak godina, Mariju Jurić Zagorku, koja je organizirala prve ženske demonstracije u doba Khuena-Héderváryja (1903.), nakon čega je završila u zatvoru, i Tihu misu Arijane Lekić-Fridrih koju umjetnica, kao što ste spomenuli, izvodi svake prve subote u mjesecu od prosinca 2022. godine, što je, možemo reći, naš najdugovječniji performans ili performans duga trajanja. Obje akcije neposredna su reakcija na represije, koje su nekoć možda bile direktnije, a sada su malo više zakukuljene, no željele smo na ovaj način jasno ukazati da je borba za jednakost i prava kontinuirano potrebna. Nažalost, sve je snažnija retradicionalizacija našeg društva, a neposredan su primjer upravo javne subotnje molitve članova udruge Vitezova bezgrešnog srca Marijina koji mole krunicu za sljedeće nakane (citiramo prema Arijaninu tekstu koji je objavljen prošle godine u časopisu Treća): 1. za domovinu, mir i obraćenje hrvatskog naroda, 2. za muškarce – da postanu duhovni autoriteti u obitelji koji će hrabro svjedočiti i prenositi katoličku vjeru, 3. za život u predbračnoj čistoći, za čednost u odijevanju i ponašanju te za obnovu katoličkih brakova, 4. za prestanak pobačaja i otvorenost bračnih parova životu, 5. za svete, autentične i beskompromisne crkvene pastire i nova duhovna zvanja, 6. za duše u čistilištu, 7. za osobne nakane. I baš kao i početkom prošlog stoljeća, njihovo zauzimanje javnog prostora i ograničavanje kretanja stvara doslovne granice među građanima, što bi u 21. stoljeću trebalo biti nedopustivo, štoviše javno osuđeno. Ipak, kao što vidimo, puno je prisutniji napad na one koji stoje nasuprot moliteljima (i drugim sličnim grupacijama). Situacija je alarmantna kao i u doba objavljivanja prvoga Krležina romana "Tri kavaljera frajle Melanija", 1920., odnosno 1922. godine, kada je jedan od Melanijinih "kavaljera" otvoreno govorio o ženskom odgoju s metlom i kuhačom u ruci, odnosno riječima toga "kavaljera" koje su vrlo bliske ovome što propagiraju "bezgrešni vitezovi": "Metlu u ruke pa kuhače, a ne romane! Dat ću ja njoj već tih romana!" Krleža je tim svojim prvim, a pritom i feminističkim romanom, među ostalim, otvoreno progovorio o tome što se događa sa "ženskom siročadi" krajem 19. i početkom 20. stoljeća u hrvatskom društvu.
Mislite li doista da veliki rat kuca na vrata, koji vas pokazatelji u tom kontekstu posebno zabrinjavaju?
Da, ovaj naš treći segment ciklusa izložbi Prekasno je za odustajanje, a o povijesti feminističkog performansa, naslovile smo izjavom Sonje Lokar, dakle, "U trenutku kada nam veliki rat kuca na vrata, potrebno je POLITIČKI MISLITI OVAJ SVIJET". Riječ je o njezinoj izjavi povodom razgovora posvećenom djelovanju feministkinja unutar Sekcije "Žena i društvo" pri Hrvatskom sociološkom društvu tijekom 80-ih godina prošlog stoljeća što ga je prošle godine organizirala Željka Jelavić. Navedenu smo izjavu povezale i s izjavom Borisa Groysa od prije 12 godina, dakle iz 2013., u kojoj navodi da danas živimo u iluziji mira i slobodnoga tržišta kao što se živjelo krajem 19. stoljeća, dakle prije Prvoga svjetskog rata. Naš sadašnji način života vrlo je sličan drugoj polovini 19. stoljeća: masovna kultura, zabava umjesto visoke kulture, terorizam, zanimanje za seksualnost, kult celebrityja, otvoreno tržište... I pritom Groys upozoravajuće zaključuje: "Prije uspona imperijalne Njemačke svi su na Zapadu vjerovali da je riječ o kapitalističkom interesu, iako su u Njemačkoj svi znali da se radi o pripremama za rat. I to je upravo ono što će se dogoditi u doglednoj budućnosti." Dotaknule smo se toga i u prethodnom odgovoru, ali upravo osnaživanje konzervativnih struja sve će značajnije utjecati na društveni progres, čemu dakako doprinosi nestabilna ekonomska situacija. U tom kontekstu umjetnost nosi iznimnu snagu kao pokretač promjene, ali i prenositelj poruke ravnopravnosti i borbe za nju.
Je li se i koliko se umjetnost tijekom povijesti pokazala djelotvornom u rješavanju nekih političkih i društvenih problema?
Chantal Mouffe navodi kako bi bila ozbiljna pogreška vjerovati da umjetnički aktivizam može sâm stati na kraj neoliberalnoj hegemoniji. Naime, ako građanske inicijative globalno ne mogu stati na kraj neoliberalnoj hegemoniji, zbog čega se takve promjene očekuju od umjetnosti? Uloga umjetnosti u tom je smislu vrlo jasna i prisutna, ali ona nije isključivo mjesto rješavanja društveno-političkih problema. Umjetnost jednako tako ukazuje na kritične točke, otvara perspektive koje možda nisu u svakodnevnom diskursu prisutne ili ostaju zanemarene, čuva slobodu govora, dopire do različitih zajednica koristeći različitosti medija u kojima nastaje. Naravno, uspješnih performativa ima u nizu, a navodimo jedan uspješan primjer iz devedesetih godina, kada je prva kolektivna umjetnička akcija u Hrvatskoj "Knjiga i društvo – 22%", koju je organizirao Igor Grubić u suradnji s ATTACK!-om, uspjela isprovocirati da se godinu dana nakon akcije ukine za državu sramotan PDV na knjigu.
Koja je svrha umjetničkog performansa u okviru društvenog poretka?
Kao radikalna izvedba, umjetnost performansa, gdje sada mislimo na njegov politički modus, mora uznemiravati poredak, baš kao što je to činio kinik Diogen kao prvi performer zapadne kulture. Kao što to pokazuje, primjerice, Foucault u knjizi "Hrabrost istine", kinizam može potući sve spektakle ciničke/političke moći na vlasti. Tako Damir Marić u knjizi "Kinici i metafizika" određuje kinika Diogena kao vrhunskoga performera koji želi potkopati nadutost (typhos) što je zavladala svim aspektima života. Politička tijela, odnosno sva tijela pozicionirana s bilo kojom hijerarhijom naduta su tijela, tijela koja nisu osjetljiva na ponižene. Pogledajte spektakl nadutih tijela za političkim govornicama, njihov način sjedenja, dekor, "fasadu"... Performans ima moć otkrivanja svega onog što pokušava ostati skriveno i u tom je smislu mjesto otvaranja prostora za kritiku, posebice uvriježenih obrazaca i nefunkcionalnih sustava.
Može li se detektirati gdje je nastao ženski feministički pokret, naravno u smislu umjetnosti, u svijetu? Koji je bio prvi ženski politički performans u tom smislu?
Što se tiče zapadne kulture, to je svakako sufražetski pokret s kraja 19. i početka 20. stoljeća, čija je krilatica bila upravo "Djela, a ne riječi!". Tako Emmeline Pankhurst i njezine kćeri pod geslom "Djela, a ne riječi!" 1903. godine – dakle, iste godine kada Zagorka organizira ženske demonstracije protiv Khuena – osnivaju Žensku društvenu i političku uniju (Women's Social and Political Union). Naime, sufražetkinje prelaze na radikalnije oblike borbe – paljenje crkava, razbijanje prozora na zgradi vlade, uništavanje umjetničkih djela u javnim galerijama, štrajkaju glađu. Tako je 1913. Emily Wilding Davison svojom izvedbom protesta, prilikom kojeg je i poginula pod naletom konja kralja Georgea V., uznemirila javnost; tada se prvi put ozbiljnije razmišljalo o ciljevima za koje se ženski pokret borio.
Koje ste radove hrvatskih pionirki ženskog performansa Vlaste Delimar i Sanje Iveković odabrale i izlažete ih u MSU?
Dok smo u prvome segmentu ovog ciklusa na izložbi "Antiuniforma: ili kako feministički performans u Hrvatskoj počinje antimodom", koju smo postavile u prosincu prošle godine u Galeriji Događanja, uzele prve njihove performanse (performans Sanje Iveković iz 1976. godine i prvi samostalni performans Vlaste Delimar iz 1980.), kojima su se pozicionirale izvedbom antimode, kritikom stereotipa ženske ljepote i dekonstrukcijom standardizacije izgleda, u ovom trećem segmentu ciklusa na ovoj izložbi u MSU zadržale smo se na tijelu treće životne dobi. Tako smo tu izložile reizvedbu performansa "Praksa čini majstora" (Űbung macht den Meister, 1982.) Sanje Iveković koji 2009. godine izvodi Sonja Pregrad. Što se tiče Vlaste Delimar, ovom prigodom uzele smo njezin performans "Erzsebet Báthory III." iz 2009., dakle iste godine kao spomenuta reizvedba Sanje Iveković. Performansom "Erzsebet Báthory" Vlasta Delimar ukazuje na odnos suvremenog društva prema smrti, a inspiriran je opsesijom grofice Erzsebet Báthory, jedne od najozloglašenijih serijskih ubojica, koja se, u želji da zauvijek ostane mlada i lijepa, kupala u krvi djevica.
Koji je od izloženih radova po vama možda najradikalniji?
Teško je govoriti o radikalnosti kada su nečija prava u pitanju, no ovom prigodom možemo istaknuti najmlađu generaciju baš kao radikalnu, umjetnost Lare Mandli – njezin performans "Welcome to Gilead: živimo li Sluškinjinu priču?" izveden 2022. na Narodnom trgu u Zadru. Performans je počeo u 9 sati, a sastojao se od čitanja distopijskog romana Margaret Atwood "Sluškinjina priča" koje je periodično prekidano kako bi se, ostavljanjem crvenih otisaka na bijeloj plahti, ukazalo na nedostupnost pobačaja te sustavno kršenje prava na tjelesnu autonomiju u Hrvatskoj danas. Umjesto odgovora na pitanje postavljeno u nazivu performansa: "Živimo li Sluškinjinu priču?", čitanje knjige simbolično je prekinuto nakon 5 sati i 30 minuta, otprilike na polovini knjige. Ističemo i instalaciju Lucije Žuti "Bog i Krvatice" iz 2023. godine. Kao što navodi Lucija Žuti, "u Hrvatskoj je svakih 15 minuta jedna žena fizički zlostavljana", kako stoji na web-stranici MUP-a. Taj ju je podatak potaknuo na stvaranje ove instalacije, kojom želim istaknuti prisutnost nasilja nad ženama. Djelo se sastoji od crveno-bijelih lica/maski posloženih u oblik hrvatskog grba. Svako lice nosi ekspresiju boli, a neka od njih "krvare", što stvara dojam ubijenih žena. Namjerno koristi državni simbol kako bi ukazala na ugrožavanje temeljnih ljudskih prava. Obje mlade umjetnice ističu pravo na tjelesnu autonomiju.
Postoje li granice koje performans ne bi smio prijeći?
Kako se povodimo za Wittgensteinom da su etika i estetika jedno, umjetnost performansa mora stajati na toj crvenoj liniji.
Koja je sljedeća etapa izložbi što ih pripremate na ovu temu?
Kao završnu, četvrtu izložbu ciklusa izložba Prekasno je za odustajanje, o povijesti feminističkoga performansa kod nas, odmah pripremamo u Muzeju grada Zagreba izložbu o feminističkoj zelenoj kritici kapitalocena, i to pod ironijskom krilaticom Slavoja Žižeka koja glasi "Jedina je dobra stvar kapitalizma da je Majka Priroda mrtva". Nažalost, ona je mrtva jer se više ne govori o Prirodi, već o okolišu, o resursima, o ekstraktivizmu; nikako ne o Majci Zemlji, kojoj je u brojnim kritikama dodana negativna atribucija esencijalizma. Tom zelenom kritikom zaokružujemo ovu izložbenu tetralogiju. Za sada. U pripremi nam je i publikacija koja će se oslanjati na ovaj izložbeni ciklus, ali ga i dodatno proširiti. U svakom slučaju, nadamo se daljnjoj suradnji i na izložbenim i na drugim projektima. Naime, na ovom smo se projektu upoznale, zahvaljujući Zvonimiru Dobroviću, koji ima duh za međusobno spajanje i provedbu ideja. I više puta smo se i osobno osvrtale na naslovnu tetralogiju Prekasno je za odustajanje, koju smo preuzeli od svjetlosnoga rada, neonske instalacije Neli Ružić koja je prvi put bila postavljena na glavnom ulazu Željezničkog kolodvora u Zagrebu 2023. godine. Ne slučajno.
Otvori KEKS Pay
