Specijalist ginekologije i porodništva, ali i poznati hrvatski književnik te filmski scenarist Ivo Balenović krajem prošle godine objavio svoj novi roman “Podmetači leševa”. Tema romana morbidna je – ubojstvo novorođenog djeteta u zagrebačkom Merkuru.
U vašem najnovijem romanu “Podmetači leševa” fakcija je pobijedila fikciju?
Tako je. “Podmetači leševa” su, hajdemo tako metaforički reći, drugo poluvrijeme jedne iscrpljujuće i neravnopravne utakmice koju vodim već više od desetljeća. Prvo je poluvrijeme bio “Ljudožder vegetarijanac”. S obzirom na okolnosti u kojima sam ga pisao, s “Ljudožderom” sam više sakrio nego otkrio. “Ljudožder” je bio tek metafora sustava kroz fiktivni lik jednog zlog i pokvarenog liječnika, ali jasna poruka da neću saviti kičmu pred kriminalnom, vrlo moćnom organizacijom unutar sistema zdravstva niti s njezinim dionicima želim surađivati. Zbog toga je taj roman napisan površno i oportunistički. No kada sam na temelju dogovora i lažnih iskaza svih onih koji su sudjelovali u dugogodišnjem organiziranom kriminalu na Klinici za ginekologiju KB-a Merkur završio na optuženičkoj klupi, odlučio sam drugo poluvrijeme odigrati puno otvorenije. “Podmetači leševa” inspirirani su stvarnim likovima i događajima. Sve o čemu sam pisao znalo se ne samo unutar bolnice i zdravstvenih institucija, nego i u cijelom gradu. Znala je to i policija i državno odvjetništvo. Policijski inspektori znali su ne samo tko od liječnika ilegalno radi u bolnici, nego i broj poroda i operacija koje su obavili, kao i cijene njihovih usluga. Tako sam i ja doznao da su liječnici privatnici iz centra grada ipak bili skuplji od onih s periferije. Budući da ne želim dopustiti da me se stavlja u isti kontekst s nekim tko protuzakonito radi ni u neformalnom razgovoru, a kamoli u optužnici, odlučio sam napisati “Podmetače leševa”. Nekim situacijama o kojima pišem osobno sam svjedočio, o nekima sam čuo, dok je većina dijaloga u romanu doslovno “kopi-pejstana”. Dakle, osim protuzakonitog rada privatnika, na Klinici su se radili i ilegalni abortusi, ali i ono što zakon jasno definira kao ubojstvo: prekidi trudnoće nakon dozvoljenog termina. Svi koji su u to bili uključeni plaćali su reket predstojniku. Kad bi se nešto zakompliciralo, tada bi raznorazne inspekcije i komisije podmetnule slučaj nekom od dežurnih liječnika. A bilo je tu još nepodopština, kao što je krađa novca od znanstvenih projekata. Taj je novac “pran” preko firmi koje su izdavale lažne račune. Iz osobnog iskustva znam da je predstojnik “prodavao” i apartmane u državnoj bolnici. Iako nije moj posao da uvodim red u sustav, mislim da su takve rabote posebno gnjusne u vremenima kada u zdravstvenom sustavu nema dovoljno novca ni za lijekove, pa roditelji bolesne djece moraju osnivati raznorazne fondove ne bi li skupili novac neophodan za liječenje. Mislim da o takvim pojavama treba pisati.
U “Podmetačima leševa” imate i prezentan lik iz medija?
Huškački medijski linč prepun laži kojem sam dugo bio izložen bio je možda i najveći motiv da napišem “Podmetače leševa”. To što se pojedini novinari bave temama koje su im prezahtjevne, kao što je zdravstvo, nije moj problem, no kada mene spomenu u kontekstu protuzakonitog rada, to itekako postaje moj problem na koji sam dužan reagirati. Upravo zbog tog medijskog linča dobar dio mog novog romana posvećen je i takvom obliku novinarstva. Jasno je da su me time pokušali slomiti jer nisam htio “surađivati” kako mi je ponuđeno prije početka sudskog procesa.
Kako je moguće da se sve to odigrava pred očima svih liječnika?
Tako što je predstojnik imao zaštitu institucija kao što su Ministarstvo zdravstva i Hrvatska liječnička komora, tako što je bio u svim tim strukturama. No iznenadilo me da se taj kriminal odvijao i uz zaštitu Državnog odvjetništva. Bilo je liječnika koji su se tome pokušali suprotstaviti, ali jedino što su postigli bile su prijetnje. Jedna je kolegica Državnom odvjetništvu prijavila, i to ne ilegalne abortuse, nego ono što zakon jasno definira kao ubojstvo. Odvjetništvo ništa nije poduzelo, a ona je dobila anonimne prijetnje. Isto tako znam da je jedan od liječnika koji je svojedobno pokušavao uvesti red u radu na Klinici dobio poruku da će ga “progutati mrak”. Naravno da je odustao od uzaludnih pokušaja. A tko ne bi odustao kada nas institucije koje bi to trebale ne štite. Zato je pisanje jedan od načina samoobrane.
U “Podmetačima leševa” pišete o ubojstvu djeteta?
Tako je. Istinita priča. Godine 2000. u ljeto na odjel je primljena trudnica u 28. tjednu trudnoće s lažnom dijagnozom malformacije ploda, postavljenom samo na temelju ultrazvučnog nalaza. Etičko povjerenstvo klinike je zbog medicinskih razloga odobrilo prekid trudnoće, iako zakonski u 28. tjednu trudnoće ne postoji medicinska indikacija za prekid. Dijete je rođeno prije termina, živo i zdravo. Dežurna ekipa je porod obavila po svim pravilima službe, dijete je zbrinuto i smješteno u inkubator. Idućeg je jutra dijete izvađeno iz inkubatora, a nekih 7 do 8 sati nakon toga poslano na patologiju. Patologinja je vratila živo dijete. Dalje ne znam što je bilo... Niti želim znati. No kada je slučaj završio u medijima, trebalo je naći krivca. Iako je porod obavljen po svim pravilima struke, specijalist anesteziolog nakon poroda zbrinuo dijete, a liječnik iz reda nadslužbe nakon poroda odlučivao o svim daljnjim postupcima, sva je krivnja svaljena na liječnika iz srednje službe zato što nije bio tamo. Nakon istrage koju su provele razne bolničke inspekcije i komisije, proglašen je krivim te je dobio opomenu pred otkaz, a pred časnim sudom Liječničke komore započeo je postupak oduzimanja licencije. Budući da sam protivno naredbi predstojnika na Časnom sudu svjedočio istinu, taj kolega nije dobio otkaz. Nakon toga sam bio izložen pritiscima predstojnikovih poslušnika. Nevjerojatno da nikoga nije zanimalo tko je odlučio da se živo dijete odnese na patologiju ni tko je dogovorio završetak trudnoće u 28. tjednu ni tko je postavio lažne dijagnoze. U romanu o tome pišem puno detaljnije. Kazneni postupak uopće nije proveden... No to je samo jedan slučaj kojem sam osobno svjedočio, a koji je igrom slučaja završio u medijima pa je provedena “istraga”. Mnoge su trudnoće završile u potpunoj tišini.
A zar se ubojstvo ne goni po službenoj dužnosti?
Trebalo bi tako biti. Ali odvjetništvo bi trebalo po službenoj dužnosti goniti i prijavu o protuzakonitom radu, korupciji, kao i o njihovu zataškavanju, pogotovo ako to prijavi ministar zdravstva Republike Hrvatske, kao što je 11. srpnja 2019. (na moju prijavu) učinio ministar Milan Kujundžić. Istragom koju je proveo tadašnji ministar zdravstva ustanovljeno je da je dokumentacija o porodima koje je obavio liječnik bez ikakvog ugovora u KB Merkur “nestala” iz bolničke arhive. Odvjetništvu je dostavljen popis rodilja, datumi poroda i matični brojevi, pa ništa.
Kakve su bile reakcije na roman “Podmetači leševa” koji je objavljen potkraj prošle godine?
Vi ste prvi koji ste napisali recenziju. Do sada je bila samo preporuka Karoline Lisak Vidović u emisiji “Dobro jutro Hrvatska”.
U novim Liječničkim novinama ima mala crtica o knjizi...
To nisam vidio, ali mislim da bi to trebala biti tema broja. Mislim da bi Komora konačno trebala početi raditi ono što je svrha njezina postojanja – jasno stati u zaštitu svih liječnika koji stručno, savjesno i pošteno obavljaju svoj posao. Obavijestio sam sadašnje vodstvo Komore o cijelom slučaju i zatražio da provedu postupak ili se bar očituju o nalazu inspekcije Ministarstva zdravstva i vještaka zbog njihova nepoznavanja najosnovnijih medicinskih postulata. Sramotno je da liječnici koji ne razlikuju porođajna doba niti znaju duljine njihova trajanja, nemaju pojma što je to potrošna koagulopatija, ne razlikuju respiracijsku od metaboličke acidoze, niti znaju približno odrediti APGAR indeks, obnašaju takve funkcije. Moje je pravo ne dozvoliti da takvi polupismeni medicinski analfabeti na bilo koji način utječu na moj život, a smatram da je dužnost Komore provesti postupak protiv takvih. Ne radi se o revanšizmu, ali zaista mislim da je nedopustivo da toliko nestručne osobe uopće rade liječnički posao. Trebalo bi ih poslati barem na dodatnu edukaciju jer njihova nestručnost, budući da su sveučilišni profesori, može imati dalekosežne posljedice. Što se pismenosti tiče, spreman sam ih osobno podučiti, barem da im objasnim da protrahirano znači isto što i produženo te da upravo zbog toga ne mogu pisati da je porod bio protrahiran zbog toga što je bio produljen. Pogotovo kad se radi o porodu koji nije bio ni blizu protrahiranome (ili produljenome) jer se odvio ispodprosječnom brzinom od šest sati i trideset minuta. Naravno da su im sve te laži bile potrebne kako bi zataškali dugogodišnji kriminalni rad na Klinici i svu odgovornost svalili na mene. Nakon izlaska romana zvali su me brojni liječnici, i to ne samo iz Merkura gdje sam radio, nego i iz Petrove, Dubrave, neki umirovljeni liječnici… Nije bilo ni jedne negativne kritike ili nejasnoća zbog čega sam napisao tu knjigu. Naprotiv, bilo je čak i ispravljanja netočnih činjenica u romanu. Nekima sam morao ponoviti da je to fikcija.
U romanu ste pisali o konkretnom slučaju. Od vašeg prvog romana prošlo je petnaestak godina. Osjećate li se možda kao Don Quijote?
Znam da ne mogu ništa protiv sustava. Ja nisam jurišao na sustav jer sam osjetio unutarnji poriv za ispravljanjem nepravde. Nije moj problem, niti me zanima ako je sustav tako uređen da privatni liječnici koriste javne ustanove, uzimaju novac na crno, a umjesto poreza državi plaćaju reket šefu. Briga me. To su godinama radili i svi su bili zadovoljni. I pacijentice, i liječnici, i šef klinike. Tom sustavu ionako nisam pripadao. No, budući da nas institucije koje bi trebale to činiti ne štite, moramo se štititi sami. Stoga su “Podmetači leševa” nužna samoobrana. Najapsurdnije od svega jest to da su se svi oni koji su dogovorili i proveli protuzakonite radnje na sudskom procesu pojavili tek u svojstvu svjedoka. Neki su lagali “jer tako traže njihovi odvjetnici”, drugi jer su tako štitili sebe, a treći jer im je tako naređeno. No važno je da je na sudu razjašnjena pozadina slučaja jer je teško bilo izdržati medijski linč, i to ne zbog mene, nego zbog moje djece i obitelji. Mene je kći kada je imala pet godina pitala hoću li u zatvor. Zašto? Pa tebi sude, ti ćeš u zatvor, ti si kriminalac, rekla je. Smatram da je moja obveza zaštititi djecu od takvih podlo serviranih laži i razjasniti stvari u slučaju da negdje na internetu nabasaju na neki od huškačkih tekstova. Zato sam odlučio sa svime izaći u javnost i bez ikakve zadrške pisati o organiziranom kriminalu u hrvatskom zdravstvu. Roman je inspiriran stvarnim likovima i događajima, jedino je krimi rasplet fikcija, ali konstruirana na pretpostavkama stvarnog događaja. Jedan se visokopozicionirani liječnik jednom prilikom u mojem prisustvu, u povodu suđenja dr. Šimiću iz Rijeke, pohvalio da je jedan čovjek, koji je njega snimio kada je tražio novac, završio u bolnici na tri mjeseca. Uz ciničan je osmijeh dodao da se sigurno još uvijek čudi što mu se to dogodilo. Iako nije iznio detalje kako je čovjeka spremio u bolnicu, to sam uzeo kao lajtmotiv romana. Prije ovog sudskog procesa ne bih se usudio napisati ovakav roman, ali nakon petnaest godina maltretiranja puno se bolje osjećam kada o tome govorim i pišem. Jedino čega se trenutačno bojim je tužba za autorska prava.
Postoji li hrvatski redatelj koji bi snimio film po “Podmetačima leševa”?
Roman sam prvobitno napisao kao scenarij, a Goran Rukavina planirao je to snimiti kao seriju, ali nismo prošli ni na jednom natječaju, ni na jednoj televiziji na kojoj smo pokušali. Iako su neki koji su čitali scenarije rekli da je to bez konkurencije najbolji scenarij, ipak nismo prošli. Valjda je isplativije snimati sapunice i humoristične serije bez trunke humora. No i dalje smo u pregovorima. Od ekranizacije sigurno nećemo odustati.
Vi ste se snažnije afirmirali u filmskom, nego u literarnom svijetu. Što je s filmom “Divljaci” na kojem ste koscenarist?
Baš sam se neki dan čuo s redateljem Darijem Lonjakom i scenaristom Velimirom Grgićem i pitao ih to isto. Uglavnom, film je gotov, rade se još neki završni detalji. Film su montirali nekoliko puta. Mislim da je na sve utjecala i korona. Pogledao sam radnu verziju i siguran sam da će to biti vrhunska akcijska komedija. Nešto kao grupa TNT u ISIL-u. Mi smo jako dugo radili na scenariju, a koliko smo verzija napisali, ostalo nam je materijala za još jedan film.
Sada smo mogli u Puli razgovarati o hrvatskoj premijeri filma?
Da, ali o tome odlučuju i producenti.
Puno se govorilo i o nastavku popularnog filma “ZG80”...
Scenarij je bio gotov još prije četiri godine. Često se čujem s koscenaristom i idejnim začetnikom “ZG80” Robertom Cukinom i pomalo smo frustrirani sporošću sustava. Nismo prošli na zadnjem HAVC-ovu natječaju za realizaciju. Čekamo jesenski rok. Stanko Babić je producent, a Goran Rukavina režiser.
To je bio jedan od gledanijih domaćih filmova?
“ZG80” bio je te godine najgledaniji film. Ali scenarij za nastavak filma radnog naziva “Užas je naša furka” po meni je još bolji i zahvaća puno šire. Ne radi se samo o navijačkoj skupini, nego prikazujemo i cijelu društveno-političku situaciju te devedesete godine, uoči rata. Osim o navijačima, govorimo i o policiji, od onih malih policajaca koji patroliraju na tribinama i kolodvorima strahujući za svoj život, preko njihovih zapovjednika, do političara iz toga doba – onih koji su jednom nogom još u SKH, a drugom u HDZ-u. Opisujemo i javnosti ne toliko poznate događaje vezane uz nikad odigranu utakmicu između Dinama i Crvene zvezde koji su se događali izvan stadiona. O tome Cukina kao nekadašnji član BBB-a zna mnogo.
Ima li onda u filmu i Arkana?
Nema Arkana. Sve su to fiktivni likovi kreirani prema onima kakvih je u ono doba bilo jako puno. Ista je ekipa iz “ZG80”, tu su likovi poput Krpe, Deje, Kize, Filipa, koji su tu još od “Metastaza”, pa njihove obitelji, policajci, susjedi...
Završili ste elitni Medicinski fakultet, dobili odličnu specijalizaciju, ginekologiju, a često pišete o razbijačima, o zagrebačkoj supkulturi. Gdje ste se s tim upoznali?
Kada pročitate “Podmetače leševa”...
Ti su likovi puno gori od bilo kakvih razbijača...
Puno gori, podliji. To su proračunati licemjeri koji koriste poziciju moći da bi svoje kriminalne radnje podmetnuli kolegama. Za razliku od likova iz “Metastaza”, ovi iz “Podmetača” ne nose svoju “glavu u torbi”. Iako su “Metastaze” prve izašle, one su posljedica “Podmetača leševa”. S obzirom na sredinu u kojoj sam radio, ja sam tražio neki izlaz. Htio sam se baviti nečim drugim, jer mi se medicina (barem onakva kakva se radila na Klinici u Merkuru) zgadila. I budući da sam dosta čitao, odlučio sam da ću probati nešto napisati. I tako su prema nekim kvartovskim pričama nastale “Metastaze”. Meni su takvi likovi privlačni i inspirativni iako nikada nisam bio navijač niti sam išao na nogometne utakmice.
Jeste li dok ste bili mali voljeli gledati “Smogovce”?
Da. Brat i ja još uvijek jedan drugoga zovemo Guzda po liku iz te serije. Inače, volim sve knjige i filmove koji su vezani uz Zagreb.
Ali Zagreb ste u jednom trenutku, zbog profesionalnih razloga, morali napustiti?
Nakon toga što mi se dogodilo u Merkuru, kratko vrijeme sam otišao raditi kod privatnika, a onda sam se maknuo iz medicine. Pokušavao sam pisati, ali od toga nisam mogao živjeti. Tada sam se javio na natječaj za liječnika u Krapinsko-zagorskoj županiji i zaposlio se.
Kako to da ste tako uspješno kliknuli s redateljem Brankom Schmidtom koji je radeći prema vašim predlošcima i scenarijima postao jedan sasvim drugi redatelj?
Mislim da je za “Metastaze” bilo pet ponuda. Moj tadašnji izdavač odlučio se za Branka Schmidta i nije pogriješio. Branko i ja zajedno smo radili na scenariju, ali nikako nismo bili zadovoljni napisanim. Na kraju je Branko zamolio Ognjena Sviličića da napiše scenarij i s tim smo svi bili zadovoljni. Sa Schmidtovom filmskom adaptacijom “Metastaza” bio sam jako zadovoljan pa smo nastavili suradnju i na filmu “Ljudožder vegetarijanac” i kasnije na filmu “Agape”. Što se “Ljudoždera” tiče, mislim da je Branko od osrednjeg predloška napravio vrhunski film, a Rene Bitorajac briljirao u glavnoj ulozi.
Mislite li da je film “Agape” u nas dobro shvaćen?
Kako kod koga. Film nije komercijalan. Glavni lik u njemu je neprilagođeni svećenik koji biva optužen bez ikakvog dokaza. Dovoljno je da netko pusti glas o tebi i ako si izvan klanova, gotov si.
Koliko tu negativnu ulogu imaju i društvene mreže?
Jako puno. Danas svatko može zaštićen svojim profilom iznositi neistine, huškati i vrijeđati. Kada su na internetu izašle sve one laži o meni, komentari su bili prepuni mržnje i poziva na linč. Ipak, najgori komentar je bio: oko za oko, zub za zub. Jasno je da se aludiralo na djecu. Jedino mi je žao što mi nitko od tih komentatora nije došao to reći u lice, nego su se kukavički sakrili iza svojih profila.
Jeste li se osjećali zaštićenije kao liječnik ili kao književnik?
Kao književnik. Kao liječnik bio sam direktno ugrožen kriminalnim radnjama pretpostavljenih koje su štitile i Hrvatska liječnička komora i Ministarstvo zdravstva. Kada je snimljen, “Ljudožder vegetarijanac” javno je prikazan u Komori, a film je za HTV komentirao jedan od onih liječnika privatnika koji su bez zakonske osnove dolazili raditi u KB Merkur. Mislim da je to bila jasna poruka tadašnjeg vodstva Komore. Kada sam prozvao Komoru i Časni sud, tadašnji je njezin predsjednik izjavio da obmanjujem javnost, dok su se na svojim službenim stranicama ogradili od fiktivnog lika kakav je prikazan u filmu “Ljudožder vegetarijanac”. Vjerojatno im je zasmetala istina. No prozvao sam Časni sud Komore jer je tada u njemu sjedio glavni organizator protuzakonitih radnji zbog kojih sam završio na sudu. Osobno sam svjedočio kada je kao predsjednik Časnog suda Komora ucjenjivao kolegu kojem je zbog stručne pogreške prijetio gubitak licencije. Dno dna. I o tome pišem u romanu.
Jeste li došli u iskušenje da poderete vlastitu liječničku diplomu?
Da, ali što bih postigao time? Vremena se mijenjaju. Već sam rekao da sam se nedavno obratio Hrvatskoj liječničkoj komori i prezentirao im cijeli slučaj. Znam da Komora s pravnog aspekta ne može ništa, no mislim da kao strukovna udruga ipak mora reagirati. Barem izjavom.
Koliko uopće ima nade za hrvatsko zdravstvo?
Teško je govoriti o hrvatskom zdravstvu općenito. Preširok je to pojam. To je kao da govorite uopćeno o Hrvatima ili bilo kojem drugom narodu ili bilo kakvoj grupaciji. Svugdje ima poštenih i dobrih ljudi, ali i lažljivaca i zločinaca. U KB-u Merkur u kojem sam nekada radio radili su sjajni ljudi i liječnici koji su pomicali granice medicine, kao što je kirurški transplantacijski tim. Isto tako na odjelima interne, ORL-a, ginekologije, radiologije radili su sjajni ljudi i stručnjaci, ali bilo je i onih koji su isključivo prodavali usluge, što ne bi bilo toliko strašno da se ispod toga nije krilo elementarno neznanje.
Očito tim liječnicima priziv savjesti nije bio problem?
Pravo je liječnika da se pozove na priziv savjesti kod prekida trudnoće, ali je problem kada se liječnik pozove na to pravo u onom trenutku kada mu to više nije isplativo. Čuo sam da se jedan liječnik pozvao na priziv savjesti tek kada mu je šef povisio reket ili harač, kako su to oni zvali. Naravno, ima dosta liječnika koji iz uvjerenja ne žele raditi prekide trudnoće. Kod nas je prva bila doktorica kojoj su zbog toga “spuštali” i zvali je “časna”. Iako je stručno i savjesno odrađivala rađaonicu, ambulante, dijagnostiku, imala sjajan odnos s pacijentima i kolegama, licemjerima nije bilo jasno zbog čega specijalizira baš ginekologiju ako ne želi raditi prekide trudnoće. No nikada to pitanje nisu postavili onima koji su radili samo abortuse. Nije ih kopkalo zbog čega su oni koji uopće nisu ulazili u rađaonicu odlučili specijalizirati istu stvar.
Jeste li s “Podmetačima leševa” završili s pisanjem knjiga o medicini?
Mislim da jesam. Možda sad napišem knjigu o sudskom procesu... imam materijala.
Koja je onda tema vaše sljedeće knjige?
Planiram napisati nešto za djecu.
Osjećate li se kao zviždač?
Ne bih rekao za sebe da sam zviždač. Ponavljam da nemam problema s time uzima li netko ili daje novac. Ja nikada nisam tražio niti uzimao novac. To je stvar onih koji su to dogovorili sve dotle dok mene ne ugroze. A kada mene ugroze, tada koruptivne radnje itekako postaju moj problem. Kada mi oni koji su dogovorili takve radnje pokušaju to podmetnuti, tada korupcija postaje moj najveći problem. Moj problem postaje i to kada u novinama uz moju fotografiju piše: “Balenoviću gdje ti je savjest”, a malo niže: “Uzeo je novac krvavim rukama”. Moj problem postaje kada novinarka laže da sam pokušao zataškati nestručno vođeni porod. Moj problem postaje i kada ta ista novinarka selektivno izvještava sa sudskog procesa pa ne objavi ni riječ o svjedočenju svih onih koji nisu bili upleteni u koruptivne radnje. No budući da držim do medijske higijene, takvo huškačko novinarstvo demantirao sam u “Podmetačima leševa”. Isto tako ću i ubuduće biti prisiljen reagirati na svaku laž koja se napiše o meni. Ionako su svi liječnici koji su pročitali “Podmetače leševa” prepoznali sve likove. I one iz medicinskih krugova i one iz novinarskih krugova i one iz političke sfere. Zato mislim da su “Podmetači leševa” najbolji demantij svega onoga što su pojedini novinari pisali o meni.
Hajmo pljeskati na balkonima tim požrtvovnim, humanim liječnicima i medicinskim sestrama, tim poštenim ljudima koji rade samo i isključivo za dobro ljudi u ovoj zemlji... Hajmo pljeskati i (d)novinarima, koji sve ove skandale i zločine uredno istražuju i informiraju javnost te zbog toga ovog kriminala, ubojstava i korupcije u našem zdravstvu nema... I, naravno, vjerujmo tim (d)novinarima sve što napišu... pogotovo ono što pišu i govore o ovom zločinu protiv čovječnosti pod kodnim nazivom "korona".