Peruanski književnik Mario Vargas Llosa, jedan od ključnih figura latinoameričkog književnog booma i dobitnik Nobelove nagrade za književnost 2010. godine, preminuo je u nedjelju u 90. godini. Vijest o smrti objavila su njegova djeca Álvaro, Gonzalo i Morgana, navodeći da je preminuo mirno u Limi, okružen obitelji.
Rođen u Arequipi 1936. godine, Vargas Llosa je karijeru započeo kao novinar, da bi se ubrzo vinuo među najznačajnije pisce španjolskog govornog područja. Njegov prvi roman, "Grad i psi" (La ciudad y los perros 1963.), temeljen na vlastitom iskustvu s vojne akademije Leoncio Prado, izazvao je skandal u Peruu zbog prikaza korupcije i zlostavljanja, a navodno je tisuću primjeraka knjige spaljeno u dvorištu akademije.
Zajedno s Gabrielom Garcíjom Márquezom, Juliom Cortázarom i Carlosom Fuentesom, Vargas Llosa je bio predvodnik "latinoameričkog booma", književnog pokreta koji je 1960-ih i 1970-ih skrenuo globalnu pažnju na bogatu i kompleksnu literaturu kontinenta. Njegova djela poput "Zelena kuća" (La casa verde, 1966.), epskog romana smještenog dijelom u peruansku pustinju, a dijelom u džunglu, i monumentalnog "Razgovora u Katedrali" (Conversación en La Catedral, 1969.), koji secira korupciju tijekom diktature Manuela Odríje, utvrdila su njegov status majstora pripovijedanja.
Kroz karijeru dužu od pola stoljeća, napisao je više od 50 djela – romana, drama, eseja i memoara – istražujući teme moći, politike, nasilja, individualnog otpora i poraza. Njegov opus uključuje i remek-djela kao što su "Rat za smak svijeta" (La guerra del fin del mundo, 1981.) i "Jarčevo slavlje" (La fiesta del Chivo, 2000.), zastrašujući portret dominikanskog diktatora Rafaela Trujilla. Švedska akademija mu je 2010. dodijelila Nobelovu nagradu za književnost "za njegovu kartografiju struktura moći i njegove oštre slike otpora, pobune i poraza pojedinca". Sam Vargas Llosa nagradu je isprva smatrao šalom, a kasnije ju je opisao kao "bajku tjedan dana" i "noćnu moru godinu dana" zbog medijskog pritiska koji mu je onemogućavao pisanje.
Vargas Llosa nije bio samo pisac; njegov život bio je obilježen i snažnim političkim angažmanom. U mladosti je bio blizak ljevici i podržavao Kubansku revoluciju, kao i mnogi intelektualci njegove generacije. Međutim, tijekom 1970-ih, razočaran autoritarnim tendencijama režima Fidela Castra, posebno nakon zatvaranja pjesnika Heberta Padille, okreće se od socijalizma. Postaje gorljivi zagovornik demokracije, slobodnog tržišta i liberalnih ideja, što ga je često stavljalo u sukob s ljevičarskom intelektualnom elitom Latinske Amerike.
Njegov politički angažman kulminirao je 1990. godine kada se kandidirao za predsjednika Perua na čelu desno-centrističke koalicije Frente Democrático (FREDEMO), obećavajući radikalne neoliberalne reforme kako bi zemlju izvukao iz ekonomskog kaosa i obračunao se s maoističkom gerilskom skupinom Sendero Luminoso. Izgubio je u drugom krugu od tada nepoznatog Alberta Fujimorija. Frustriran porazom, ubrzo napušta Peru i 1993. uzima španjolsko državljanstvo, ali ostaje utjecajan glas u latinoameričkoj politici, oštro kritizirajući ljevičarske vođe poput Huga Cháveza. Kasnije je izjavio: "Iz svojih političkih iskustava naučio sam da sam pisac, a ne političar."
Život Vargasa Llose bio je jednako buran i kontroverzan kao i njegovi romani. Njegov prelazak s ljevice na desnicu bio je predmet stalnih debata. Njegova kasnija podrška desničarskim kandidatima, uključujući kontroverznu podršku Jairu Bolsonaru u Brazilu izazivala je žestoke kritike.
Osim politike, kontroverze su ga pratile i u privatnom životu te odnosima s kolegama. Njegov prvi brak s Julijom Urquidi, deset godina starijom ženom svog ujaka u koji je stupio kada mu je bilo tek 19 godina, poslužio mu je kao inspiracija za popularni roman "Teta Julija i piskaralo" (La tía Julia y el escribidor, 1977.). Razveli su se 1964., da bi se Llosa već godinu kasnije oženio svojom prvom rođakinjom Patricijom Llosom, s kojom je imao troje djece i proveo 50 godina, no zatim je 2015. ostavio zbog Isabel Preysler, majke pjevača Enriquea Iglesiasa. Ta veza okončana je 2022. godine.
Legende su se isprele i oko fizičkog sukoba Llose s nekadašnjim prijateljem, kolumbijskim nobelovcem Gabrielom Garcíjom Márquezom, kojeg je 1976. udario šakom ispred kina u Mexico Cityju. Razlozi nikada nisu potpuno razjašnjeni – neki izvori navode da je povod bio Garcíjin savjet Patriciji Llosi tijekom bračne krize, ili čak da je u pitanju bila izvanbračna afera, dok je sam Vargas Llosa kasnije sugerirao da su u pitanju bile nesuglasice oko Kube. Dvojica pisaca godinama nisu razgovarala.
Bio je predsjednik PEN Internationala od 1976. do 1979., ali je 2019. podnio ostavku na mjesto počasnog predsjednika zbog neslaganja s pozivom organizacije na oslobađanje katalonskih separatističkih vođa. Njegove kritike na račun argentinske vlade dovele su do negodovanja kada je pozvan otvoriti sajam knjiga u Buenos Airesu. Neki kritičari su ga optuživali i za elitizam, rasizam te šovinizam.
Unatoč političkim olujama i kontroverzama, Mario Vargas Llosa ostao je prije svega pisac. Prošle godine najavio je da će roman "Le dedico mi silencio" ("Posvećujem vam svoju tišinu") biti njegov posljednji, objasnivši da mu za pisanje romana trebaju tri do četiri godine te da ne vjeruje da će poživjeti dovoljno dugo za novi. "Ali nikada neću prestati raditi", rekao je, "i nadam se da ću imati snage nastaviti do kraja."
Otvori KEKS Pay
