Prvi akter predstave "U Parku heroja", koji kod gledatelja stvara snažan dojam, mjesto je na kojem se igra. Tim više kada vam je to, kao što je bilo meni, prvi susret s parkom koji tamo, malo niže i skrivenije od glasovite crkvene hodočasničke destinacije na Trsatu, raste i buja još od vremena između dva svjetska rata u kojem ga je godinama, prema projektu arhitekta Zlatka Prikrila, hortikulturno oblikovao, sadio i njegovao Josip Kulfanek.
Na najvišoj točki parka potom vas dočekuje impresivna spomen-kosturnica u kojoj se, doznao sam kasnije, nalaze imena i kosti poznatih i nepoznatih partizanskih boraca palih u oslobodilačkim borbama za Rijeku, Sušak i Trsat. Izvana je taj spomenik, koji su projektirali arhitekti Zdenko Sila i Zdenko Kolacio, betonska stijena čiji oblik podsjeća na zastavu, brod ili jedro. Na njemu nema nikakvih drugih simbola osim ovih uklesanih stihova: "Puži slobodo, ne treba da letiš/Nek tvoje kosti pokrivaju krpe/Al jednom iznad naše mrtve hrpe/Životom ćeš se Smrti da osvetiš."
"Zvuči srpski", rekla je mlada glumica Nika Grbelja kad je ušla u predstavu čitajući te strofe, pa odmah sve koji možda ne znaju pouči da su to stihovi iz velike i strašne pjesme "Naša sloboda" Ivana Gorana Kovačića. A došla je zapravo potražiti svojeg momka Marka (Fortunata) koji pjeva u predstavi junačke ljubavne i domoljubne arije Juranića, a upravo je doznala da se sprema "dezertirati", napustiti i nju i domovinu i otići na audiciju u Berlin.
Pozornica je plato ispod spomenika. Tamo šestero gudača Orkestra Opere HNK Ivana pl. Zajca sviraju dijelove i motive iz opere "Nikola Šubić Zrinjski" pod ravnanjem suautora i dirigenta predstave Karla Hubaka. Budući da taj sekstet vrlo uspješno i silno uvjerljivo, zahvaljujući i aranžmanu Karla Hubaka, zamjenjuje cijeli orkestar, čak i u potresnom velikom finalu poznate opere na kraju predstave, treba im kao pohvalu navesti imena: Osman Eyublu, Vesna Kolacio, Petar Kovačić, Aned Sngryan, David Stefanutti i Kata Stojaković.
Prvi na tu dojmljivu scenu bez ikakve scenografije, osim jedne fotelje, umornim staračkim korakom izlazi Sulejman Veličanstveni. Dok sokoli sam sebe i huška svoje trupe na Siget i na Beč, sve pliće diše i prije svakog novog ratničkog zapjeva sve duže i teže hvata dah. To je vrlo aktualna i snažna asocijacija na sve te halapljive hlapeće starce koji današnji svijet guraju u ratove.
Sultanu se pridruži i drugi starac, njegov odani i vjerni prijatelj i liječnik Levi. No, kad se s očitim simptomima infarkta veliki car stropošta u fotelju, a gledatelji su već spremni priskočiti u pomoć, ulijeće inspicijentica Andrea Slama. "Slavko, Slavko, jesi li dobro, što ti je?" obraća se basu Slavku Sekuliću te ignorirajući opernog liječnika Levija poziva na pozornicu njegovu "kolegicu", doktoricu iz dežurne ekipe hitne koja dežura iza scene.
U bijeloj kuti stiže Olivera Baljak i tu počinje prvi u nizu sjajnih dijaloga našeg i prošlog vremena, života i opere.
Smjenjuje se vrlo duhovita satirična i ironična komika s potresnom dramatikom kada još jedan sjajni riječki glumac Nenad Vukelić doluta u Park heroja i u predstavu "U Parku heroja" kao od kuće odlutali dementni starac, otac liječnice.
Njegovo senilno bulažnjenje o Zrinjskom, Sulejmanu, Titu i Tuđmanu zapravo je vrlo dubok, potresan i lucidan trenutak stavljanja u istu ravan svih izginulih u svim bitkama iz daleke i bliže prošlosti, a poglavito posade Sigeta s onima čije kosti leže ispod pozornice u Parku heroja.
Karlo Hubak i Nataša Rajković kao autorski tandem, ali skupa s njima i svi drugi akteri koji su sudjelovali u razvijanju svojih likova i tekstova, pa i u režiji, napravili su vrlo originalnu, nadahnutu i nadahnjujuću te nadasve pametnu predstavu u ovom našem vremenu zaglupljujuće buke koja nadomješta svaki suvisli razgovor.
Iz strahopoštovanja koje se grozi svakog kritičkog odmaka od mitova i mitskih junaka, Hubak i Rajković nisu uklonili poštovanje, ali sloboda njihova pristupa uklonila je strah. Premalo je prostora da vam prepričamo sve fine prijelaze zahvaljujući kojima umjesto izvještačeno patetičnih likova operni junaci Zrinjskog postaju bliski nam i nadasve dragi ljudi.
Zrinjski se kao lik, na primjer, uopće ne pojavljuje. Ali, "doktorica" Baljak u jednom trenutku pita Juru Počkaja, koji nastupa kao Levi, je li ikada pjevao također baritonsku ulogu Zrinjskog. Nisam, kaže on. Zašto, pita ga ona. A on nas nasmije replikom: Zato što sam Slovenac?
Ali, onda na njenu molbu zapjeva slavnu romancu Zrinjskog tako da nam krenu suze na oči. Svakako bih otišao u Rijeku na tog Zrinjskog u kojem će jednog dana, nadam se, Počkaj dobiti tu veliku ulogu.
Gledao sam mnoge produkcije te opere i ostajao zadivljen, ali doista nikada nisam proplakao kao u Parku heroja prvo zbog prizora Jelenina sna, samo uz pratnju violončela, a onda najpotresnije verzije njezina sudbonosnog dueta s Juranićem koji je iz ljubavi i samilosti ubija. Cijeli kontekst dodatno je pružio mogućnost sjajnoj sopranistici i glumici Gabrijeli Deglin da nam slomi srce.
Otvori KEKS Pay
