Ne znam već koliko sam puta napisala da sve što splitska slikarica Tisja Kljaković Braić takne – postane hit.
Bilo da je to bračni život dvojca ONI koji je doživio već nekoliko izdanja, a hit su i u Sloveniji, do bestsellera "U malu je uša đava" o njezinu odrastanju 1980-ih, nostalgičnoj literarnoj slici s dahom Smojina Splita ili slikovnice "Pita moja mama imate li jedno jaje" u izdanju Frakture, koja je, evo, ovih dana doživjela svoju zagrebačku kazališnu premijeru.
I kakva su nakon odgledanog predviđanja njezina daljnjeg kazališnog života? Opet hit! I to instant, pa je na dvije premijerne i još dvije regularne izvedbe u Knapu, zbog golemog interesa dodano još izvedbi u Centru kulture Ribnjak, tako da je protekli vikend Zagrebom prilično glasno pulsiralo bilo Dalmacije. Publika, velika i mala, razdragano je uzvikivala i Zagreb i Split, u istoj rečenici i sa samo dobrim vibracijama, učile su se neke dalmatinske riječi, pljeskalo se i plesalo u ritmu odlične glazbe i songova i, prije svega, smijalo i podsjetilo na snagu mašte i neiskvarene dječje dobrote koju ne bi bilo loše da mi odrasli ponovno otkopamo negdje duboko u sebi.
Režiju predstave "Pita moja mama imate li jedno jaje" potpisuje Renata Carola Gatica, a postavljena je u koprodukciji Teatra Poco Loco i Gradskog kazališta lutaka iz Splita. Pa iako će idejna tvorkinja likova i radnje, Tisja Kljaković Braić poslije premijere skromno reći 'ne znam zašto meni čestitaju, predstava je njihova zasluga', složit ćemo se s njom i reći da su odradili lavovski posao. Uz dramatizaciju Ivane Đule i Milice Sinkauz, predstava donosi toplu i urnebesno smiješnu priču o djevojčici Nastji (usput budi rečeno, riječ je o mlađoj kćeri Kljaković Braić) i njezinim susretima s živopisnim, životinjskim likovima iz splitskog 'susidstva'. Kako njezina susjeda gospođa Čagalj ne bi bjesnila što joj Nastja u stanu iznad skače po glavi, mama joj naredi da se smiri i gleda televiziju. Ne baš pokorno prihvatit će 'kaznu' i televiziju pretvoriti u svoj show kojim defilira dijapazon likova poput Koke Anđelke koja pati od zatvora, gospođe Tapir koja se boji odlaska frizeru od 1987. pa dan-danas sama, vrlo loše, tapira kosu, ljenjivca Bože Linčine, ljenijeg od svega poznatog, kojeg će žena Lina pameti naučiti tako što će ga ostaviti na WC-u bez toaletnog papira i odmagliti s prijama na kavicu u Solin. Tu je i gospođa Sonja, električna jegulja koja s prozora čeznutljivo gleda na pučinu i čeka svog kapetana Jeguljana, a posve slučajno uvukao se u radnju i pjevač Joško Čagalj Jole sa svojom obitelji, i to ne zaslugom svojeg glazbenog izričaja već animalnim prizvukom svojeg prezimena.
Izmjenjuju se dvije glumačke postave, redom su to: Dean Krivačić, Fabijan Komljenović, Maja Katić, Zrinka Kušević, Dunja Fajdić i Laura Bošnjak, a glas pripovjedaču koji odjekuje scenom prepoznatljivi je glas Splita, Mladen Badovinac – frontmen grupe TBF. Pogledali smo izvedbu u kojoj Nastjinu mamu i većinu likova glumi Zrinka Kušević i zaista je sjajna. Fantastično glumi, dobro pjeva, na energiji koju je uložila – kapa dolje, iako dobri su bili i Dunja Fajdić kao Nastja, i Dean Krivačić fantastičan kao lažljivi Uholaž. Valja spomenuti da su tu i Luka Vrbanić i Edi Grubišić Cipal (glazba i izvedba), Sonja Obradović (kostimi), Noemi Dessardo (koreografija), a vizualni identitet temelji se na Tisjinim originalnim ilustracijama.
Posve izmaštanih 40 minuta, koliko predstava traje, bijeg je od realnosti u neko lijepo djetinjstvo, koje je, kada se odmaknu ekrani i društvene mreže, i danas realno moguće, i to ne samo u Splitu o kojem je ovdje riječ, već bilo gdje gdje je zdrave dječje mašte. Neki segmenti realnosti dobro su upleteni u radnju tek toliko da nas osvijeste da se ne opustimo previše. Tako je sarkazmu izvrgnut način na koji se prenose televizijske vijesti, a poput ne tako davnog izvještavanja o pandemiji koronavirusa, ovdje se gradom širi virus laži, dok će nakon izlječenja ljudi početi govoriti samo istinu – kako da ne...
Predstava je namijenjena djeci od pet godina naviše, no isprobano je i na trogodišnjacima i funkcionira, a poruke i humor snažno progovaraju i odraslima – o zajedništvu, obiteljskim vrijednostima i jednostavnim trenucima koji u konačnici čine stvarni život.
Slikovnicu "Pita moja mama imate li jedno jaje" Tisja Kljaković Braić napisala je i nacrtala prije dvije godine, nesvakidašnji uradak i za djecu i za odrasle koji se tako osjećaju, bez puno teksta kojim se treba probijati i s neočekivanim krajem priča baš onako kako to djeca znaju kad crtaju u nekoj ranijoj dobi, a prije nego pokleknu pred šablonizmom. Ekipa dvaju kazališta uspjela je sve to prenijeti na scenu. Splitska premijera zakazana je za rujan, za ostale izvedbe najbolje je pratiti stranice Teatra Poco Loco i, kad je uhvatite, svakako je pogledajte i podsjetite se na onu staru 'ča je život vengo fantažija'.
Otvori KEKS Pay
