Bila je 1972. godina kada je Dušan Kovačević napisao komediju i vodvilj u jednom djelu, priču o jednoj "palanki", jednoj obitelji u kojoj žene brzo umiru, tek što rode nasljednika, ali zato muškarci žive i 150 godina, baveći se sahranama i sanjajući vrhunac civilizacije koja će doći kada svaki grad bude imao svoj krematorij. Bila je to komedija "Maratonci trče počasni krug", do danas hit nad hitovima, crnohumorna priča o Balkanu u kojoj salve smijeha ne može zaustaviti čak ni apsurd da bi postojanje krematorija Topalovićima izbilo posao iz ruku jer njihovo poduzeće zapravo opstaje na iskapanju i preprodaji uvijek jednih te istih lijesova. Danas bismo rekli – na reciklaži. Godinu dana poslije to je djelo praizvedeno na sceni beogradskog Ateljea 212, u režiji Ljubomira Draškića, a slava mu je zacementirana istoimenim filmom Slobodana Šijana iz 1982. godine, filmom u koji se zbog izvanrednih glumačkih ostvarenja zaljubila cijela bivša država.
Današnje generacije mladih gledatelja, koje film otkrivaju na televizijskim kanalima posvećenim starim filmovima, iznova se smiju Topalovićima ne znajući da je Kovačević djelo napisao ponesen buntom kada mu je, kao svakom pravom satiričaru, država pokušala stati na kraj. Oni su njemu ukinuli stipendiju, a on im se "osvetio" pretvarajući tadašnji truli režim u pogrebno poduzeće, a samog Tita u Panteliju, tog pater familiasa nemoguće dugog života, čija smrt, tj. sahrana izazove oružani obračun na kraju priče. Danas znamo da je Kovačević bio zamalo prorok jer tim je raspletom navijestio krvavi rat koji se dogodio ni dva desetljeća poslije. Čak i kada se ove povijesne činjenice ostave po strani, čak ako se od "Maratonaca" traži samo obična zabava i površan smijeh, poražavajuće je bilo gledati najnovije hrvatsko uprizorenje te komedije, ono koje je nastalo u HNK Osijek, a koje je gostovalo na ovogodišnjim Danima satire Fadila Hadžića, jer nema tužnijega kazališnog čina od onoga s kojeg izađeš bijesan k'o pas, osjećajući samo dubinu poraza koji je doživjela sva tvoja ljubav prema kazalištu.
Bijes je ovog puta usmjeren u prvom redu prema redateljici Olji Đorđević, koja dva sata doslovno muči glumce i još mnogo gore zlostavlja glumice. Velik dio krimena ide i kazalištu koje je dopustilo da ova predstava ugleda svjetlo dana jer, treba to uvijek isticati, HNK Osijek je kazalište koje se diči nezaboravnim "Unterstadtom" i mnogim drugim kazališnim hitovima, predstavama u kojima ti isti glumci pokazuju sve svoje znanje i umijeće. Tretman žena, a samo su dvije na sceni – Ivana Soldo Čabraja i Petra B. Blašković – posebno je sporan jer sve što im je priredila redateljica doslovno je poniženje. Poniženje žena i poništavanje glumica. I ne, zadnje dvije minute u kojima jedna od njih odbije umrijeti, kao što je to autor u svom djelu napisao, nipošto nisu dovoljne za iskupljenje.
No taj obrat, u kojem predstava mnogima jako dobro poznatog sadržaja postaje kazalište o kazalištu, svojevrstan je simptom stanja koje vlada ne samo na hrvatskim već i na regionalnim kazališnim pozornicama. Teatar se sve više bavi samim sobom, pa ako je kazalište samo zrcalni odraz društva, onda je i to samo još jedan od simptoma koji pokazuje da živimo dane propasti civilizacije. Oko nas se ruše svjetovi, a kazališta na to ostaju slijepa i gluha.
Koliko je to zatvaranje u vlastiti tor uzelo maha, svjedočili smo upravo na Danima satire na kojima su prevladavale upravo predstave o – kazalištu. Tako, primjerice, Željko Hubač, autor drame, u najavi predstave "Sanjao sam da sam se probudio", koju smo gledali u režiji Dine Mustafića i produkciji Narodnog pozorišta Beograd, jasno piše kako je napisao komad o kazalištu i njegovoj društvenoj poziciji. Taj njegov san nije nimalo utješan, niti nudi neku bolju kazališnu budućnost, jer je ispunjen klišejima i općim mjestima, miljama daleko od dijagnoze stanja.
Na sreću, budućnosti ipak ima, a ona se rađa u malim, problemima (uglavnom financijskim) pritisnutim kazalištima. Vidjeli smo to u dvije predstave koje su, za razliku od "Maratonaca" i "Sna", pokazale kako se postiže vrhunska kreacija. Prva od njih bila je odlična monodrama "Jimmy Ćorak" u kojoj briljira, i kao autor i kao izvođač, glumac Matija Čigir. Priču su uz njega pisali Ivan Plazibat, koji je monodramu i režirao, i Ivana Vuković, ostavivši sve u rukama glumca, koji koristi žanr vesterna (polazište je zapravo jako slično "Kaubojima" Saše Anočića) kako bi ispričao priču o djetetu koje odrasta bez oca, o čovjeku koji ne može izaći iz okova odbačenosti i napuštenosti. Igra žanrovima i način na koji Čigir komunicira s publikom opet je kazalište u kazalištu jer ljudi koji ga gledaju postaju njegovi aktivni partneri, oni pred kojima će u konačnosti razotkriti i svu svoju ranjivost. Istovremeno, kazalište je i četvrti, možda i najvažniji, lik djela "Slučajna smrt jednog redatelja", hita za koji se u Teatru &TD uporno traži ulaznica više, u koje je glumac i autor Rakan Rushaidat upisao mnoge neuralgične točke našega kazališnog doba. I to vrlo uspješno, kroz priču o troje glumaca koji dolaze na probe na kojima se redatelj ne pojavljuje.
Na žalost, uspjeh nije riječ koja se može vezati uz gostujuću predstavu koja je zatvorila 49. Dane satire Fadila Hadžića – "Seljačku operu", koju smo gledali u izvedbi Narodnog pozorišta Sarajevo u režiji Andraša Urbana. Taj veliki mađarski kazališni hit koristi formu antičke tragedije, temu incesta kroz skriveno roditeljstvo, u kojem stradavaju nevini, da bi tu priču publici predstavilo u formi opere. Ali opere u kojoj se pjevaju mađarski folklor, punk i jazz. Trebalo bi svakako vidjeti mađarski izvornik kako bi se ocijenili dometi ovog djela, ali sarajevska verzija poslužila je samo da publici ozbiljno "uzdrma" sluh i ponovno namuči glumce.
Stoga i nakon ovog festivala ostaje pitanje zašto se kazalište sve češće i sve žešće zatvara u vlastite granice, bavi sobom u svijetu u kojem se revolucionarne teme kojima se umjetnost mora baviti nameću u svakoj minuti Dnevnika ili vijesti. Stoga će ljetni festivali, kao i sljedeća sezona, pokazati ima li ikakve naznake buđenja. Prema onome što već sada znamo, izgleda da će to opet biti u rukama onih koji misle drukčije od velikih institucionalnih kazališnih kuća i rade male nezavisne predstave. To nije dobro. Ni za kazališnu umjetnost ni za društvo u cjelini, jer sve su tanje niti koje nas drže usidrene u zdrav razum i opstanak, a izvedbene umjetnosti su nit koja dopire do velikog broja ljudi. I treba je znati koristiti.
Otvori KEKS Pay
