Otkako se Arterarij pojavio na kazališnom nebu Hrvatske, otvara teme o kojima drugi šute, počevši od migrantske krize, strašnim posljedicama ratnih silovanja, načinima na koje su ratne deložacija "lomile" obitelji i živote, pa čak i tabu-temi svakog društva – činu u kojem majka ubija svoju djecu. Njihova najnovija predstava po mnogočemu je drukčija, jer prvi su posegnuli za hit-romanom (rasprodana tri izdanja) "Matija" u kojem Drago Hedl iskreno, na trenutke i razarajuće iskreno, progovara o suicidu svog sina.
"Matija" je stoga drukčija predstava, jer za nju tekst nije nastajao na temelju ozbiljnih istraživanja i na probama, a opet po mnogočemu slijedi Arterarijevu misiju da na kazališne daske, pred gledatelje, postavi važan problem današnjice. Ovdje je to problem mentalnog zdravlja, način na koji još uvijek ne znamo i ne želimo govoriti o njemu te o kobnim, najtežim, posljedicama depresije. Ovo je ujedno i priča o tome kako u 21. stoljeću propada američki san, priča o izgaranju na poslu, ali i nimalo lakom životu visokoobrazovanog i visokostručnog stranca u okrutnom okruženju institucije koja se bavi znanstvenim istraživanjima, mahnito "trčeći" za svakim dolarom donacije i svakim otkrićem.
Sam roman počinje Hedlovim putem u stan bivše supruge kojoj treba prenijeti najtežu vijest – Matije više nema – te zatim do trenutka Matijine sahrane u Osijeku kroz vremenske skokove priča o jednoj obitelji, jednim sinu i njegovim roditeljima. Tu strukturu u potpunosti prati predstava. Roman je dramatizirao redatelj Patrik Lazić koji je napravio sjajan posao, baš kao i s režijom. Koncentrirao se na najvažnije i time dobio priču koja je doslovno emotivna "bomba". Kroz nju je pokazao kako smrt donosi dijelove onih koji ostaju, kako svaka važna osoba koja ode iz našeg života sa sobom odnosi dio našeg svijeta, te kako je upravo smrt djeteta najveća i najteža trauma. Mi ljudi jednostavno nismo ovdje kako bismo pokapali vlastitu djecu. I zato je "Matija" u Arterariju i katarza, ali i upozorenje (vjerojatno i pomoć) mnogima koji se suočavaju sa sličnim traumama.
U programskoj knjižici predstave ne piše tko je autor scenografije (kostimografkinja je Zdravka Ivandija Kirigin), ali može se pretpostaviti da je i to odradio Lazić. Predstava se igra u pješčaniku. To je istovremeno mjesto sretnih trenutaka Matijina djetinjstva, bezbrižnih igara u parku i na plaži, ali i sve ono što ide uz rečenicu: "Spomeni se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti." Ipak, važno je reći gdje se taj pješčanik nalazi; on je u sobi koju Arterarij unajmljuje i u kojoj igra svoje predstave. U tu sobu stane tridesetak gledatelja i oni doslovno dišu glumcima za vrat. I ono još važnije: svjetlo, okrutno neonsko svjetlo otkriva svaki detalj i bliješti sve vrijeme, a Matija ga ugasi tek za scenu ratnog granatiranja Osijeka. Ta blizina i to svjetlo publiku postavlja u samo središte oluje, jer nemoguće je ne vidjeti svaku finesu izvedbe, svaku suzu u očima glumaca, svaki grč na njihovim licima, svaki osmijeh... svu tu ljubav i bol. Premijerna publika imala je i dodatni "uteg" oko vrata, prisutnost Drage Hedla, ali i njegove bivše supruge Ljerke.
Njih troje obavilo je posao koji zaslužuje samo riječi divljenja. Dražen Bratulić kao tata dočarao je poziciju intelektualca, stalno odsutnog i zaposlenog roditelja, osobu koja neizmjerno voli svog sina, ali mu to teško govori, slomljenog oca koji se ne može nositi s najstrašnijim gubitkom, ali ni osjećajem krivnje. Doris Šarić Kukuljica je majka, sva satkana od nježnosti, ljubavi i razarajućeg očaja i tuge, velika glumica iza koje su velike uloge, ali ovdje vjerojatno u ulozi života.
Među njima je Domagoj Ikić, za ovu ulogu izabran na audiciji, mladi glumac čije ime svakako treba zapamtiti, jer ako je ovo čudo uspio napraviti od toliko zahtjevne uloge u svom kazališnom debiju, što je sljedeće? Zaključno se nameće tek dilema oko toga ima li Arterarij dovoljno termina za ovu predstavu te hoće li "Matija" uspjeti probiti ignoriranje cehovskih udruženja i institucija koje odlučuju o raspodjeli novca u kulturi.
Otvori KEKS Pay
