Otvaranje Zagrebačkoga plesnoga centra, festivali poput Improspekcija, Platforme HR ili Monoplaya, pokretanje plesnoga odsjeka, a kasnije i preddiplomskoga studija plesa na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu, brojne predstave, nastupi izvedbene skupine BADco., ali i nemili događaji poput ozljeda, problema s prostorima, pa čak i dolasci novih ministara... tek su djelić događaja koji su obilježili jedno desetljeće domaće plesne scene.
Udruga plesnih umjetnika Hrvatske (UPUH) uz podršku zaklade Kultura nova sada je objavila online publikaciju “Autonomija plesu 007-017” u kojoj plesna zajednica autorefleksijom daje prikaz svega što ih je oblikovalo posljednjih deset godina.
Više od pojedinaca
– U projektu nema isplivavanja pojedinaca jer je on upravo suprotno od toga. To je alat svim plesačima da pišu vlastitu povijest – rekla je na predstavljanju publikacije Selma Banich, jedna od autorica. Uz nju, projekt potpisuju i Iva Nerina Sibila, Sandra Banić Naumovski, Ana Kreitmayer te Marko Gutić Mižimakov. Dakako, uz sve članove plesne zajednice koji su unosom svojih važnih događaja u protekloj dekadi dali obol cijelom projektu. Kako projekt zapravo funkcionira? Naime, podijeljen je u dva dijela. Prvi dio čini vremenska lenta na koju svaki član plesne scene ima pravo unijeti pet do petnaest događaja koje smatraju važnima ili za sebe osobno ili za cijelu zajednicu. Trenutačno postoji dvjestotinjak unosa na vremenskoj liniji od 30-ak ljudi, koliko je zasad sudjelovalo. Osim što lenta plesačicama i plesačima služi kao prostor samoarhiviranja i, kako je rekla Banich, pričanju povijesti odozdo, može biti i vrijedan dokumentaristički zapis autsajderima. Tako se svi mogu prisjetiti prosvjeda za očuvanje pješačke zone u Varšavskoj iz 2010. godine.
Bila je to svojevrsno ohrabrivanje za bunu protiv pripajanja ZPC-a ZKM-u 2017. godine. Upravo se na tragu tih prosvjeda temelji i drugi dio ove online publikacije. Tako su 34 umjetnika sudjelovala u anketi čiji rezultati donose statistiku ljudskih, materijalnih i produkcijskih resursa kojima raspolažu umjetnici i organizacije koje čine korpus plesne scene. Tako se mogu pronaći zanimljivi podaci poput toga da tek nešto više od trećine subjekata obuhvaćenih ovim istraživanjem ima djelomično ili u cijelosti riješeno pitanje prostora za rad. Također, primjetna je i svojevrsna stabilizacija umjetničkoga djelovanja.
– Ovoj stabilizaciji doprinosi u prvom redu uspješno povezivanje s ustanovama u sektoru kulture, najviše centrima za kulturu – stoji u analizi ankete.
Projekt u nastajanju
Da “Autonomija plesu 007-017” zbilja služi kao album sjećanja iz kojeg se može i treba učiti, pokazuje i jedan unos na lenti iz 2010. godine. Naime, malo tko pamti da je Oliver Frljić autor plesne predstave “Povijest gledanja” koja je plesačima, ali i gledateljima prije gotovo desetljeće postavila bitno pitanje: Na koji način ples kao izvedbena i praksa gledanja proizvodi, a na koji način ukida ovu povijest?
– Sudjelovanje u projektu i dalje je otvoreno i upravo time nastojimo virtualni prostor publikacije držati živim. Jer, plesna zajednica se širi i ovu platformu trebamo koristiti kao dokaz gdje tko i što radi – poručuje autorski tim.
