Kada je prije petnaest godina snimio svoj prvi animirani film "Zelenkapica", širokobriješki umjetnik Vladimir Mikulić Vava ispisao je rukopis koji otada vozi punim gasom i na filmu i izvan njega. Taj rukopis oblikuju pomaknuti svjetovi u kojima se radnja, likovi i humor sudaraju i spajaju po nekoj tvrdoglavo osobnoj logici, koja ne pripada mainstreamu nego čistoj periferiji. "Zelenkapica" je bila nulta točka, sirovi detonator svega što će kasnije eksplodirati u njegovim crtežima, koje je prošli tjedan predstavio na izložbi "ej aj end aj" u Širokom Brijegu. Ti radovi su sirovi, razigrani, ironični, s unutarnjim ritmom i osjećajem da sve dolazi spontano i bez potrebe za dotjerivanjem. I dok je crtić "Zelenkapica" s godinama postao klasik, gotovo kultno djelo koje spaja bajku, hercegovačke mitove i novonastale stereotipe, crteži to tek imaju priliku postati.
Mikulić već godinama djeluje izvan jasnih likovnih koordinata, a mi ćemo ga ovdje opisati kao svojevrsni hibrid postnaive, fantastičnog realizma i art bruta, iako takve oznake više govore o potrebi kritike i svih nas koji o tome pišemo da ga nekamo smjestimo nego o samoj naravi njegova rada. On sam prema tome zauzima distancu: "Stil? Nemam pojma odakle dolazi, iz duše valjda." Ta kratka, naizgled usputna formulacija zapravo je vrlo precizna, jer njegov crtež ne proizlazi iz teorijskog okvira, nego iz njegove unutarnje nužnosti i potrebe da određene doživljaje i slike iz svoje memorije materijalizira.
Mikulić je sarajevski student, diplomirao je anglistiku na tamošnjem Filozofskom fakultetu i već je tada bio aktivan na likovnoj sceni grada. Po povratku u Široki Brijeg predaje engleski u srednjoj školi, a potom postaje i prvi tajnik Akademije likovnih umjetnosti, gdje također predaje engleski studentima. Zajedno s lokalnim umjetnicima Draganom i Nikolom Vučkovićem osniva Udrugu likovnih umjetnika En Face. O njemu kruži lokalna legenda da je svakog učenika naučio engleski gotovo savršeno jer je, kao i u svemu što radi, i u obrazovanju birao nekonvencionalne metode koje su učenici obožavali. Na njegovim satovima, ispunjenima igrama, zagonetkama i humorom, engleski se nije učio, nego hvatao u letu.
Na krilima uspjeha "Zelenkapice", zajedno sa suprugom Majom, pokrenuo je istoimeni kamp, svojevrsno oživljavanje izviđačkog duha, ali u njegovoj verziji – razigranoj, slobodnoj i kreativnoj. Kampovi se popunjavaju gotovo istog trena čim se otvore prijave, što najbolje govori koliko je taj svijet koji gradi zarazan.
U katalogu izložbe likovna umjetnica i kritičarka Dragana Nuić-Vučković, u čijoj je galeriji NV i postavljena izložba, piše kako autor "iz svoje slojevite nutrine 'izvlači' svjetove koje priželjkuje", pri čemu mašta ne funkcionira kao bijeg od stvarnosti, nego kao njezina transformacija. Taj je uvid ključan za razumijevanje ove izložbe jer Mikulićevi radovi ne nastaju kao ilustracije nečega izvanjskog, nego kao rekonstrukcije unutarnjih pejzaža. Sam autor potvrđuje takav proces rada. Na moje pitanje odakle kreće slika, odgovara jednostavno: "Uglavnom iz osjećaja, sjećanja na neke drage ljude, mjesta, događaje… često se odnosi na konkretne činjenice." Ta veza između osjećaja i konkretne memorije vidljiva je u gotovo svakom radu. Iako kompozicije djeluju fantastično, u njima se uvijek nazire uporište u realnom iskustvu, bilo da je riječ o fragmentu krajolika, licu ili nekoj situaciji koja je s vremenom postala simbol.
Vizualno, riječ je o izrazito zgusnutim crtežima u kojima nema klasične perspektive ni hijerarhije prostora. Elementi se nižu jedan uz drugi slojevito, bez jasnog razdvajanja planova. Ribe plove kroz prostore koji istodobno podsjećaju na more i na presjek neke imaginarne strukture, kuće su reducirane na znakove, a ljudske figure lebde između naracije i ornamenta.
Motiv mora pritom je središnji, no ono je kod Mikulića i projekcija načina života. "More je provod, more su koke, more je izvor života, je li tako Moke", citira mi stihove iz "Pišonje i Žuge" Zabranjenog pušenja, pa odmah nastavlja nizom slika koje više podsjećaju na osobni manifest nego na opis: "Od djetinjstva mi je san živjeti u kući pri moru, u selu sa samo jednom kavanom i jednim granapom, vrtom s kokama, ćurkama, patkama, s pet ovaca i šarovom, bracerom, ribolovom…" Taj niz detalja otkriva da more u njegovu radu nije dekor, nego željeni prostor egzistencije.
Nuić-Vučković u katalogu dodatno naglašava kako je riječ o "intimnom i neposrednom likovnom svijetu neovisnom o trendovima i površnim estetskim kriterijima". Upravo ta neovisnost vidljiva je u načinu na koji autor tretira prostor i figuru. Njegovi radovi ne podilaze očekivanjima gledatelja, ne traže prepoznavanje, nego nude vlastitu logiku koju gledatelj tek treba prihvatiti.
U tom kontekstu posebno su zanimljivi ženski likovi koji se pojavljuju u većem dijelu radova. Oni su stilizirani, često pomaknuti, ali nikada svedeni na stereotip. U njima se miješaju humor, ironija i blaga groteska, ali i nešto što se može prepoznati kao suptilna erotska energija. Na to autor odgovara izravno, bez zadrške: "Erotika je osnova života, svi smo nastali iz seksa." Ta izjava, iako naizgled banalna, precizno opisuje poziciju iz koje crpi, jer erotika kod njega nije tema, nego pokretačka sila.
Važan element njegova rada jest i odsutnost naziva pa tako nijedan rad nije naslovljen što dodatno pojačava otvorenost interpretacije. "Naslovi su do onoga koji gleda. Svaka osoba sebi nađe neku ljepotu na slici", kaže autor. Time se odgovornost za značenje premješta s autora na gledatelja. Slika nije zatvorena cjelina, nego polazište.
Takav pristup nosi određeni rizik, ali u ovom slučaju funkcionira jer je vizualni jezik dovoljno stabilan. Gledatelj nije prepušten potpunoj proizvoljnosti, nego ulazi u već formiran sustav znakova koji se ponavljaju i razvijaju. Ribe, kuće, figure i more nisu slučajni elementi, nego dijelovi dosljedno građenog svijeta.
Odnos prema publici dodatno potvrđuje autorovu poziciju. "Lijepo je kad se ljudima sviđa to što radiš, a ako im se ne sviđa, nek' nacrtaju sebi onako kako im paše…", kaže, bez zadrške. U toj rečenici nema cinizma, nego jasne granice da autor ne traži potvrdu, ali je ne odbacuje. Ona je dobrodošla, ali nije presudna.
U širem kontekstu, njegov rad može se čitati kao primjer umjetničke prakse koja se razvija izvan institucionalnih okvira. Nije riječ o svjesnom otporu, nego o prirodnoj poziciji. Njegov vizualni jezik ne proizlazi iz akademskog obrazovanja ni iz teorijskih modela, nego iz dugotrajnog intuitivnog rada. Upravo zato njegovi radovi imaju kontinuitet koji se ne oslanja na vanjske poticaje.
Na kraju, zašto naziv izložbe "ej aj end aj"? Autor kaže da je "užasnut umjetnom inteligencijom" i da se pita "ima li smisla studirati likovnu akademiju ako umjetna inteligencija može raditi takve stvari".
Otvori KEKS Pay
