Marko je čitao o udovicama hrvatskih branitelja koji su nestali u vihoru rata, o ubijenim hrvatskim herojima čija tijela dugo (a neka nikada) nisu bila nađena, o strepnjama njihovih supruga, majki i djece koji su se godinama nadali da su njihovi nestali supruzi, sinovi i očevi ipak negdje još živi. Čitao je i slušao predavanja o tome kako one nisu mogle zakopati svoju tugu dokle god je postojao i najmanji tračak nade da su oni još živi. Čitao je i slušao o tome kako su osjetile golemu žalost kada su konačno pronađeni posmrtni ostaci njihovih najmilijih, barem neki trag koji bi nedvojbeno potvrdio da ih više nema. Čitao je i slušao o njihovoj prevelikoj tuzi, ali i velikom olakšanju kada su konačno mogle oplakati i pokopati svoje do tada nestale pokojnike i pronaći vlastiti mir.
A Markova ljubav prema supruzi davno je nestala i već dugo je bila mrtva, samo je dugo nije mogao do kraja oplakati; povremeno bi se javljao jecaj nade da će se možda opet pronaći i opet odnekud pojaviti. No konačnom rastavom svog dugogodišnjeg propalog braka Marko je uspio pokopati svoju davno umrlu ljubav i konačno pronaći svoj mir.
– Bok, kako si? Baš mi je drago što te vidim! Ajmo na kavu jedan dan – srdačnim glasom rekla mu je Danijela kada su se slučajno sreli u dućanu. Poznavao je Danijelu barem dvadesetak godina. Sestrina prijateljica, uvijek simpatična, veselog i pomalo vragolastog pogleda. Marko se nedavno razveo, načuo je već ranije da i ona ima probleme u braku, no nije znao detalje. Brzo su se dogovorili za kavu iduće popodne.
Sjedio je uz cigaretu u kafiću čekajući je da dođe. Kada je sjela pokraj njega, promotrio ju je možda prvi put kao ženu. Bježao mu je pogled s njene lijepe guste smeđe kose na zategnute dojke koje su se zanimljivo isticale ispod pulovera. Imala je još uvijek vitak struk i privlačnu stražnjicu te njegovane ruke, što mu je oduvijek bilo važno u žena. Iznenađujuće su se dobro slagali, razgovor je glatko tekao, smijali su se zajedno, bila mu je baš nekako draga. Bila je otvorena, pričala mu je o svemu, a najviše o svom nevjernom mužu koji je vara zadnje pune tri godine, ne skrivajući drugu vezu od nje.
– S Davorom sam u vezi još od srednje škole, on je stvarno oduvijek bio muškarac mog života. Ta znaš da imamo dva krasna sina, dobar posao, stan, super smo se slagali... I sada u kasnim četrdesetima taj nesretnik od muža nađe ljubavnicu!? Kaže da me ne može ostaviti, a ne želi prekinuti ni aferu s tom zmijom. I to već tako traje godinama, od ponedjeljka do četvrtka Davor bude sa mnom, a onda ide prokletoj ljubavnici do nedjelje navečer… – u jednom dahu pričala je Danijela.
Marko istinski nije razumio kako Danijela može tolerirati takav kaos od svog života, i još toliko dugo vremena. Bilo je tu i ekonomskih razloga, brige o sinovima, dotadašnje tradicije nerastavljanja u njihovim obiteljima, svega i svačega, ali ipak… Svaki Davorov povratak nedjeljom navečer u njihov dom Danijeli je davao nadu da će ga proći ta ludost i da će ponovno postati stari dobri Davor. Mora ga proći ta kriza! No nikako da prođe...
Pokazivala je Marku fotografije na svom mobitelu s prethodnog Božića, ponosno mu pokazujući puricu, mlince i brojne kolače koje je napravila za Božić, za sebe, za sinove i za tog nesretnog muža, koji je nakon tog njezinog obilnog božićnog objeda otišao k ljubavnici. Kako ponižavajuće! Gledajući kraj Danijele te slike, pogledao joj je oči u neposrednoj blizini – iz njih se zrcalila plamteća tuga i povrijeđenost. Došlo mu je da je zagrli i poljubi, no suzdržao se; bilo je posve prerano za to.
Počeli su se viđati, prvo povremeno, a zatim sve češće. Bila mu je i zabavna i privlačna. Upoznavajući je, otkrivao je stalno neke njezine nove vrline. Imala je izražen smisao za umjetnost: bila je nevjerojatno muzikalna, besprijekornog sluha i divnog glasa. Još više ga se dojmio njezin smisao za pisanje pjesama. S lakoćom je pisala, poletno, strastveno, na trenutke mudro i duboko, dinamično, ipak neodlučna i nesigurna svoj talent pokazati široj javnosti. A glazbu i spisateljske sklonosti Marko je općenito najviše cijenio. Činilo se da se među njima postupno možda razvija nešto više od prijateljstva. No znala ga je zapljusnuti frapantnom bujicom gorčine prema nevjernom mužu, tjerajući i Marka na uzmak.
Nekoliko mjeseci kasnije Danijela je ipak došla k Marku. Bila je to baš obećavajuća subotnja večer. Djelovala je posebno senzualno, u jednostavnoj a lijepoj haljini koja je otkrivala njezina ramena. Ugodno su pričali uz istarski sir s tartufima i finu bocu crnog vina, baš je nabavio merlot koji je dobio zlatnog Decantera na prošlogodišnjem natjecanju vina. U pozadini je svirao radio. Započela je pjesma Parnog valjka "Pusti nek traje", s onim sjajnim gitarističkim uvodom koji je magnetski vodio k dodirima. I baš kada su zaplesali, zazvonio joj je mobitel. Bio je to njezin nevjerni muž Davor. – Pa kud baš on, kud baš sada?! – pomislio je Marko.
Bio je, naravno, kod ljubavnice, ta bila je subota, preko vikenda išao bi k ljubavnici, nije to nikome krio i nije se ništa godinama mijenjalo. Bio je tu predvidljiv i dosljedan. Ali u tom trenu, baš u tu subotnju večer prepunu iščekivanja on zove Danijelu od ljubavnice kriomice joj šapćući s ljubavničinog balkona.
– Ljubi, fališ mi, strašno, strašno mi fališ, ta znaš da te ja i dalje volim i ljubim, najviše na svijetu, ne mogu bez tebe, ti si moja prva i najveća ljubav, samo ti... – čulo se Davorovo molećivo gugutanje preko mobitela.
Danijela se malo odmaknula u predsoblje; nije joj bilo ni najmanje mrsko to slušati, smijuljila se, sve jače i sve glasnije, vidjelo se da baš uživa u bizarnosti situacije.
Marko je tada shvatio, ako je u dubini duše uopće i imao nekih dvojbi – ne samo da Danijela još nije pokopala svoju prvu ljubav već je i dalje vrlo živo voljela svoga nevjernoga muža.
Marko je tu bio sasvim suvišan. Više se nikada nisu vidjeli.
