Prava drama odvijala se danas u HNK Ivan pl. Zajc, nakon što je bivši grčki ministar ekonomije i ljevičarski superstar Yanis Varoufakis otkazao je svoje gostovanje u sklopu programa Filozofski teatar, gdje je 30. studenoga trebao nastupiti zajedno s filozofom Srećkom Horvatom. Odluka, koja je odjeknula u domaćim kulturnim i političkim krugovima, izravna je posljedica programa riječkog HNK Ivana pl. Zajca, koji uključuje izvedbu predstave „Venezuela“ izraelskog koreografa Ohada Naharina.
Na tu je vijest javno reagirala intendantica rječkog HNK Dubravka Vrgoč, koja je istaknula kako njeno kazalište ne negira genocid nad palestinskim narodom, ali je odlučno odbacila tezu da umjetnička suradnja s izraelskim autorom znači suučesništvo u zločinu. Putem press službe HNK Zajc, javnosti se istovremeno obratio i sam Naharin, koji je prije nekoliko godina u zagrebačkom HNK postavio moderni hit-balet Decadance, a čije pismo prenosimo u cijelosti.
Dragi ljudi,
Iz ponora svoje tuge, promatrajući katastrofu koja se i dalje odvija u našoj regiji, pišem vam ovo pismo.
Vjerujem da umjetnički izraz donosi ravnotežu u naše živote. U prisutnosti zlih sila i bezbrojnih nevinih žrtava kroz povijest, umjetnički izraz uvijek je stajao kao stup koji je davao smisao ljudskim životima. Umjetničko izražavanje i zajedničko kretanje daju nam nadu; povezuju nas s našom strašću, ljubavlju, najvišim vještinama, profinjenošću, ljepotom i suosjećanjem.
Očito je da otkazivanje moga koreografskog djela ni na koji način ne smanjuje patnju ljudi u našoj regiji, niti utječe na postupke izraelske vlade u Pojasu Gaze ili na Zapadnoj obali. Kad bi čin otkazivanja mogao pomoći palestinskoj stvari, bojkotirao bih vlastitu predstavu.
Prikazivati umjetnike kao proizvode nacionalne političke agende – samo zato što su građani određene zemlje, te ih se stoga smatra prihvatljivim metama političke osude ili prijezira – znači zanemariti ulogu i važnost umjetnosti. U većini slučajeva, umjetnici su sami mete vlastitih vlada jer djeluju unutar slobode kreativnog integriteta. Oni stoje izvan statusa quo i izravno se suprotstavljaju korumpiranim politikama. Mobilizirati ljude da prosvjeduju protiv strane vlade napadajući njezine umjetnike znači uništavati upravo ono što potiče emocionalni prostor potreban za mir.
Pred licem nasilja, ugnjetavanja i očaja, pomirenje nije samo opcija – ono je nužnost. Dostojanstven život za Židove i Palestince između rijeke i mora, sa sigurnošću i blagostanjem, uz priznanje nacionalnih, jezičnih, vjerskih i drugih razlika, jedini je put naprijed. Ne postoji vojno rješenje ovog sukoba. Samo međusobno priznanje, pravda, jednakost i kraj okupacije mogu postaviti temelje budućnosti mira i sigurnosti – za oba naroda. Pravo pomirenje počinje priznavanjem patnje drugoga i hrabrošću da se odabere drugačiji put – put nade, a ne dominacije. To nije slabost; to je jedini način da se osigura budućnost vrijedna življenja.
Moramo razumjeti da ljudske vrijednosti nemaju veze s nacionalnim, geografskim ili etničkim identitetima. Vjerovanje da nanošenje goleme i trajne štete drugima, dok se istodobno njeguje stalni osjećaj opasnosti, predstavlja ključ preživljavanja – ili znak snage i moći – pogrešno je vjerovanje, kao što će povijest i dalje svjedočiti.
Kao istraživač pokreta, privilegiran sam što mogu dijeliti svoja otkrića s tisućama ljudi diljem svijeta. Učimo kako napustiti stare ideje u korist boljih. Uviđamo koliko smo si zapravo slični. Znamo da ćemo uvijek biti daleko od savršenstva, ali unatoč tome možemo stvoriti uzvišene trenutke. I učimo da će kvaliteta naših današnjih postupaka odrediti kvalitetu naše budućnosti.
Ohad Naharin
Otvori KEKS Pay
