Kada je mađarski premijer Viktor Orbán 2013. gostovao u programu Hrvatske televizije, znao je kako pridobiti narod ove zemlje na svoju stranu. Bilo je to nekoliko dana prije nego što je Hrvatska ušla u Europsku uniju. Mađarski je lider tada pozvao Zagreb da ispravi povijesnu nepravdu, to da Hrvatsku nazivaju "zapadnobalkanskom zemljom". – Vi povijesno pripadate Srednjoj Europi. Promijenite to – rekao je Orbán tom prigodom.
To je pitanje bilo i ostalo jedno od najvažnijih od hrvatske neovisnosti: spada li Hrvatska na Balkan, na Sredozemlje ili je dio Srednje Europe? Gdje završava jedno, a počinje drugo? Tko je "Balkanac", a tko "Mitteleuropljanin"? To pitanje nekada je u ovih 35 godina hrvatske neovisnosti bilo važnije, nekada manje važnije, ali ono nipošto nije novo. Hrvati o Srednjoj Europi razmišljaju već najmanje stotinu godina, što su pokazala dvojica hrvatskih povjesničara mlađe generacije, Domagoj Tomas s Filozofskog fakulteta u Osijeku i Tomislav Kardum s Hrvatskog instituta za povijest.
Objavili su knjigu "Srednja Europa očima hrvatskih intelektualaca u 20. stoljeću" koja je zapravo zbirka tekstova koje su o ovoj temi tijekom prošlog stoljeća pisali neki poznati i neki manje poznati autori. U knjizi se može vidjeti što su o Srednjoj Europi mislili Antun i Stjepan Radić, Ivo Pilar, August Cesare, Bogdan Radica, Predrag Matvejević... Takva vrsta knjige – zbirka odabranih tekstova – naziva se hrestomatija, a Kardum i Tomas marljivo su skupljali djela autora sasvim različitih stavova. Izdavačka kuća koja je knjigu objavila zove se također – Srednja Europa. U knjizi se može pročitati kako je Stjepan Radić još 1906. vidio slavensku politiku u Austro-Ugarskoj koja je tada još uvijek ponosno stajala, kao i kako su Bogdan Radica i Predrag Matvejević vidjeli pitanja o srednjoj Europi nedugo prije nego što su pali Berlinski zid, komunizam, a zatim i Jugoslavija.
Tomas, jedan od autora knjige, govori nam što su on i Kardum htjeli postići. – Cilj nastanka knjige bio je odabrati relevantne tekstove u kojima su hrvatski intelektualci tijekom 20. stoljeća promišljali o kulturno-civilizacijskom i geopolitičkom konceptu Srednje Europe te ih iz historiografske perspektive predstaviti na jednom mjestu. Naime, s jedne strane uočena je česta prisutnost toga pojma kao predmeta analize u društvenim i humanističkim znanostima, dok je s druge strane isto tako uočen nedostatak hrestomatije koja bi olakšala istraživanje njegova povijesnoga razvoja u hrvatskom slučaju. Stoga je nastala ideja o pokušaju sustavne analize tekstualnoga gradiva u kojima se autori bave srednjoeuropskim prostorom i identitetom te hrvatskim položajem u tom kontekstu. Također, za bolje razumijevanje pojma Srednje Europe te njegova odnosa prema susjednim kulturno-civilizacijskim krugovima, poput balkanskoga, u kraćim uvodnim raščlambama, bilo je nužno posvetiti se tim pitanjima – govori nam Tomas.
Pritom nam govori da se nakon odabira tekstova i analize može reći da je kod velikog dijela hrvatskih intelektualaca u prošlom stoljeću prevladavao "afirmativan odnos prema Srednjoj Europi kao duhovnom prostoru s pripadajućim kulturno-civilizacijskim senzibilitetima, ali i kao političkom prostoru s potencijalom za preuređenje u zajednicu ravnopravnih nacija, odnosno država. Ipak, dodaje Tomas, to je često podrazumijevalo i prisutnost kritičke oštrice prema nekim oblicima srednjoeuropske ideje. – Primjerice, politički koncept Srednje Europe kao alata za širenje pangermanizma slavenskim je autorima, pa tako i hrvatskim, u pravilu bio posve neprihvatljiv te su oni bili zagovornici slavenskih ideja Srednje Europe, koje su istodobno trebale poslužiti kao oblici otpora prema širenju njemačkoga imperijalnog utjecaja, ali i ruskoga panslavizma s druge strane. Naravno, uočljive su jasne razlike u poimanju kulturnoga i političkoga identiteta Srednje Europe, naročito kod hrvatskih autora, u austro-ugarskom razdoblju, zatim u međuratnom razdoblju monarhističke Jugoslavije, u vrijeme NDH i Drugoga svjetskog rata te konačno u razdoblju socijalističke Jugoslavije – govori Tomas i dodaje da se za posljednje promatrano razdoblje, ono u SFRJ, veže jedna specifičnost.
– To je transfer ideja Srednje Europe iz hrvatske domovinske u iseljeničku intelektualnu javnost, gdje su nastavljene žive rasprave o toj temi, dok su u socijalističkoj Jugoslaviji oživjele tek u razdoblju pada Berlinskoga zida i sloma komunističkih režima u istočnoj Europi 1989. godine. Na koncu, u istom su razdoblju bili prisutni i hrvatski autori potpuno neskloni bilo kakvim idejama Srednje Europe, no tijekom istraživanja nisu pronađeni njihovi sadržajno zaokruženi, cjeloviti autorski tekstovi u kraćoj formi, koji bi odgovarali zadanim kriterijima za uvrštavanje u ovu zbirku. Stoga ih ondje nije moguće pronaći, premda su ti autori u nekim svojim tekstovima kraće dijelove i odlomke posvetili promišljanjima o Srednjoj Europi, primjerice Krleža. U svakom slučaju, ova knjiga nije konačan odgovor na pitanje odnosa hrvatskih intelektualaca prema idejama Srednje Europe, već tek pomagalo i poticaj za neka buduća istraživanja istoga fenomena – objašnjava naš sugovornik.
Tomasa smo pitali da nam izdvoji jedan tekst iz knjige koji je po nečem zanimljiv. Uzvratio je da mu je to teško jer svaki od njih "sadržajem predstavlja vrijedan pogled i dočarava određeni kontekst". – Međutim, neki od odabranih tekstova i autora, poput Radića i Pilara, našoj su široj akademskoj javnosti prepoznatljivi, dok su drugi, posebno oni iseljenički, nešto slabije poznati. Među iseljeničkim autorima svojim obujmom i sadržajem ističe se esej Ive Lendića "Hrvatska u Podunavlju i Evropi", objavljen u Glasu sv. Antuna u Buenos Airesu, a taj je tekst zanimljiv iz više razloga. Naime, Lendić je 1949. u tom eseju među prvima u intelektualnim krugovima hrvatskoga iseljeništva u doba hladnoga rata ponudio jasnu i zaokruženu viziju budućega geopolitičkog uređenja Srednje Europe, unutar koje vidi i Hrvatsku. Pritom je ključnim integrativnim čimbenikom toga prostora između Baltika i Jadrana smatrao katoličku kulturu, a zatim i austro-ugarsko političko i ekonomsko nasljeđe, kao dodatne integrativne elemente. Opasnost za taj prostor prepoznavao je i u "germanskom protestantskom" i "ruskom pravoslavnom" imperijalizmu, promatrajući buduću samostalnu hrvatsku državu dijelom Podunavlja, a ne Balkana, dok je Mačeka smatrao najsposobnijim hrvatskim političarem u iseljeništvu, u kojega je polagao najveće nade – govori nam Tomas.
Zanimljiv je esej u knjizi onaj Dinka Tomašića, jednog od ideologa HSS-a iz 1930-ih koji je kasnije odselio u SAD gdje je na Sveučilištu Indiana radio kao profesor sociologije. On je u svojem tekstu iz 1943. razmatra poslijeratnu obnovu Srednje Europe te je "ponudio model u kojem bi države između Baltičkog, Jadranskog i Egejskog mora oformile 'Regionalno vijeće' kao zajedničko predstavničko tijelo koje bi se brinulo o vojnim i ekonomskim pitanjima te pitanjima zaštite nacionalnih manjina", opisuju u uvodu autori Tomašićeve stavove. On je mislio da je prije stvaranja tog dijela bilo nužno odbaciti imperijalističke tendencije malih nacija te riješiti sve ključne međunacionalne nesuglasice teritorijalnom podjelom spornih područja.
U tom se kontekstu danas postavlja vječno pitanje: je li Hrvatska dio Srednje Europe? Tomislav Kardum, drugi suautor u knjizi, odgovarajući nam na to pitanje, kaže: "Jest, Hrvatska je ponajprije srednjoeuropska zemlja." – Ako govorimo o stanovnicima Hrvatske, jedno istraživanje iz 2023. godine, provedeno u deset država – većinom srednjoeuropskih, a na koje se pozivamo i u knjizi – pokazuje da su Hrvati u pogledu samoidentifikacije prilično podijeljeni. S Balkanom se poistovjećuje 36% ispitanika, sa Srednjom Europom 26%, a sa Zapadnom Europom 22%. Razumno je pretpostaviti da su oni koji su odabrali Zapadnu Europu pritom razmišljali prije svega u dihotomiji Istok – Zapad te da bi, kada bi morali birati između Srednje Europe i Balkana, velika većina ipak izabrala Srednju Europu.
Što se tiče hrvatskih političkih elita, samopercepcija pripadnosti Srednjoj Europi bila je prirodna sve dok je Hrvatska bila dio državne tvorevine koja se tradicionalno poistovjećuje s tim prostorom, prije svega Austro-Ugarske. Nasuprot tome, iskustvo dviju jugoslavenskih država, koje se mogu smatrati tipično balkanskim konstrukcijama, oblikovalo je dva smjera: kod dijela hrvatskih aktera potaknulo je prihvaćanje balkanske orijentacije, dok je kod drugih naglasilo ideju Hrvata kao zapadnog, odnosno srednjoeuropskog naroda, suprotstavljenog balkanskim Srbima, čime se isticala i neodrživost jugoslavenskog projekta. U konačnici, iako Hrvatska nesumnjivo ima važne balkanske i mediteranske sastavnice identiteta, ona je ponajprije srednjoeuropska zemlja. To potvrđuju geografija, povijesno iskustvo (prostor na razdjelnici između više imperija, što oblikuje poseban mentalitet, često u vidu mita o "graničarskom" narodu), politička kultura, religija, odnosno katoličanstvo te razina ekonomske razvijenosti, pri čemu su joj najbliže upravo srednjoeuropske zemlje poput Mađarske, Slovačke ili Poljske, a ne Srbija, Bugarska ili Rumunjska – pojašnjava Kardum.
Kada je Hrvatska krenula u proces osamostaljivanja, raspadao se komunizam, i Hrvatska je morala redefinirati svoj odnos prema Balkanu, Zapadu i Europi. Zato je zanimljivo pitanje kako su hrvatski intelektualci u 1980-ima vidjeli pojam Srednje Europe, a odgovor na njega čitatelj može pronaći u ovoj knjizi. Iz tog desetljeća su u knjigu uvrstili tekstove dvojice ideološki prilično različitih hrvatskih intelektualaca, govori Kardum. – Jedan je kraći tekst možda i najvećeg intelektualca hrvatske poslijeratne emigracije Bogdana Radice, a drugi esej Predraga Matvejevića. Radičin je tekst više usmjeren na tadašnje geopolitičke mogućnosti u smislu izražavanje nade da bi moglo doći do srednjoeuropskog povezivanja izvan istočnog bloka (naravno, i izvan Jugoslavije) u sutonu komunističkog sustava. Takve su perspektive, premda ranije, zastupali i brojni emigrantski intelektualci poput Ive Lendića, Vinka Kriškovića i Ivana Oršanića, čiji su tekstovi također uvršteni u hrestomatiju. Matvejevićev ogled, nasuprot tomu, ima analitički karakter i uglavnom je lišen vrijednosnih sudova. Posebno je značajna njegova tvrdnja da ideja Srednje Europe nije inherentno ni lijeva ni desna, ali da su jugoslavenstvo i ideja Srednje Europe suprotstavljene koncepcije ("Gavrilo Princip je 1914. istovremeno u ime južnih Slavena pucao i u Austriju i u Srednju Europu") – pojašnjava nam Kardum.
Matvejevićev je esej jedan od zanimljivijih. Citira istaknutog češkog književnika Milana Kunderu koji tvrdi da je Rusija pokorila čitavu srednju Europu osim Austrije koja je "igrom slučaja zadržala svoju neovisnost", no Matvejević tvrdi da Kundera zaboravlja da Hrvatska, Slovenija ni ostale zemlje Jugoslavije "također nisu potpale pod rusku dominaciju". Autori knjige u uvodu, opisujući sve tekstove u hrestomatiji, pišu o Matvejeviću: "Iako u eseju navodi mišljenje njemačkog filozofa Jürgena Habermasa da se ideju Srednje Europe može povezati s desnim tendencijama, što je bilo prevladavajuće mišljenje na jugoslavenskoj ljevici, Matvejević napominje kako ideja Srednje Europe nije nužno ni lijeva ni desna".
Koliko je onda za Hrvatsku početkom 1990-ih bilo jako važno da se ona istakne kao "srednjoeuropska zemlja", zajedno sa Slovenijom, dok je ostatak Jugoslavije bio "Balkan", pitali smo Domagoja Tomasa. – Tim se pitanjem nisam iscrpnije bavio u svojim istraživanjima, niti će čitatelji u ovoj knjizi naći odgovor na njega. Ipak, čini mi se da se tih godina posebno naglašavala srednjoeuropska komponenta hrvatskoga identiteta, kao njegova dominantna odrednica te ujedno i potencijalni otklon od ranije političke dominacije jugoslavenstva, primarno vezanoga uz balkanski prostor. Danas mi se pak čini da je srednjoeuropska komponenta hrvatskoga identiteta u javnom prostoru poprilično zanemarena, dok su često prisutni termini "ovih prostora", "regije"... kao svojevrsni eufemizmi za prostore bivše Jugoslavije ili Balkana, premda Balkan zapravo podrazumijeva znatno širi prostor na europskom jugoistoku, dok je za područja Slovenije, Hrvatske i Vojvodine dvojbeno može li ih se uopće a priori svrstavati isključivo u Balkan ili su kod njih ipak dominantnija srednjoeuropska obilježja – govori nam Tomas.
No, dok je početkom 1990-ih taj otklon u odnosu na Jugoslaviju i Balkan bio izrazito važan, čini se da je s vremenom državni pristup tom geopolitičkom pitanju pao, kao i da je tema postala manje važna u javnosti. Četiri srednjoeuropske zemlje, Slovačka, Češka, Poljska i Mađarska, udružile su se u Višegradsku skupinu, dok Hrvatska nije imala slične ambicioznije ciljeve ili pokušaje. Zagreb se morao probijati kroz različite zahtjeve Bruxellesa da bi postao dio Europske unije, a djelomično je, htio ili ne htio, ostao povezan i sa zemljama koje su ranije bile dio Jugoslavije. Danas pojam "Srednje Europe" u hrvatskom društvu ne predstavlja ni izvor podjela ni izvor jedinstva, smatra Tomislav Kardum. – Nijedna politička platforma na tom pitanju ne gradi svoj program niti će se društvene ili političke skupine sukobiti ili ujediniti oko ideje Srednje Europe. Tradicionalno je ljevica, s obzirom na prihvaćanje jugoslavenskog okvira, bila suprotstavljena pojmu Srednje Europe – bilo zbog jugoslavenskih nacionalnih koncepcija, bilo zbog poistovjećivanja tog prostora s Austro-Ugarskom kao "reakcionarnom" tvorevinom. Uvjetno rečeno, desnica je težila formiranju hrvatskog identiteta kao zapadne nacije i dijela srednjoeuropskog kruga – govori ovaj povjesničar.
Otvori KEKS Pay
