Slavni Ježurka Ježić Branka Ćopića lani je proslavio 70. rođendan, a popularnost mu je sve veća. Basna u stihu “Ježeva kućica”, koja je prvi put objavljena još 1949. godine, jedna je od najpopularnijih i najprodavanijih dječjih knjiga do danas. Najslavniju pak njezinu inačicu, koja se i dalje redovito tiska i traži, 1957. ilustrirao je hrvatski slikar Vilko Gliha Selan. Po mnogima, upravo su njegove ilustracije najuspjeliji prikaz univerzalne Ćopićeve priče o hrabrom Ježurki koji nepokolebljivo čuva svoj skromni dom.
U ovo pak pandemijsko doba i Ježurka se mijenja. Tako je Knjiga u centru, umjetnička udruga koja okuplja pisce, ilustratore, dizajnere, prevoditelje, glumce... upravo izdala slikovnicu “Obnova ježeve kućice”. Kako nam kaže njen urednik Zoran Pongrašić, ideju, inicijativu i autorstvo potpisuje književnica Silvija Šesto, a kad Silvija, otkriva, njemu kao uredniku kaže da ima priču, ništa je više puno ne ispituje.
– Tekst za “Obnovu ježeve kućice” dobio sam pola godine nakon što smo se dogovorili da ćemo to napraviti. Čim sam čuo naslov, znao sam da će biti (opet) nešto sasvim posebno i pomislio sam kako je jedini izbor za ilustracije Irena Jukić Pranjić. Nije tu bilo nikakvog rizika – kaže Pongrašić.
Ćopićeva “Kućica” simbol je pripadnosti, lojalnosti, beskompromisnosti i hrabrosti. Mnogo je tu simbola koje ta priča nosi. Pa ako je proširimo na svijet u doba pandemije, koja temeljito preispituje ljudske postavke od moralnih do nemoralnih, u ovom tekstu Silvija Šesto na istoj simboličkoj razini opisuje svijet sasvim iskrivljenih načela. Kako stoji u najavi, u ovoj priči jež odustaje od svoje kućice, “pun mu je kufer” moralnih načela i odanosti, jer ono kako se dobro dobrim vraća jednostavno “ne drži vodu” ili se tako ježu na kušnji učinilo. Možda je riječ o neustrajnosti, o pokleknuću, no svakako je riječ o nekom novom svijetu koji predstavlja ježić. Pa kad njegovu kuću poruši potres, najavljuju, Ježurka odustaje od daljnjih napora i odluči postati klasični socijalni slučaj, odluči se ne osvrtati i postati primjer “u se, na se i poda se”. I tu se događa prekretnica. Jer ponekad ne možemo sami, često ne bismo ni smjeli.
– Ćopićeva “Ježeva kućica“ oslonjena je uz moj radni stol. To je naslov koji me prati kroz život i nebrojeno puta zamišljam kako je slasno uvući se u tu malu kućicu, zapaliti lulu i otpustiti. Za moju “Obnovu” triger je bio potres, ne samo kao fizička nedaća već i zato što sve takve nedaće poput potresa i korone nose u svom temeljnom udaru – ljudskom iskušenju. Pa kako se Ćopić može čitati na razinama, tako je taj jež simbol upao bez puno razmišljanja u moju opservaciju – govori Silvija Šesto pa nastavlja objašnajavati:
– Svijet novog Ježurke je zapravo isti, no kako sam sad ja bila u poziciji autora, tako sam ga intuitivno vodila kroz taj “svoj” svijet; ili on mene.
Šesto je priču pisala stihom nalik na Ćopićev ostavljajući pritom neke retke gotovo netaknutima. Kaže, stihovi su neodvojivi dio toga malog bodljikavog bića, idu u paketu. Što se pak tiče čitatelja kojima je namijenjena veli:
– Ćopićevo djelo zbog različita iščitavanja, zbog žestoke simbolike i ujedno vrhunske jednostavnosti jest remek-djelo, univerzalno i divno. Naše je zrcalo i u njemu je moguće ogledati se od kolijevke pa do groba. U svim ogledavanjima osim pouke pruža i umjetničku nasladu. I ova moja slikovnica namijenjena je svim ljudskim bićima, tko što “ćopne“, neka mu je dobro.
Ilustratorica Irena Jukić Pranjić stihove prati redizajniranim Ježurkom koji sada izgleda urbanije jer živi u gradu, pa u skladu s tim ima moderniju odjeću i stas.
Novi Ježurka nesumnjivo će osvojiti simpatije, no ne i pomutiti sjaj originala, a Silvija Šesto već se bacila na novi posao pa završava drugi dio monografske zbirke priča “Zagrebalica 2”.
– Kao i prvi dio, i ovaj sam ostvarila s kćerkom fotografkinjom Anom Šesto. Nažalost, ovo je potresna Zagrebalica u kojoj sam vodila dnevnik od 22. ožujka 2020. i zapisivala sve što se događalo. I lijepe i ružne stvari, i lijepi/dobri i ružni ljudi te njihovo djelanje zapisani su u ovoj “dasenezaboravi“ knjizi. Drago mi je što sam to učinila jer uvijek pamtim samo dobre stvari, no ponekad je, radi budućnosti i radi djece, dobro zapisati i ono manje lijepo, da se ne ponovi – zaključuje Šesto.
